Polako, kroz desetak posjeta Dalmaciji, spisateljica Kristin Vuković počela je cijeniti uzvišeno stanje 'fjake', u kojoj čovjek ničemu ne teži. Svoju priču podijelila je s BBC-jem, a mi ju prenosimo u cijelosti. Jednog vrućeg srpnja sjedila sam u dubrovačkom kafiću i čekala da se netko pojavi s ključevima stana koji sam iznajmljivala. Prošlo je više od sat vremena. ‘Oprostite, jeste li vidjeli Peru?’, pitala sam konobara na hrvatskom, ‘Trebala bih se naći s njim, uzeti ključeve od stana’. ‘Vjerojatno ga je uhvatila fjaka’, rekao je konobar sliježući ramenima.
Frustrirana, htjela sam odustati od svega. Kao nestrpljivu Njujorčanku koja uvijek nosi sat, izluđivalo me njegovo kašnjenje. Očito je krenuo val fjake izazvan visokim temperaturama tog ljeta. Pero se na kraju nakon sat i pol pojavio s ključevima, bez ikakvog objašnjenja i isprike. Do tada, nakon nekoliko putovanja u Dalmaciju, čula sam nešto više o toj riječi 'fjaka', ali tek sam trebala shvatiti koncept, a kamoli pokušati ga prihvatiti. Korijeni moje obitelji su iz Karlovca, gdje je austrougarski utjecaj unio drugačiji mentalitet.
VEZANI ČLANCI:
Kako mi je jedan mještanin objasnio, fjaka je uzvišeno stanje u kojem čovjek teži ničemu. Fjaka je nešto što se ne može naučiti; u Dalmaciji se smatra božjim darom. I treba ga doživjeti da bi se probudio njegov smisao. Razni Dalmatinci s kojima sam razgovarala u više od desetak posjeta objašnjavali su mi da je fjaka nedostižan pojam koji se doživljava na različite načine.
Prvi put sam se prepustila fjaki dok sam studirala hrvatski jezik u Dubrovniku u kolovozu 2004. Bilo je to u mirnijim vremenima prije procvata turizma, prije nego što je srednjovjekovni grad opasan zidinama postao radnja za Igru prijestolja i Ratove zvijezda. Počelo je kad sam mogla čuti škljocanje svojih japanki na stoljetnoj kaldrmi koja usporava. Sjećam se kako sam sjedila u Caféu Festival na Stradunu, glavnoj žili kucavici Staroga grada iz koje se uličice granaju poput drva. Ispod tende, koja me nije baš štitila od intenzivnog mediteranskog sunca, pijuckala sam bijelu kavu i znojila se kroz odjeću, promatrajući ljude i škrabajući u svoj dnevnik satima koji su lako prolazili.
Silna vrućina i uzavrelo mediteransko sunce donijeli su klonulost svojstvenu fjaki; Osjećala sam kako me polako tuku visoke ljetne temperature. Na kraju, jedva sam mogla podići olovku, a misli su mi proletjele kao čiope (brzice) koje su jurile nebom, a krila poput kose probijaju se kroz plavetnilo bez oblaka. Fjaka me uhvatila u svoje vrele ralje kao rečenicu koju sam kasnije naučio ‘Ajme, judi, ufatila me fjaka!’. Energija mi je nestajala, osjećala sam se nesposobnom za rad.
Hrvatski pjesnik Jakša Fiamengo rekao je da je fjaka specifično stanje duha i tijela. ‘To je poput slabe nesvjestice’, napisao je, ‘stanje izvan sebe ili – ako hoćete – duboko u sebi, posebna vrsta opće nepokretnosti, pospanosti i obamrlosti, umor i ravnodušnost prema svim važnim i sporednim potrebama, letargična omamljenost i opća pasivnost na putu prema sveopćem ništavilu. Gubi se osjećaj za vrijeme, a sama njegova tromost daje dojam laganog trenutka. Točnije: pola je negdje, pola nigdje, uvijek nekako između’.
Hrvatska je uvijek bila nekako ‘između’. Stiješnjena između Jadranskog mora i Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srbije, Mađarske i Slovenije, današnja Hrvatska bila je točka sukoba između Istoka i Zapada. Nedavno, rat 1990-ih u Jugoslaviji razdvojio je složenu zemlju koja se sastojala od sličnih, ali osebujnih slavenskih područja, podijeljenih po etničkim, vjerskim i zemljopisnim linijama.
Smještena na srednjoj istočnoj jadranskoj obali, Dalmacija ima jedinstveni regionalni identitet unutar Hrvatske i ležernu mediteransku atmosferu. U srednjem vijeku jezgra hrvatske države nastala je u povijesnim jadranskim krajevima Liburniji i Dalmaciji. Zemljopisne granice često su bile osporavane i mijenjane tijekom vremena, odražavajući burnu regiju i različite kulturne utjecaje. Većina dalmatinskih gradova bili su dugogodišnji posjedi Mletačke Republike, suverene države i pomorske republike u sjeveroistočnoj Italiji, koja je 400 godina vladala preko Jadransko more.
VEZANI ČLANCI:
U Dalmaciji je još uvijek vidljiv talijanski utjecaj. Mnogi Dalmatinci u hrvatske rečenice ubacuju talijanske riječi koje su prilagođene slavenskim korijenima toga kraja. Stoga ne čudi da fjaka potječe od talijanske riječi fiacca (umor) – ali fjaka nema odgovarajući prijevod. Dalmatinska fjaka rođak je klasične talijanske izreke dolce far niente (slatko je ne raditi ništa), ali nije ista.
Tijekom svojih posjeta, počevši od 2000. godine, primijetila sam da su se turisti sunčali pod nemilosrdnim popodnevnim suncem, a Dalmatinci su se često povlačili u svoje kuće ili na sjenovito mjesto na siestu – regenerirajuću ljetnu naviku koja obnavlja tijelo i um. Osjećala sam neproduktivna poslijepodneva provedena u hladu, dopuštajući fjaki da me preplavi poput mekog mediteranskog povjetarca. Kad su dućani bili zatvoreni, prihvatila sam odgovor ‘Uhvatila ga je fjaka’. Počela sam cijeniti sporiji dalmatinski tempo. Opuštenost me potaknula da idem dan po dan.
Igor Zidić, povjesničar umjetnosti i kritičar iz Splita, kaže da je fjaka bitan i jedinstven dio dalmatinskog karaktera. ‘Fjaka je, između ostalog, i način preživljavanja: nema je u regijama zapadne ili sjeverne Europe, a s njom povezani fenomeni bilježe se u cijeloj mediteranskoj zoni gdje ljetne temperature znaju doseći i 40°C’, rekao je Zidić, ‘Naravno, onima koji su joj osjetljiviji, fjaka oblikuje njihove postupke i ponašanje, utječe na njihov posao, život’.
‘Vjerojatno sam bio jedan od onih koji su rođeni u fjaki, u majčinoj utrobi. Fjaka je dio moje osobnosti’, rekao je Dino Ivančić, splitski turistički vodič i bivši profesor povijesti te talijanskog jezika i književnosti, čiji obiteljski korijeni u Splitu sežu generacijama unazad. Kada Ivančić slika čovjeka u stanju fjake, ispruženog u visećoj mreži uz more u hladu stabla s punom bocom vina nadohvat ruke, na nožnom palcu zavezanim konopom za ribu.
Fjaka također nastupa u pjesmi Smoči svoj (u more prst), splitskog kantautora Tome Bebića. ‘Kaže da zbog fjake nismo htjeli nigdje ići nego smo ostatak svijeta doveli u naš lijepi Split’, rekao je Ivančić, ‘Kad imate fjaku, nemate volje ni putovati. Zato pjeva da prst smočiš, pa ćeš onda imati kontakt sa ostatkom svijeta, a to je dovoljno’.
Nekih ljetnih dana u Dalmaciji čak i močenje prsta u more činilo mi se kao značajan podvig koji je zahtijevao energiju iz rezervi koje kao da nisam posjedovala. Izrazito sam osjećala fjakin umor, usporenost i pospanost, ali sam cijenila da je život organiziran kako vrijeme nalaže. Željela sam ovo stanje podijeliti sa svojim tadašnjim dečkom kada je prvi put posjetio Dubrovnik 2007. Bila sam uvjerena da će Jaidev razumjeti. Kao Punjabi koji u šali govori o ‘indijskim standardnim vremenima’, gdje je dolazak na večeru s više od jednog sata kašnjenja norma, zamišljala sam da će prihvatiti taj koncept bez otpora.
GALERIJA: Kako su hrvatski otoci dobili svoja imena? Priče su fascinantne!
Unajmili smo čamac i skipera te se odvažili na pučinu, zaustavili smo se na kupanju i dva sata dugom ručku sa svježom ribom na nenaseljenom otoku. Ponio je svoju aktovku na brod, što mi je bilo zabavno, jer sam znala da ćemo oboje sigurno podleći fjaki u kombinaciji mora, sunca i prošeka.
Ono što nisam znala je da je u njegovoj aktovci bio prsten. Probudio me iz popodnevnog sna na pramcu prosidbom. Rekao je: ‘Želiš li provesti ostatak života sa mnom?’. Odgovorila sam da. Otvarajući kutiju, rekao je: ‘Udaj se za mene’.Vjenčali smo se dvije godine kasnije u Dubrovniku. Fjaka je imala neizbrisivu ulogu u našim životima. Taj dan, sa suncem koje je svjetlucalo na valovima poput pokrivača od dijamanata, zauvijek će mi ostati urezan u sjećanje. Sve je izgledalo kao da može pričekati.
Igor Zidić me nedavno upoznao s dijalektološkim rječnikom koji hvata fjaku u primjeru razgovora: ‘Sunce je puhnulo, gorjelo nebo i zemlja: kipjelo, pa nas uzela fjaka, a mi ležimo pod lukom, brod i posao mogu pričekati’.U stresnim vremenima u mislima držim sliku naših zaruka. Nas dvoje ležimo na pramcu broda. Nas dvoje pod čarima jakog dalmatinskog sunca. Nas dvoje predajući se fjaki.
Objavljen popis najljepših plaža na svijetu: Svoje mjesto zauzela je i jedna plaža u Hrvatskoj
Fiacca je više slabost, a fatica je umor !