Iako je danas u sjeni “Glembajevih” Krležina drama “U agoniji” bila je od kritičara najbolje ocijenjeni dramski tekst velikana hrvatske književnosti. Baš zato ju je danas vrlo zanimljivo rastaviti na sastavne dijelove: jedna žena, dva muškarca, klasični ljubavni trokut. A u pozadini agonije koja je prije svega socijalna, a ne ljubavna i pri razrješenju tog trokuta zbivaju se pravi melodramatski obrati.
U nekom drugom kontekstu mogli bismo reći da je Krleža, pišući o barunu Lenbachu, njegovoj ženi Lauri i njezinu ljubavniku, te 1928. godine napisao sapunicu, baš kao što ju je recimo napisao i sam Shakespeare pišući o nesretnim ljubavnicima iz Verone. Ovdje se mlada (18 godina) djevojka udaje za titulu i san o nekom blistavom i bezbrižnom životu, da bi već u prvom mjesecu braka razotkrila brutalnu stvarnost: muža alkoholičara i kockara, njegovo izvanbračno dijete s nekom ubogom djevojkom koja zajedno s djetetom umire od gladi u sobi u kojoj je tek jedna stolica s tri noge. Godinama kasnije, on je i dalje alkoholičar i kockar, iza sebe ima i godine robije u Lepoglavi, a ona je šnajderica (s titulom barunice) za bogate dame, uz ljubavnika koji je iskorištava možda i jadnije od propaliteta od supruga.
Ako to nije sapunica, ne znam što je, jer da nam takvu priču danas serviraju Turci, rekli bismo da pretjeruju. Naravno, ovo je i veliki dramski tekst najvećeg dramatičara kojeg je Hrvatske ikada imala. U Krležinim rečenicama, koje poput moćnog slapa padaju na publiku, krije se slika društva u kojem je živio i radio, dok si svi mi govorimo kako je to neko društvo iz prošlosti. I lažemo sami sebi, jer i danas žene (a napose djeca) plaćaju muške pogreške. Baš na to je poseban naglasak stavila Senka Bulić koja je “U agoniji” režirala u sklopu svog Kazališta Hotel Bulić, uz veliku pomoć dramaturginje Vesne Đikanović. Nju u tom trokutu zanima ta napaćena žena koja se mora rastati i od svoje zadnje iluzije i koja neizbježno u tom konačnom otrežnjenju tone u tragediju. Laura godinama laže samoj sebi iako dobro zna da izlaza iz njezina pakla nema.
U ovoj predstavi to je naglašeno odličnim scenografsko-režijskim postupkom. Na bijeloj sceni tek je jedan omanji stol (ispod kojeg se skrivaju muškarci), jedna fotelja i jedna poveća girja. Za nju su crvenom vrpcom vezani junaci drame, baš kao što su povezani i međusobno i taj su uteg stvorili sami, inzistirajući na vlastitim lažima (muškarci i ugodama). Na samom ulasku u dvoranu publici je jasno da za te ljude, koje kostimi Olivera Jularića smještaju u naše doba, bijeg nije opcija.
Lauru Lenbach glumi Ivana Bolanča, isprva pomalo nesigurna na zagrebačkoj premijeri na sceni Travno, ali brzo hvatajući točan zalet u najtragičniju Krležinu junakinju i njezin konačni slom. Barun Lenbach je Janko Rakoš, na trenutke nerazumljiv kao Krležin strogo kontroliran pijanac, a predstavom zapravo dominira Jure Radnić u ulozi ljubavnika, uglednog advokata koji iza svojih opširnih, pametnih rečenica krije tek prazninu.
