Nikad nisam volio superjunake. Stripove sam počeo čitati početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća i odrastao sam na Zlatnoj seriji, Lunov magnus stripu i Stripoteci koji su više-manje definirali moj ukus i prozor u svijet stripa tih godina. U njemu svakako nije bilo mjesta za superjunake koji su izlazili u drugim revijama (npr. Eks) koje iz nekog, tko bi više znao kojeg razloga nisam pratio.
Početak rata značio je i prestanak izlaženja mojih omiljenih junaka u Hrvatskoj, a samim time i moje druženje sa stripom koje se nastavilo tek nakon osam godina, završetkom studija, kad je nekako i prestala ta moja dječja faza lažnog odrastanja. „Više nisam dijete, a samo djeca čitaju stripove.“ To, naravno, nije istina (dapače, strip-publika sve više i više stari, ali to je tema za neku drugu priču…), samo je meni trebalo vremena da to osvijestim.
Te je tako onda sin razmetni počeo proždrljivo čitati sve što je u međuvremenu propustio, ali i dalje nekako držeći se podalje od superjunaka sve dok ga prijatelji nisu praktički natjerali da pročita nekoliko najboljih, legendarnih naslova. Prvu probranu hrpicu koju su mi tutnuli u ruke progutao sam trenutačno i oduševljeno zatražio još, konačno shvativši kako je glupo svrstavati stvari u ladice i zbog kojekakvih predrasuda izbjegavati određene žanrove jer žanr ponekad može biti samo okvir, scenografija za neku veliku, univerzalnu ljudsku priču.
Oni su Planetarij. Elijah Snow, Jakita Wagner i Bubnjar. Troje ljudi koji putuju svijetom u potrazi za čudesima i tajnama te pritom otkrivaju stvari za koje bi drugi radije da su ostale skrivene. Oni su arheolozi misterija, istraživači tajne povijesti našeg planeta, kartografi nevidljivih granica fantastičnog svijeta, multidimenzionalne mirovne snage čija je zadaća pronaći tragove nadljudskog djelovanja. Ti arheolozi tajni otkrivaju nepoznatu povijest te paranormalne misterije kao što su superračunalo iz Drugog svjetskog rata koje je u stanju otvoriti prolaze u druge univerzume, hongkonški duh osvete, ali i izgubljeni otok pun čudovišta na umoru. Priča se sastoji od 27 epizoda objavljenih između 1999. i 2009. koje Fibra donosi u cijelosti u dvije impozantne knjige, zajedno s nekoliko crossovera. Svaka epizoda posvećena je nekom „nemogućem“ fenomenu koji naši junaci trebaju otkriti ili objasniti, svaka je samostalna cjelina, ali opet, sve zajedno čine jednu veliku slagalicu u kojoj na kraju sve savršeno sjeda na svoj mjesto, izazivajući onaj divan osjećaj ispunjenosti i zadovoljstva kod čitatelja.
No, iako su svi članovi Planetarija superjunaci (Jakita je snažna, brza i praktički nesavladiva, Bubnjar je svojevrsno živo superračunalo sposobno detektirati, obraditi i manipulirati golemim količinama podataka, a Elijah stogodišnjak koji može trenutačno zalediti sve što poželi), ovaj je strip tematski i atmosferom sličniji nama puno bližem i poznatijem Martiju Misteriji nego klasičnim superherojskim stripovima. Svemirske sonde, pustinje pune gama zračenja, radioaktivna groblja divovskih kostura leptira i dinosaura, ljudi koji 50 godina čuvaju portale u druge svjetove kako bi spriječili imanentnu invaziju tuđinaca, tajna društva s mračnim, opskurnim ciljevima, teorije zavjere i brojni drugi začudni, bizarni i nemogući događaji, artefakti i dimenzije, sve nas to zapljuskuje sa stranica Planetarija u nezaustavljivoj i beskrajno šarmantnoj i maštovitoj bujici kojoj se jednostavno morate prepustiti. Slično kao i Družba iznimne gospode, Planetarij je također i veliko ljubavno pismo stripu i popularnoj kulturi u kojem su kao više ili manje primjetni dijelovi slagalice posijani Sherlock Holmes, Fu Manchu, Tarzan, Lovecraft, Doc Savage, Lone Ranger, Wonder Woman, Superman, Fantastična četvorka i mnogi, mnogi drugi.
Ellis je, međutim, beskrajno talentiran i neizmjerno vješt pa ta gostovanja slavnih zvijezda nisu sama sebi svrha, nego su savršeno uklopljena u priču, istodobno je čineći uzbudljivijom i epskijom. Sve to skupa možda i ne bi ispalo tako dobro da nema Johna Cassadaya koji je svojim spektakularnim crtežom podigao cijelu stvar na sasvim novi nivo. Ellis mu pušta da crtežom priča priču, izbjegavajući nepotrebne opise i didaskalije, a Cassaday to znalački koristi. Njegov crtež je bogat ondje gdje treba biti, ali opet dovoljno sveden da ne ometa čitanje, dok su mu režija i kadriranje besprijekorni, što posebno dolazi do izražaja na ovom velikom formatu u kojem ga je Fibra objavila. Postoji samo jedan mali problem: nakon što pročitaš sve najbolje naslove, što dalje? A ništa, tražiš dalje i čekaš da se pojavi neki novi najbolji, što drugo? Ako će biti ovako dobri...
Fibra
212 x 320 mm, Tvrdi uvez
424 stranice
270 kn
Samo dvadeset godina zakašnjenja. Jedini put do dobrog stripa je vremenski stroj odnosno ropotarnica.