Začudno mi je zvučao telefonski poziv prijateljice i vijest: prvak Boljšoj baleta Semjon Čudin je u Splitu. Jedan od nekoliko najboljih plesača klasičnog bijelog baleta u gradu podno Marjana? Pomislila sam odmah: dašao je “preuzeti” splitski Balet, hahaha. Ili je stigao na odmor u grad koji je posljednjih godina hit u svijetu, a zahvaljujući Ultri i poželjno mjesto za partijanje.
No, vrhunski solist Boljšoj teatra i jedan od najboljih baletnih umjetnika svijeta teško se uklapa u sliku partijanja uz house ritmove, jer ovaj plesni virtuoz (a u to se svatko može uvjeriti na YouToubeu) tumači najveće, najteže i nacjenjenije uloge u klasičnim baletima, one koje su “rezervirane” samo za najbolje od najboljih.
Pleše glavne uloge u baletima: “Labuđe jezero”, “Don Quijote”, “Trnoružica”, “Bajadera”, “Giselle”, “Evgenij Onjegin”, “Ana Karenjina”, “Dama s kamelijama”, “La Sylphide”, “Romeo i Julija”... Nastupao je na najvećim pozornicama u Rusiji, SAD-u, Parizu, Londonu, Japanu, Beču, Berlinu, Španjolskoj...
Kako se tridesettrogodišnji prvak Boljšoj baleta našao u Splitu? Tko vas je iz Moskve uputio u najlipši grad na svitu?
Kod vas sam zahvaljujući prijatelju Ashatu Yusupzahovu, članu Baleta HNK Split koji me godinama uvjerava da moram vidjeti mali mediteranski grad. I taj me grad u trenu očarao: Palača, Peristil, more, Bačvice i naravno Sanjina hrana (Sanja Župa bivša je primabalerina splitskog kazališta, vlasnica poznate konobe “Bajamonti”, op. a.).
Planiram ovaj odmor pet godina, ali do sada nisam uspio doći zbog turneja po Londonu, Japanu, Europi, posvuda. Jako sam sretan što sam uspio doći. Imate nešto čudno što ne znam opisati, prekrasno. Nadam se da mi ovo nije zadnji posjet Splitu, želio bih uskoro opet doći, ali na dulje, vidjeti Brač, Hvar... Ovdje odmaram glavu, tijelo i želudac, a sve zahvaljujući Ashatu, kojeg poznajem od svoje desete godine. Zajedno smo pohađali Baletnu školu u Novosibirsku.
Na žalost, tu sam samo tri dana jer me u rujnu čekaju zahtjevne predstave: Bajadera, pa Labuđe jezero, pa Giselle u Beču, pa nazad u Moskvu. Iduća sezona je repertoarno vrlo jaka i bogata, moram se kvalitetno pripremiti.
Došli ste sa suprugom, također balerinom u Boljšoju, a imate i malenog sina. Tko ga čuva?
Brzo smo doputovali zahvaljujući izravnoj zrakoplovnoj liniji Moskva – Split koja, kako čujem, samo ljeti funkcionira. Šteta jer je tu sigurno lijepo i zimi. A moj Nikolaj ima dvije godine i dva mjeseca, i naravno, ostao je kod kuće s bakom.
I baka je bila balerina? Odakle vi uopće u baletu, kako je započela vaša briljantna plesačka karijera?
U baletnu školu me upisala mama. Ona ima predivne noge, a ja noge na nju. Nitko iz obitelji prije nje nije se bavio ovom umjetnošću. Moji uopće nisu odlazili u kazalište. Nisam pojma imao o tome dok me ona nije dovela u teatar. Kada sam to vidio, kad se toga sjetim. Fascinantno...
Završio sam Kazališnu akademiju Gitis u Moskvi, najvišu školu baleta i stekao titulu baletnog profesora. Otišao sam u Seul, u Koreju, kod Evgenya Neffa, odličnog pedagoga koji je nekad radio u Marijinskom teatru u Sankt Peterburgu. Brzo sam počeo plesati velike uloge, a profesor me savjetovao da idem na natjecanja. Dobio sam pismo iz Züricha i poziv direktora tamošnjeg baleta. Otišao sam i bila je to moja “ciriška faza”. Njihov je direktor za mene koreografirao i postavio “Peer Gynta”, plesao sam i “Labuđe jezero”, i “Don Quijotea”, i “Orašara”...
Gostovali smo u SAD-u, Japanu, na Tajlandu, u Singapuru, Egiptu i Njemačkoj. Usprkos uspjesima, htio sam se dalje razvijati i napredovati, san mi je bio otići u neko veliko kazalište, veliki balet. Tada su me, prije desetak godina, pozvali u Sankt Peterburg, u njihovo, u odnosu na Boljšoj, malo kazalište, da plešem u baletu “Romeo i Julija”.
Potom sam bio prvak u kazalištu K. S. Stanislavski u Moskvi, a 2011. postao sam član Boljšoj baleta u koji me pozvao Sergej Filjev. Jako sam zadovoljan, ugodno mi je, tamo sam kod kuće.
Vi ste planetarna baletna zvijezda. Jeste li toga uopće svjesni? Zaprepašćujuće je koliko ste skroman i normalan!
U Boljšoju su vam svi zvijezde. Nisam ja poseban. Ima nas sedam glavnih plesača, prvaka. Uvijek i iznad svega mora biti visoka kvaliteta. Najviša! Kažete da sam skroman, a ja ću vam na to uzvratiti: Ako se trošiš na medije, onda nemaš vremena ni snage za karijeru. I zato je ovo jedan od mojih rijetkih intervjua.
Profesionalna karijera baletana, na žalost, kratko traje. Vašu profesiju obilježavaju krv, znoj i suze. Rano idete u mirovinu, tijelo zbog prevelikih napora, budući da svakodnevno pomičete granice fizičkih i psihičkih mogućnosti, pati. Mladi doživite bolne posljedice. Kakva su vaša iskustva ?
Baš takva, hahaha. Dogodi se da se ujutro doslovce ne mogu pokrenuti. Bole mišići, kosti, sve boli. Jednom su me prije važne predstave, prigodom zagrijavanja ukliještila leđa. Užas. Mislio sam da neću moći plesati. Čisti horor. Spasio me moj maser. Ne želiš i nećeš čak ni u toj situaciji da te netko zamijeni na sceni, da netko drugi otpleše tvoju rolu. Jer sve što tada imaš u glavi jest – Boljšoj! I ništa drugo.
Maser me je polako, polako masirao i zagrijavao i bol je popustila. Naravno, uz pomoć gela i tableta. Profesor, moj baletni pedagog mi je govorio: Diši, samo diši... I plesao sam.
Znači li to da u Boljšoj baletu jednostavno nema odustajanja?
Nema odustajanja! Upravo suprotno. Moraš trpjeti i plesati! Ali, to nije nametnuto. To je u tebi i izlazi iz tebe. Ideš preko boli. U baletu je normalno da boli, to nije čudno, već uobičajeno. To je život baletana. Namažeš se, ugriješ, popiješ tabletu i ideš dalje. Gledaš kako se otvara zastor i kreneš.
Na pozornici ne osjećaš nikakvu bol. Misliš samo na ulogu, ni na što drugo. Isključivo na ulogu. Samo na to kako ćeš otplesati najbolje što možeš. Kao kad najveći sportaši nastupaju na Olimpijskim igrama. Samo ono što je njima Olimpijada svake četiri godine, nama je svaku večer. Uostalom, Maja Plisecka govorila je: Ako boli, znači da si živ!
To je, znači, ta specifična, posebna ruska škola baleta koja proizvodi najbolje. Imate li neki, nazovimo ga, dril?
Ma ne bih baš tako rekao. To je velika disciplina i golema ljubav. Ta disciplina dolazi iznutra. Nitko me ne prisiljava, ništa ne moram, a evo danas sam bio odraditi klas. Stalno vježbam, nema stajanja. Čekaju nas ozbiljne predstave, mislimo na to koliko ljudima koji nas dođu gledati donosimo sreće i uzbuđenja.
To nije umjetnost koju donosimo na pozornicu, nego ona koja dopire u publiku. Možda je to rjeđe u drugim baletima. Mogu se pohvaliti da je odnos između mene i mog pedagoga odnos sina i oca. Jako sam sretan zato što to znači da o baletu ne govorimo samo na probama već i u kafiću raspravljamo kako najbolje donijeti određenu ulogu, kako razgaliti one koji nas dolaze gledati. Pirueta je samo tehničko sredstvo. Oni moraju vidjeti sreću koja izvire iz nas.
Vi živite balet. Koliko dnevno vježbate, koliko ste na probama? Imate li neki svoj, intiman ritual uoči nastupa?
Vježbam zavisno o repertoaru i težinu predstave. Prosječno pet, šest, sedam sati. Ima tu još nešto. Ako, primjerice, plešem “Labuđe jezero”, onda ne smijem misliti na “Giselle”. Treba mi i psihička ravnoteža, jer želim totalno ući u svaku ulogu, proživljavati je. Ponekad je jako teško s klasike prijeći na neoklasiku ili suvremeni ples.
Supruga kaže da sam svestran, ali mene sve zanima. Puno se i ozbiljno pripremam za klasiku i neoklasiku iako je suvremeni moderni ples puno lakši. U suvremenom se pokreti i slike prelijevaju, idu iz jedne u drugu poput valova. U klasičnom baletu figure su zadane. Svi vide kad nešto pogriješiš! Ima puno baleta u kojima ne smiješ sebi dopustiti da pogriješiš.
Vjernik sam, prije svake predstave pomolim se i prekrižim. To je moj ritual.
Tko su vam uzori, od koga ste učili? Vaš idol?
Nurejev!!! Sviđa mi se iznimno njegova koreografija, koja je užasno teška. Zahvaljujem Bogu svaki dan i sretan sam što radim s Manuelom Legrisom koji je rođen u Parizu, a radio je s Nurejevom. On mi je iz prve ruke pokazivao kako je Nurejev plesao. To je neprocjenjivo.
Možete li usporediti baletane ruske , francuske i londonske škole? Nastupali ste posvuda, družite li se međusobno. Zašto je u klasici ruska baletna škola broj 1?
Rekao bih da ruski baletani imaju dušu, neku posebnu srčanost. Nisu prazni. I imaju izvrsnu tehniku. Međutim, nije stvar samo u tehnici. Nije sve u čistim nogama (baletni izraz za točne pozicije u klasici, op. a.), visokim skokovima, sigurnim piruetama. Vrijedno je ono iznutra. To se i na probama traži, ne samo na predstavama.
U Boljšoj kažu: Ako to ne znaš napraviti na probama, onda nećeš ni na spektaklu. No, meni je zanimljivo da mi Francuzi kažu da plešem kao da sam završio francusku školu baleta, a u Londonu da sam završio britansku. Činjenica je da Boljšoj daje najviše. Cijelu pozornicu, a golema je, moraš ispuniti samim sobom. Za to moraš imati “Boljšoj osobnost”, biti Princ na sceni, Princ s velikim P.
Imate li neku posebnu prehranu, što volite jesti? Kako se opuštate?
Nikakva posebna prehrana. Volim pojesti špagete prije nastupa jer sam sit, a ne stvaraju nikakvu težinu. I, naravno, nešto slatko, čokoladu. Bez slatkog zalogaja ne mogu zamisliti život. Jedem puno slatkog, a ne debljam se. Opuštam se u sauni, obožavam masaže. I volim slušati klasičnu glazbu.
Balet pomiče granice, govor tijela je univerzalni jezik koji svi razumiju, a zahvaljujući toj umjetnosti vidjeli ste cijeli svijet. Što biste izdvojili?
Možda gostovanje u New Yorku. Poznato je da su napeti odnosi između Rusije i Amerike, međutim nas su tamo fantastično primili. Imam puno prijatelja po cijelom svijetu. Baletni je svijet drugačiji, mi se družimo, međusobno pratimo kako radimo, pomažemo si međusobno.
Ne zanima nas ni nacija ni politika ni boja kože. Jedan mi je Amerikanac pokazao kako podići djevojku kad je malo teža. To mi je odlično iskustvo.
Imate tridese tri godine. Koliko još mislite plesati?
Koliko mi zdravlje dopusti, toliko ću plesati! Planiram do 38., tako nekako. Treba otići kad si na vrhuncu, da te publika takvog zapamti. Volio bih voditi neku baletnu kompaniju, u Rusiji ili negdje u Europi. Neku koja ima dobar, dobar repertoar. Sve mora biti vrhunski. Supruga kaže da sam perfekcionist. Vjerojatno jesam .
Jeste li pratili Svjetsko nogometno prvenstvo? Što kažete za Hrvatsku?
Gledao sam sve vaše utakmice. Supruga obožava Modrića. Svi smo mi u Rusiji u finalu navijali za vas. Žena kaže da je Modrić imao težak život kao i ja, a ipak je uspio. Sve je sam napravio.
Biste li voljeli da vam sin bude baletan?
Ne! Ako bude talentiran, volio bih da trenira nogomet. Da bude kao Modrić. Ako uočim da ima talent za nogomet, šaljem ga vašem fenomenalnom Daliću. Uopće se ne šalim! A ako budem imao kći, neka ona pleše balet.
ILI ILI PITANJA
Bijeli ili Crni labud?
Bijeli.
Čajkovski ili Adolphe Adam?
Čajkovski, 100 posto!
Moskva ili New York?
Moskva.
Nurejev ili Barišnjikov?
Nurejev.
Plavuše ili crnke?
Plavuše.
>> Pogledajte video - Veličanstven oproštaj od Olivera Dragojevića
Zelim da moj sin bude i ziv i zdrav..