Naklada Semafora nedavno je objavila lijepo opremljenu knjigu “Zagrebalica” u kojoj su kratki, mahom autobiografski prozni tekstovi Silvije Šesto, poznate hrvatske lektirne autorice, ujedinjeni sa zagrebačkim fotografijama Ane Šesto. “Zagrebalica” je, dakle, knjiga o Zagrebu koji je u posljednje vrijeme nekako ostao bez glasnijih i utjecajnijih kroničara svoje recentne urbane zbilje, ali i bez autora koji imaju privilegiju višedesetljetnog sjećanja na Zagreb iz onih prošlih, da prostite, socijalističkih vremena.
A tu privilegiju ima, i ne odriče je se, pravdoljubiva i kontrolirano eksplozivna Silvija Šesto, Zagrepčanka koja je djetinjstvo provela u samom idiličnom centru Zagreba, u ulicama nedaleko od Zrinjevca i na samom Zrinjevcu, da bi se kasnije premjestila u Kustošiju o kojoj je u ovoj knjizi napisala niz iznimno zanimljivih i vrijednih crtica i zapažanja. Silvija Šesto u “Zagrebalici” je otvoreno i frajerski pisala o vlastitoj biografiji, i to nekronološki i brzopotezno, bez obzirnog retuširanja, ali je zapravo napisala biografiju Zagreba, tog nesretnog grada kojem neprosvijećeni kapital uporno oduzima ne samo prepoznatljiv izgled pomalo pospanog austrougarskog, srednjoeuropskog grada, nego i pravo na sjećanje agresivno nasrćući na njegovu u osnovi malograđansku bogobojaznu suštinu.
Zagrebu su kao nekad dostojanstvenom gradu već dugo ugrožene osnovne civilizacijske slobode, baš kao i svim onim njegovim stanovnicima i napose stanovnicama o kojima bez dlake na jeziku piše Silvija Šesto, i to iz svoje bespoštedne, duboko insajderske pozicije. Doista, “Zagrebalica” čitatelja može podsjetiti na zagrebačke i hrvatske kratke rezove koji bi trebali imati i svoj odgojno-obrazovni učinak, naravno, ako vjerujemo da literatura može iole popraviti recentno ljudsko društvo. A ako društvo i ne promijeni, onda će barem neke ljude i pojave, zlu ne trebalo, registrirati za potrebe bliže ili dalje budućnosti. Silvija Šesto, kao što je poznato, piše koncizno i britko, komentatorski suvereno, uočavajući prave gradske zagrebačke probleme svojim na mahove esejističkim, ali uvijek profinjenim literarnim njuhom.
Majstorski je ovladala stilom kojim se pišu kratke i efektne prozne forme. Naša autorica puno vremena provodi u tramvajima i autobusima ZET-a, u supermarketima i malim dućanima, u redovima državnih i gradskih ureda, na trgovima i ulicama, u haustorima i zagonetnim dijelovima velegrada koji to nije... U stalnom je neposrednom kontaktu s narodom čije bilo i te kako osjeća što sve obogaćuje ovu monografsku knjigu punu životnog iskustva kojoj bitan ritam i umjetničku nepatvorenu atmosferu daju crno-bijele intimističke fotografije Ane Šesto. Brojni su likovi Zagreba koji progovaraju iz ove prozno-fotografske knjige neposredno i autentično. Neki su poznati jer su već odavno ušli u gradske legende, a neki (i to veći dio njih) potpuno nepoznati, anonimni dosadno obični ljudi koji samozatajno klize po zagrebačkim ulicama i trgovima bez ikakvih povijesnih pretenzija.
Silvija Šesto pamti da je na Zrinjevcu bio smješten lokal Splendid u kojem je velika Vesna Parun znalački ispunjavala sportsku prognozu, kao i to da je na nekadašnjem lijepom Cvjetnom trgu, koji tada još nisu bili nagrdili uniformirani predimenzionirani “štekati”, svoja slobodarska filozofska predavanja držao omiljeni Branko. Sjeća se Silvija Šesto opasnih dječjih tobogana, ukusnih zagrebačkih peciva lizika u kojima se osjećao putar te starih kina u kojima se nije moglo oglušiti. Ali i uvijek na polemiku spremna piše o današnjem Zagrebu, potplaćenim radnicima i radnicama, stalnim pljačkama poštanskih ureda, filmskim domoljubnim redateljima i poznatom hrvatskom dizajneru koji nosi ubitačno crne naočale. Njezina su zapažanja doista oštroumna i ubojita, uostalom kao i njezini stalni prilozi na Facebooku. Svojim neumornim pisanjem o Zagrebu i njegovim brojnim identitetskim problemima, koje je sada dobilo i ukoričeni legitimitet, Silvija Šesto postala je istinska savjest grada Zagreba i upravo idealna, bogomdana kandidatkinja za aktualnu Zagrepčanku godine.
