Ako uopće postoji književnik koji se uspio približiti čaroliji pripovijedanja Gabriela Márqueza, onda je to Carlos Ruiz Zafón. I nimalo slučajno i Zafón dolazi iz latino književnosti. On je Španjolac, bolje rečeno čovjek Barcelone (otac mu je iz južne Španjolske, majka Katalonka, on je odrastao u Barceloni, ali je pisao na španjolskom, a ne katalonskom). Hrvatske čitatelje očarao je “Sjenom vjetra”, kao i nastavcima koji su slijedili u tetralogiji “Groblje zaboravljenih knjiga”, a sada je pred nama i zbirka koja se sastoji od jedanaest priča “Grad od pare” (Fraktura, urednik Seid Serdarević, prijevod Ela Varošenec Krstnik, 149 kuna). Na žalost to je i njegova posljednja knjiga, objavljena posmrtno (umro je 2020. godine u 56. godini), zbirka priča koju je on sam zamislio kao dar vjernim čitateljima, jer ovo su priče koje na neki način nadopunjuju “Groblje zaboravljenih knjiga”, romane koji čine istinski književni spomenik njegovoj Barceloni.
”Grad od pare” čita se na dva načina. Može biti završno poglavlje i takvim ih doživljavaju svi oni koji vole način na koji piše ovaj veliki autor. Za sve one koji se s njegovim romanima još nisu sreli, ove su priče idealan mamac koji će ih natjerati da posegnu za romanima i da zarone u taj mistični svijet. Zafón, naime, u ovim pričama otkriva neke tajne koje je u romanima namjerno ostavio skrivenim. Možda i najveća od svih ona je zašto je svoju seriju romana nazvao “Grobljem zaboravljenih knjiga”. Sada njegovi vjerni pratitelji, čitajući priču “Princ Parnasa”, saznaju zašto baš “groblje”.
No, ne treba ovdje inzistirati na detekciji bilo koje vrste, iako joj je teško odoljeti, jer svaka od ovih priča nudi nevjerojatan užitak čitanja. I baš svaki će čitatelj naći priču koja mu je – najdraža. Namjerno pišem najdraža, jer ovdje staviti epitet najbolja, bila bi teška pogreška, ali možda je potrebno reći kako je moj favorit “Gaudí na Manhattanu”. Mistika velikog arhitekta i njegova djela možda je najbolja moguća vizualizacija načina na koji je Zafón pisao.
