Ugledni hrvatski prozaik Zoran Ferić jedini je kandidat za trećeg predsjednika Hrvatskog društva pisaca. Izborna skupština održava se danas, a trebao bi nastaviti rad prethodnika Velimira Viskovića i Nikole Petkovića.
Zašto je jedan uspješan pisac zaposlen kao profesor u gimnaziji odlučio voditi društvo pisaca u državi u kojoj piscima stalno netko treći pokušava odrediti kako trebaju pisati?
Odgovor na to pitanje možda se krije i u činjenici što imam stalno zaposlenje i mogu se prihvatiti mjesta na kojem je puno posla i zahtijeva ozbiljan angažman, ali nije plaćeno. Ono se temelji na dobrovoljnom angažmanu za opću stvar. Procijenio sam da u ovom trenutku to mogu i nadam se da moja dva posla, spisateljski i nastavnički, neće previše trpjeti. A što se tiče drugog dijela vašeg pitanja, da u ovoj zemlji uvijek netko treći pokušava odrediti piscima što da pišu, moram priznati da ga ne razumijem potpuno. Naime, oduvijek, ja mislim otkad postoji literatura, otkad je čovjek izgovorio, pa onda i napisao jednu jedinu riječ, pa onda shvatio da stvara sliku ili izaziva emociju, od samog početka, netko drugi ili treći pokušava odrediti piscima što da pišu. Da i ne govorimo o državnim vlastima, kraljevima, kardinalima, papama, komesarima, predsjednicima itd. Uvijek je tu bio taj netko drugi ili treći, pa je i sada. Međutim, pisci su pisci upravo po tome što se ne obaziru na te druge, treće ili pete i što su pisci po tome što pisanje shvaćaju kao prostor slobode. I, naravno, ako treba, krvavo se bore za taj prostor. Ideološki pritisak oduvijek je bio jak, a komesara puno. Usudio bih se reći da je upravo u ovom Društvu puno pisaca koji se literaturom, ali i društvenim angažmanom bore za taj prostor slobode i njima treba pružiti okvir za djelovanje. Kao što je to Društvo činilo od samoga početka. Prisjetimo se da je ono i osnovano jer se taj prostor u DKH u jednom trenutku toliko suzio da su neki članovi odlučili otići. Samo je njegovo osnivanje čin otpora protiv tih trećih.
A ideološki pritisci?
Ideološki pritisci i ekscesne političke situacije u fokusu su javnosti i kao takve uvijek sklizak teren jer ovo Društvo, koje ima tristotinjak članica i članova, nije i ne može biti, i nikako ne bi bilo dobro da jest, idejno homogena strukovna udruga. U takvim situacijama naše reakcije kao Društva svakako moraju biti odmjerene i promišljene. No, moramo reagirati. Pogotovo kad su ugroženi temeljni interesi ove kulture, kako ih vide ljudi koji se pišući cijeloga života bore za prostor slobode. Ili kad, ne daj Bože, procijenimo da je literatura naših članova izgovor za bilo koju vrstu progona.
Kad držim radionicu u prostorijama Društva, uvijek mi za oko zapne plakat o piscima u zatvoru. I prva pomisao mi je kako nitko od nas doslovno nije u pravom zatvoru, i da je to dobro u odnosu na neka prošla vremena, ali i to da je naš zatvor možda nešto veći i da u njemu ima sadržaja kao što su kina, kazališta, televizija, trgovačkih centara, ulica, kuća i nebodera, ali je i dalje zatvor. I tu mislim na sva ona ograničenja koja nas sputavaju i čine neslobodnima, od tih drugih i trećih koji postavljaju granice, provode političke i ideološke pritiske, od militantnog konzervativizma do samoga jezika koji ima svoja ograničenja. Posao nekih od nas jest da šire granice tog zatvora. I kad kažem nekih od nas, zapravo mislim najboljih od nas.
Mislite li da u Hrvatskoj piscima nedostaje sindikat?
Upravo je ovo Društvo od početka ponudilo neke oblike sindikalnog organiziranja, zapravo borbe za naše temeljne interese. Budući da je naša struka specifična, tako i klasično sindikalno organiziranje ne dolazi u obzir. Ali borba za honorare, borba za stipendije, borba za zvanje, borba za dignitet struke, sve je to i te kako već prisutno i dio je povijesti ovoga Društva. Moram naglasiti, uspješna borba za ovo što sam naveo. Mi ćemo svakako ponuditi i neke druge oblike borbe za interese naših članova i u tom smjeru ćemo nastaviti. Mislim na Upravni odbor i mene, naravno ako mi članstvo da povjerenje.
Smeta li vam što ste jedini kandidat za predsjednika?
Naravno da mi nije drago, ali takve situacije smo već imali. Poziciju predsjednika u Društvu vidim ponajprije kao puno posla i stalnu borbu za programe, časopise, rezidencije, tribine, honorare i sve ono što se u društvu radi. S druge strane, tu je i stalna izloženost u javnosti. U uvjetima kad se permanentno smanjuju sredstva za programe i časopise, ta pozicija može biti i dosta nezahvalna. Naime, potrebno je uložiti velik trud da bi sve funkcioniralo na razini prošle ili pretprošle godine, čak i bez uvođenja novih programa. S druge strane, većini je pisaca ponajprije stalo do toga da pišu svoje knjige, a i za to im kronično nedostaje vremena jer moraju, da bi preživjeli, raditi još sto stvari. A ja sam procijenio da u ovome trenutku to mogu i da imam neku viziju što bih u Društvu htio napraviti.
Vidite li Ministarstvo kulture kao partnera ili nužno zlo?
Naravno da Ministarstvo kulture, ali i niz drugih institucija s kojima već surađujemo, ili ćemo surađivati u budućnosti, vidim ponajprije kao partnere. I kao što je Društvo na neki način servis svojim članovima, tako su i državna i gradska tijela servis kulturi.
Nedavno su dijelovi iz vaše knjige “Anđeo u ofsajdu” kao nepoćudni čitani na prvom programu HRT-a. Živimo li mi u demokratskoj zemlji ili u Sovjetskom Savezu u vrijeme Ždanova?
Reforma školstva postala je jedno od važnijih državnih pitanja. To je oduvijek bio važan društveni problem, ali država i politika su se u rješavanje toga problema uključili relativno kasno. Budući da je “Anđeo u ofsajdu” kao i “Črna mati zemla” Kristiana Novaka, ili “Ljubavnik Marguerite” Duras ili “Debela” Silvije Šesto, pa čak i Murakami s “Kafkom na žalu”, označen kao crvena krpa kojom će protivnici kurikuluma mahati u javnosti, očekivano je da će se „interes“ za tu knjigu kod dijela katoličkih aktivista opet javiti u trenutku kad se novi kurikulum sprema za eksperimentalnu fazu u školama. Problem je u tome što se na svaki način pokušava spriječiti da ta knjiga dođe do djece iako učenici u 4. razredu srednje škole više nisu djeca (to se namjerno previđa), a onda se upravo ti sporni dijelovi za koje tvrde da potiču na pedofiliju čitaju na televiziji. To je prvo. Drugo je što ta knjiga više nije ni na kakvom popisu lektire, nikada i nije bila u lektiri, niti postoji opasnost da će biti. Treće, iz priče su vrlo zlonamjerno izdvojene neke rečenice tako da se može misliti da se radi o pedofiliji, ali je u rečenici prije ili poslije, jasno vidljivo da o tome nije riječ. Da se razumijemo, ne osjećam nikakva ograničenja ili strah da o tome pišem, ali do sada nisam još napisao takav roman. Možda me ova histerija i potakne. Možda na roman o tome gdje se pedofilija najviše pojavljuje…
Kako kleči pred ministricom kulture već sada....hahaha. Pa živi od prodaje knjiga ako si tako ugledan. A nisi da se razumijemo. Napravi humoresku o svojim liberalnim lijevim neradnicima kako su molili Boga da im Zlatko pipu ne zavrne. I kako su histerični bili. To nećeš ni spomenuti naravno. Jer si kukavica. A bilo bi smiješno. Pedofilija i pederastija se najviše pojavljuje kod homoseksualaca. Eno ti Švedske i njihove homoseksualne organizacije. Pitaj njih ako meni ne vjeruješ. Eno ti podaci i afere po internetu. Napiši neku knjigu i o zlostavlhačima među vama liberalima recimo u Hoolywoodu. Napiši nekaj i o onom homoseksualcu iz Kanade koji je serijski ubojica bio. Vidjeti ćemo Feriću što ćeš ti napisati o tome. Ništa, naravno. Jer si režimski pisac i ideš linijom manjeg otpora. Jer među vama liberalnim mudroserima sve je to taboo tema. Još jedna kukavica u nizu. Nećeš ljuljati brodicu u koju si se ukrcao, jel tako Feriću. Brodić se zove "državna sisa, a doji nas naša draga ministrica Obuljen" protiv koje nitko ni riječ da zucne od vas lijevih kamatara koji kamatarite ovaj narod i kulturu. Idi sad klekni pred Obuljenku za koju ustašku vama ipak dragu kunu. Kakvi likovi, kakva kultura, kakva država i kakve sve parazite financira.....Miri Gavranu ni do džonova niste. Naravno da će me banirati radi ovog poklonika pederastije i pedofila....