U subotu 27. ožujka cijeli je svijet, iako još uvijek okovan pandemijom koronavirusa, obilježio još jedan Svjetski dan kazališta. I kako to već običaj nalaže, na onim rijetkim scenama pred koje je malobrojna publika ipak uspjela doći pročitane su poruke istaknutih umjetnika, ovog puta istinskih diva. Međunarodnu je poruku ove godine napisala britanska filmska i kazališna veteranka Helen Mirren s naglaskom na to da jedva čeka novi procvat izvedbenih umjetnosti diljem svijeta, koji po njenome mišljenju dolazi nakon pandemije. Hrvatsku je poruku napisala nacionalna prvakinja Drame HNK Zagreb Branka Cvitković. Naslovila ju je “Posveta glumcu”, izražavajući kroz nju podršku umjetnicima kojima odvojenost od publike i rada (nekima i od bilo kakvih sredstava potrebnih za život) najteže pada.
Obje je poruke na sceni HNK Zagreb pročitala glumica Iva Mihalić uoči premijere drame “Kad svijeće dogore“, što ju je HNK Zagreb realizirao u koprodukciji s Teatrom Eratom, a koju se također može opisati kao svojevrsnu “posvetu glumcu”.
Drama je to prema romanu Sándora Máraija i adaptaciji Christophera Hamptona, priča koja govori o susretu dvojice ljudi nakon pune 31 godine. Nekada su oni bili najbolji prijatelji i to još od djetinjstva, a kroz taj susret raspleće se – i propituje – ne samo njihovo prijateljstvo, već i druge izuzetno važne, sve odreda duboko intimne teme. Tako je ovo drama o ljubavi, nevjeri, izdaji, bijegu, smrti... ali i o glazbi, onoj koja zavodi i onoj koja ostaje kao podsjetnik na tragediju. Naravno, u konačnici katarza je nemoguća, jer žena koju su obojica voljeli i zbog te ljubavi izgubili prijateljstvo mrtva je već više od dvadeset godina. Redatelj Branko Ivanda, koji se ovom dramom vratio kazalištu, dobro to zna. Baš zato svoje životne spoznaje suprotstavlja onim teatarskim, pa je tako pištolj kojeg glavni junak ove drame drži u ruci u prvoj sceni, u toj istoj ruci i u završnoj sceni. Po davnom napisanom Čehovljevu pravilu on bi morao opaliti, ali uz zvukove oluje i gromova Ivanda ostavlja publici da prosudi je li njegov junak odabrao samoubojstvo kao jedini izlaz ili je samo nastavio čekati smrt.
Taj glavni junak Ivandine priče jest Siniša Popović i po mnogo čemu u adaptaciji teksta i načinu na koji je drama postavljena, ovo bi mogla biti i monodrama, jer on je ovdje apsolutno dominantan i to ne samo po količini teksta. Uz njega je na sceni i Goran Grgić kao druga stranica kobnog ljubavnog trokuta, ali tek kao čovjek koji se vratio da bi stoički podnio sve ono što mora biti rečeno nakon više od tri desetljeća šutnje.
Uloga fatalne žene ovdje je vrlo mala. Ona je tek duh trajno utisnut u sjećanja i emocije obojice muškaraca koji su je voljeli i iznevjerili (ljubavnik je pobjegao na drugi kraj svijeta, a suprug do njene smrti osam godina kasnije s njom nije progovorio ni riječ), a glumi je Zrinka Cvitešić. Ipak tom se ulogom glumica vratila redatelju Branku Ivandi s kojim je, u filmu “Konjanik”, i počela njena impresivna karijera. I baš kao što je Ivanda 2003. godine glavnu žensku ulogu u filmu dao mladoj glumici koja je tek završila ADU, ona mu je sada uvelike olakšala povratak na kazališnu scenu, jer danas je ime Zrinke Cvitešić, ime koje prodaje kazališne ulaznice.
Dramaturšku obradu teksta potpisuje kreativni tim predstave, Branko Ivanda i Andrea Lipej su scenografi (naslonjači, klavir, prozori... sve već viđeno na sceni HNK Zagreb), dok je kostimografkinja Slavica Šnur ovu priču učinila svevremenskom. Na kraju, uz pitanje o pištolju, ostaje i pitanje što nam danas znači priča o ljudima koji ne znaju izaći iz priče koja bi trebala biti epizoda njihovih života, a ne cijeli život.
