Za hrvatsku poeziju hrvatski izdavači bez pardona tvrde da ne može naći kupca. Dobar dio u pravilu male naklade otkupi milostivo Ministarstvo kulture, nešto malo otkupe i sve siromašnije javne knjižnice (kojima su ove godine drastično srezali financijska sredstva, a budućnost im je sve neizvjesnija), nešto se podijeli na predstavljanjima prijateljima i rodbini uz čašu vina i suhe grickalice. U knjižarama se, doduše, može naići na poeziju, ali poezije ima puno manje u odnosu na beletristiku, kuharice, popularne i trendovske vampirske knjige ili pak na površne priručnike o samopomoći nedužno kamuflirane u psihološku literaturu za frustrirane mase.
Ima bezimenih, ali i pjesnika od imena i imetka koji su spremni utopistički, a pomalo i očajnički, besplatno dijeliti svoje knjige po knjižarama, ali knjižare ni za to nisu zainteresirane jer tu nema ni z od zarade, niti r od reklame. A od soneta i stihotvorstva, to je valjda jasno, danas se ne može živjeti, kao što se od toga, istini za volju, nikada nije moglo živjeti, i to ne samo na ovim dinarsko-panonskim prostorima nego ni na puno bogatijim i navodno prosvjećenijim meridijanima i paralelama.
No, što reći kada vas nazove upućeni prijatelj koji dobroj prijateljici želi pokloniti zbirku znamenitog i povučenog hrvatskog pjesnika iz Vele Luke Danijela Dragojevića “Žamor” koju je prije pet godina objavio Čegecov Meandar i pita, već pomalo i umorno i zdvojno, gdje može kupiti tu knjigu. I priča da je prošao većinu zagrebačkih preživjelih knjižara i u svakoj čuo da te Dragojevićeve knjige nema ni za lijek. Kada sam ga uputio u Meandrovu knjižaru u onaj elitni zagrebački Kaptol centar, u kojem je ipak preživjelo kino, kada već nije onaj veliki i važni Kulturni centar centra Kaptol Seada Alića, prijatelj mi veli da je bio i tamo i da su mu rekli da Dragojevićeve knjige jednostavno nemaju. Znači, u pet godina zbirka “Žamor” Danijela Dragojevića, koji od novinara i fotoreportera bježi kao vrag od tamjana, ipak je našla svoje kupce, a onda valjda i čitatelje i tako pokazala da se za dobrom poezijom i dobrim autorom ipak i u ovoj po mnogima provincijskoj i antiintelektualnoj Hrvatskoj diže prašina. Pa i ona trgovačko-nakladnička. I da se zbirka poezije može ne samo prodati nego i rasprodati, i to i u vremenima za koje se tvrdi da nemaju ni identiteta ni dobrog književnog ukusa.
I kada je već prvo izdanje rasprodano, a interes za knjigu i dalje postoji, vjerojatno se pitate zašto onda agilni izdavač koji poštuje poeziju i pjesnike, a dugo je godina vodio i Goranovo proljeće, ne objavi i drugo izdanje “Žamora” i tako zadovolji interes rafiniranih ljubitelja poezije kojih ipak ima? Navodno je Dragojević protiv novih izdanja svoje poezije, pa tko ne požuri i ne nabavi na vrijeme neku njegovu novoobjavljenu zbirku, taj će njegove knjige nabavljati putem interneta i internetskih aukcija koje su se udomaćile i u Hrvatskoj. Premda vjerojatno nitko ne misli da bi se u ovoj traumatiziranoj zemlji mogla stvoriti jagma za nekom zbirkom suvremene poezije, i to se očito događa. I premda mnogi o poeziji misle da je suvišna i da za nju potražnje u današnje vrijeme nema, iz slučaja Dragojevićeva “Žamora” jasno je da tome nije tako. Te da i poezija može biti tražena literarna roba, dakle vrijednost koju valja vidno istaknuti i u izlogu knjižare, i to ne samo iz sažaljenja prema ubogoj književnoj vrsti koja ima status Pepeljuge nego i iz onih surovih trgovačkih pobuda, da se proda što više u što manje vremena.
I ja kod kuće imam jedan primjerak Dragojevićeva “Žamora” i do prijateljeva poziva nisam bio svjestan njegove velike vrijednosti. A od sada, “Žamor” će se naći na počasnom mjestu vitrine premda u njemu nema ni Dragojevićeva autograma ni pjesnikove posvete.
dragojević je fantastičan pjesnik, ali danas nažalost poezija rijetke zanima, kao uostalom i knjiga. ne znam zašto, ali stalno kao da je pomalo zanemaren, mislim da ga ni u školskoj lektiri nema, ali zato ima mnogih mediokritetskih poeta. žalosno.