Uoči najvećeg sajma knjiga u Hrvatskoj razgovarali smo s glavnom urednicom vrlo živahne izdavačke kuće Petrine knjige Tamarom Piroj.
Koji su glavni aduti Petrinih knjiga za ovogodišnji Interliber kad su u pitanju romani?
Kao već donekle iskusni igrači, neke od aduta smo spustili na stol, dok druge još uvijek držimo u ruci. Drugim riječima, iako je većina toga što smo za ovu godinu pripremili objavljena, nekoliko jačih naslova svoju će premijeru imati na ili neposredno prije Interlibera. Prvenstveno tu mislimo na romane "Povijest" Else Morante, u prijevodu Deana Trdaka, te "Maršalica" Zore del Buono, koji je prevela Branka Grubić.
"Povijest" je istinski klasik književnosti 20. stoljeća, jedan od onih romana koji nastoji, a dobrim dijelom i uspijeva, prikazati punu slojevitost i složenost života kroz poziciju i odnos tzv. običnih ljudi i velike Povijesti – u ovom slučaju, kroz priču jedne žene u kontekstu Italije tijekom Drugog svjetskog rata i poraća. Uz Deana Trdaka, moramo ovdje istaknuti i Iru Martinović, koja je prevela predgovor Cesarea Garbolija. "Povijest" i "Maršalica" Zore del Buono na neki se izvrnut način zrcale, a "Maršalica" bi mogla čitateljicama i čitateljima biti zanimljiva kako zbog svoje kvalitete tako i zbog poveznica s našom poviješću. To je priča o snažnoj i energičnoj ženi, antifašistkinji koja je pružala aktivan otpor Mussolinijevoj vlasti, pri čemu dolazi u kontakt i s Josipom Brozom Titom. Ipak, kako poratna Italija nije bila ispunjenje ideala kojima je težila, ovaj je roman i priča o slomljenim iluzijama.
Jedan od naslova koji su nedavno izašli je roman "Moji muškarci" mlade norveške književnice u usponu, Victorije Kielland, a u prijevodu Anje Majnarić. Iza naoko benignog naslova krije se priča o prvoj ženi serijskoj ubojici u SAD-u. Kielland piše jako poetično i istovremeno sirovo, otkrivajući kompleksnost ljudske psihe i odnosa te nastoji prenijeti unutarnji svijet Norvežanke koja će nakon odlaska u SAD biti poznata kao Belle Gunness.
Od naslova koji su izašli nešto ranije ove godine, svakako treba istaknuti Pulitzerom nagrađeni roman "Simpatizer" Vieta Thanha Nguyena koji kroz špijunsku priču, s dozom ironije i crnog humora, prikazuje Vijetnamski rat iz perspektive Vijetnamaca, kao i njihov poratni život u SAD-u i Vijetnamu.
Kao šećer na kraju ostaje nam roman "Babići" s kojim se nakon devet godina na književnu scenu vratio Hrvoje Šalković, a u svom karakterističnu stilu na duhovit, ali životan način obiteljsku priču o dva brata povezuje s aktualnim događanjima u svijetu.
Tu je još i cijeli niz naslova koje bi također trebalo makar spomenuti, poput romana "Vrijeme onkraj sjećanja" Sebastiana Barryja, koji se našao u širem izboru za nagradu Booker; iznimno popularne "Mrtve prirode" Sare Winman koja na opušten način progovara o životu i umjetnosti; "Vrlo hladni ljudi" Sare Manguso donose priču o djetinjstvu djevojčice koja odrasta u konzervativnom gradiću, dok "Rijeko, otpjevaj me domu" Eleanor Shearer na osnovi istinitih priča donosi pripovijest o odbjegloj robinji koja kreće u potragu za svojom djecom. Za kraj, tu je i zbirka priča "Zašto i zato svega" jednog od najpopularnijih autora koji pišu na katalonskom, Quima Monzòa, koji na direktan, često i ciničan način progovara o životu i svim odnosima koji ga konstituiraju.
Imate i nešto nove publicistike, recimo knjigu "Rad: Od prapovijesti do danas" antropologa Jamesa Suzmana. O čemu se radi?
Knjiga Jamesa Suzmana istražuje evoluciju rada i ljudskog odnosa prema radu kroz tisućljeća, analizirajući kako su se oni mijenjali te što to znači za našu budućnost, što je posebno zanimljivo u trenutku globalne nesigurnosti, ali i kada smo istovremeno na pragu tektonskih promjena u domeni rada, prvenstveno imajući na umu sve napredniju umjetnu inteligenciju te sve intenzivniju automatizaciju poslova. Suzman koristi antropološke, povijesne i ekonomske alate i znanja kako bi rasvijetlio rad kao temeljni aspekt ljudske egzistencije, što ovu knjigu čini izuzetno relevantnom za sve koji žele razumjeti dinamiku modernog društva, kako se ono mijenja i u kojem smjeru ide. Treba istaknuti i vrstan prijevod Svetlane Grubić Samaržije.
Petrine su knjige objavile neke od briljantnih kultnih romana, od "Novele o šahu" do "Mefista". Kako hrvatska publika reagira na takva djela?
Većina kultnih romana to postane s razlogom, pa tako i knjige koje ovdje spominjete – riječ je o djelima koja posjeduju neupitnu književnu vrijednost, a teme o kojima progovaraju univerzalna su i uvijek aktualna ljudska pitanja. Iz tih se razloga publika takvim djelima uvijek vraća i na njih jako dobro reagira. Iz našeg iskustva, to je slučaj ne samo s "Novelom o šahu" i "Mefistom" nego i s drugim djelima tog tipa – od "Silbermanna" Jacquesa de Lacretella, romana "Između dvaju dvoraca", prvog dijela Kairske trilogije nobelovca Nagiba Mahfuza ili zbirke "Pripovijetke iz jednog i drugog džepa" Karela Čapeka, pa do nedavno objavljenog romana "Pedro Páramo" Juana Rulfa te zbirke priča Julia Cortázara "Vatra svih vatri".
Upravo je ovih dana na Netflix stigla ekranizacija Rulfova romana "Pedro Páramo" koji spominjete. Pomažu li ovakve ekranizacije čitanosti tih djela?
Definitivno, kao što smo imali priliku vidjeti s nekim recentnim serijama napravljenim po knjigama, koje su postale pravi popkulturni fenomeni, a čije su autorice ili autori dobili prepoznatljivost koju, unatoč tome što je zaslužuju, inače ne bi dobili. Ekranizacije poput filma "Pedro Páramo" donose veću vidljivost knjigama, pogotovo među mlađom publikom koju to može potaknuti da istraži književni predložak. Film ili serija često djeluju kao most između popularne kulture i književnosti, što može potaknuti čitanje i otvoriti nove mogućnosti za popularizaciju i razumijevanje tih djela, naročito kada je riječ o specifičnim romanima kao što je "Pedro Páramo" te autoricama ili autorima koji zaslužuju širu afirmaciju, poput Juana Rulfa.
Izdajete i dosta slikovnica koje su, čini mi se, zapljusnule tržište knjiga. Jesu li one i dalje isplativ dio ovog posla?
One su i dalje vrlo važan segment našeg poslovanja, što potvrđuje i činjenica da su nam pred Interliber izašle dvije slikovnice – klasik dječje književnosti, "Tamo gdje su divlji stvori" Mauricea Sendaka, u novom prijevodu Ozrena Doležala, te slikovnica za koju se nadamo da je na putu da Sendakov status dosegne, a to je novi nastavak avantura Doktora Jabuke koje smišlja i piše Slavko Sobin, a ilustrira Marko Jovanovac. Ovoga puta izazov pred njima je nikad veći jer s druge strane stoji sjena zla.
Iako je na tržištu knjiga pregršt raznih naslova, slikovnice i dalje zauzimaju posebno mjesto zbog svoje univerzalne privlačnosti, važnosti u razvoju djece i potrebe roditelja za kvalitetnim sadržajem. Isplativost se ne mjeri samo prodajom već i dugoročnim povjerenjem koje gradimo s publikom.
Naša publika dosta loše reagira na hrvatske filmove, no čini mi se da je situacija s domaćim piscima bolja?
Percepcija hrvatskih filmova među domaćom publikom varira, a zašto je dio publike još uvijek negativno nastrojen unatoč tomu što se u zadnje vrijeme izdefinirala nova generacija filmašica i filmaša koji rade aktualne i moderne filmove koji su prepoznati i u međunarodnom kontekstu, teško je reći. Čak su i neke domaće serije pokazale visoku razinu produkcije i kvalitete te su također postigle uspjehe u svijetu.
S druge strane, čini se da su hrvatski pisci i spisateljice bolje prihvaćeni od domaće publike, da uspijevaju zadržati čitateljsku bazu, ali i privući nove čitatelje. Rekla bih da se i u tom kontekstu formirala jedna grupa mlađih autorica i autora, stilski i tematski raznorodnih, ali generacijski povezanih. Dio uspjeha leži u autentičnosti i originalnosti tema koje obrađuju, čitatelji cijene glasove koji govore o njihovoj stvarnosti, ali i jezikom koji im je blizak. Da interes definitivno postoji, možemo potvrditi ne samo s obzirom na to kako su publika, ali i mediji, reagirali na "Babiće" nego primjerice i na pjesničku zbirku "Taj glas" glumice Jelene Mihaljević.
Što je danas najveći problem izdavačima, osim činjenice da Hrvati malo čitaju?
Najveći izazovi su ekonomski uvjeti, veličina tržišta, kao i visoki troškovi proizvodnje i distribucije, ali i digitalizacija koja mijenja dinamiku prodaje. Izdavači se moraju prilagoditi novim navikama čitatelja, uključujući porast e-knjiga i audioknjiga. Osim toga, borba za medijsku pažnju u doba interneta otežava plasman novih naslova.
Kakve naslove pripremate u skorije vrijeme, ima li nešto što će posebno zagolicati čitalačku publiku, kao što ste učinili s Faciolinceom ili Šalkovićem?
Iduću godinu planiramo započeti u žestokom ritmu, objavom jednog kapitalnog publicističkog djela, a radi se o knjizi "Povijest Europe" Normana Daviesa, u prijevodu Marina Popovića. Riječ je o opsežnom djelu koje na zanimljiv i pristupačan, ali nipošto banalan način obuhvaća europsku povijest od antičke Grčke pa do kraja 20. stoljeća, dajući pritom podjednaku težinu i važnost Istoku i Zapadu, te ne gubeći iz vida manjinska društva i zajednice.
Osim ovog velikog projekta kojim započinjemo godinu, spremamo i nekoliko klasika, poput Borgesove "Opće povijesti gadosti" ili "Djece ponoći" Salmana Rushdieja, ali i novije naslove, od kojih vrijedi istaknuti jedan od najboljih suvremenih estonskih romana, "Čovjek koji je govorio zmijski" Andrusa Kivirähka, koji izlazi krajem ove godine; feministički roman "Žena nije muškarac" palestinsko-američke autorice Etaf Rum, te "Hotzuki", drugi dio pentalogije "Sjena čička" Aki Shimazaki.
Početkom nadolazeće godine izaći će djelo" Žalosni tigar" francuske autorice Sino Neige – dirljiva priča, ispunjena refleksijom o životu i smrti, u prijevodu Ivane Šojat. Ovaj roman pruža čitatelju duboko emocionalno iskustvo, vodeći ga kroz svijet prepun tuge, ali i nade, ne ostavlja osjećaj beznađa, već unosi tračak nade i smisla, što ga čini umirujućim i nadahnjujućim.
A neke adute ćemo, za sada, još uvijek zadržati u rukavu.
