Po raznovrsnosti, opsegu i književnoj snazi svoga opusa Antun Šoljan (1932-93) pripada samom vrhu suvremene hrvatske literature. Taj pjesnik, prozaik, dramatičar, prevoditelj, urednik, antologičar, bio je uz to i središnja figura hrvatskoga književnog i kulturnog života svoga doba, intelektualac koji je poticao na raprave o bitnim pitanjima suvremenosti, ali i hedonist koji je znao uživati u svemu što život pruža. Mnogi generacijski kolege, krugovaši, i drugi književnici Šoljanovi prijatelji u svojim su se memoarskim zapisima prisjetili veselih ili dramatičnih epizoda iz druženja s velikim piscem. Odabrali smo ulomke iz knjiga "Bilježnice namjernog sjećanja" Čede Price i "89 slavnih iz soca" Ivana Kušana.
Pripadnik krugovaškog naraštaja Čedo Prica, prisjećajući se stezanja političkog obruča oko danas legendarnog časopisa "Krugovi", ispisuje ovakav Šoljanov portret: "Šoljan je u suštini zračio maksimalnim otporom naspram svemu što je sputavalo građansku i duhovnu raskoš i slobodu u svakodnevnici. I pretjerivao je, samo naizgled, u svom nepristajanju na ponuđenu osrednjost i tako skrojenu stvarnost, i društvenu i literarnu, moralno onebistinjenu, intelektualno zakržljalu, jer je do kraja njegovao matoševsku tradiciju: kad ne pristaješ, moraš pretjerivati da se maloumnost ne povampiri, da te jednosmjerni ne zakoče dok juriš u drugom pravcu...". Također prijatelj i naraštajni kolega Ivan Kušan donosi u svojoj zbirci dogodovština sa slavnima i niz zapisa o Tonku, kako su prijatelji zvali Šoljana. "Zagreb bez Šoljana ne bi bio Zagreb, kao ni bez Gustava Matoša ili Miroslava Krleže", piše Kušan. A što je bio važan predmet njihovih razgovora? Kušan tvrdi: "Književnost nije bila, ni onda ni u kasnijim godinama, presudna tema našeg života. Na prvom su mjestu uvijek bili komadi, iako se to može i ljepše reći". Kultno mjesto književničkih okupljanja bio je Šoljanov stan. Evo Kušanova opisa: "Selidba Antuna Šoljana u Draškovićevu 12 značila je mnogo ne samo za njega nego i za njegovu obitelj, koja je porasla za dvaput po jednu kćerku u desetogodišnjem razmaku. Značila je, naravno, i za društvo, koje je već bilo naviklo sastajati se kod njega, čak se ponekad i upoznavati. Bar sam ja mnoge osobe iz našeg profesionalnoga kruga imao sreću upoznati u Draškovićevoj, kod Antuna Šoljana".
A kako je bilo na jednom od mnogih gastronomskih putovanja: "Šoljan je nosio gastronomski američki vodič kroz Francusku. Čitao mi je i upozoravao me gdje svakako moramo sjesti za stol s klopom." Kušan tvrdi: "Često je Šoljan okupljao ljude oko sebe, ne zato što ih je sve volio, nego stoga što su ga oni trebali."
Mirjana Jurišić
