Stol stisnut među redovima gledališta – to je scena na koju Shakespeareova Hamleta smješta redatelj Oliver Frljić. Dok publika ulazi u dvoranu ZKM–a, glumci već sjede za stolom, pred njima su na tanjurima tek kosti, a oko njih svijetli se srebrni pribor za jelo. Prva asocijacija jest posljednja večera, ali zapravo je mnogo jača ona druga misao: publika danskom dvoru doslovno puše za vrat.
Na samom početku jednog novog i zgusnutog Hamleta, zapravo smo u sceni slavlja svadbe Kraljice i novog Kralja. Komornu atmosferu u času zamijeni frenetični ples na stolovima. Ukleti dvor postaje balkanska krčma.
Hamlet sve zna
Redatelj u tekstu koji je napisao za programsku knjižicu jasno kaže kako nije htio Hamleta kojeg svi od njega očekuju, “svedenog na politički pamflet”. I doista, njegov je Hamlet sve samo ne to. Redatelj svom junaku oduzima nedoumicu i sumnju. Hamlet zna da je njegov otac ubijen, a da je njemu oduzeta vlast.
U tu su rabotu uključeni svi osim Ofelije. Na kraju će rođena majka zaklati Hamleta, ali će svi okrvaviti ruke tim činom. Ofelijin kraj, kraj kolateralne žrtve, tim je tragičniji.
Frljić je svog Hamleta skrojio prema prijevodu Josipa Torbarine, skratio ga na otprilike sat i 40 minuta, od slavnih monologa ostavio tek poneku rečenicu, počevši od one najpoznatije: “Biti ili ne biti...”
Konačan rezultat nikako nije zbrzana drama koja podilazi duhu “brzopotrošnog” vremena već jasan i jak redateljski koncept koji poručuje da je Hamlet, danas i ovdje, svima nama važan kao priča o vječnoj - i prokletoj - ljudskoj težnji da uzurpira tuđe, ali i osnovnoj ljudskoj nadi koja vjeruje da će uvijek postojati oni koji će se boriti protiv toga i po cijenu vlastita života.
Glavom u zid
Baš takav je Krešimir Mikić u naslovnoj ulozi. Njegova snaga nije u snažnom tijelu, njegova glumačka moć ovdje je čak i prigušena, ali baš je takav savršen Frljićev Hamlet koji uporno udara glavom u zid, unaprijed znajući rezultat. Njegova je Ofelija (ali i majka Gertruda) Nina Violić. Pred nju je redatelj postavio najveći glumački zadatak. U djeliću sekunde ona svoje lice, tijelo, emocije, karakter... prebacuje iz nezainteresirane Kraljice u zaljubljenu djevojku (i obratno).
U konačnici tih mijena ona je Ofelija kakva se rijetko viđa, toliko ekspresivna i glumački dorađena da joj je upravo to najvjerojatnije uloga života. Klaudije Sretena Mokrovića tako je dobar da ga mirno možete zamisliti i za saborskom govornicom jer tamo su oni koji za sebe govore “mi”. Ostatak glumačkog ansambla: Pjer Meničanin (Polonije), Jasmin Telalović (Laert), Goran Bogdan (Horacije), Vedran Živolić (Rosencrantz), Petar Leventić (Guildenstern) i Milivoj Beader (grobar i svećenik) jak su temelj na kojem troje prvaka ZKM–a gradi svoje kreacije.
