Bilo je vrelo ljeto 1909. kada ju je ugledao prvi put. Miroslav Krleža, kadet vojne škole u Pečuhu, kratki je odmor proveo u Otočcu u posjetu prijatelju, njezinu ujaku. Djevojčici, Leposavi Beli Kangrgi, bilo je nepunih četrnaest. Dogodine su se susreli u Zagrebu, u Đorđićevoj ulici broj 16. Do Bele su tada već stigle priče o Krležinoj izuzetnosti, koja je njime – u vrijeme kada je osvajao građanske salone kao mladi čovjek o čijoj se artističkoj sudbini počinje glasno govoriti – već prilično fascinirana. Uslijedio je njihov kratki susret u crkvi sv. Marka, gdje ga je Bela, prateći "tetku katolkinju iz provincije", zatekla "u uniformi". No, da skupi hrabrost i učini korak prema njoj, Krleži je trebalo osam godina.
Dogodilo se to "pod platanama na Zrinjevcu" u kolovozu 1917. godine dok se šetala u društvu prijateljice, kada je dogovorio sastanak sutradan na "gornjogradskoj promenadi". I više se nikada nisu rastali.
''Moralna propalica''
Tih su godina jedno drugome odaslali svoja prva pisma koja će iz europskih poštanskih ureda od Pariza do Irkutska stizati cijeloga života. Gotovo kroz čitavo 20. stoljeće.
Njihova ljubav, međutim, nikada nije dobila blagoslov. Belini roditelji silno su se protivili mogućem braku s Krležom, uvjeravajući kćer da je Krleža "lopov i materijalna i moralna propalica". – U velikoj ste zabludi u vezi s Krležom – rekla je jer nije on jurio nju, već – ona njega. Krleža je kod Bele hranio želju za umjetničkim izražavanjem, njenu odluku da amatersko bavljenje glumom u mladosti učini svojom profesijom. Kritike iz 20-ih i 30-ih godina, kada je Bela dobivala prve velike uloge u zagrebačkim i beogradskim kazalištima, bile su suzdržane i svakako obilježene činjenicom da je iza Bele stajao Krleža. Njenu glumu opisivali su kao suviše impresivnu, prenaglašenu, "ali s mnogo energije". Drugim riječima, netalentirana, s velikom ambicijom.
Istodobno je Krleža bio očaran Belom. Premda se njezina ljepota ne može smatrati klasičnom, nadimak Bela dali su joj zbog svijetle puti koja je zavrtjela pamet mnogim viđenijim Zagrepčanima, među njima Gustavu Krklecu i Ivi Andriću, a silnoj popularnosti u kulturnim krugovima nije odmogla ni javna tajna da je kao vrlo mlada djevojka snimala golišave filmove s Oktavijanom Miletićem. No ona je za svoga suputnika odabrala Krležu, kako ga je cijeloga života nazivala.
Vjenčali su se gotovo u tajnosti 14. studenog 1919. godine u crkvi sv. Blaža. Kumove su zgranuli svojom odlukom da bez sredstava za život ulaze u brak, baš kao i roditelje. Krleža je tvrdio da su dušobrižnici zapravo suosjećali s Belom jer su njega kao pisca smatrali probisvijetom, proleterom i komunistom. I nije to bilo daleko od istine. U to vrijeme Krleža je bio samo bivši urednik Plamena, a kazalište je odbijalo izvoditi njegove drame. Povremeno primajući književne honorare i kazališne tantijeme, svoj prvi posao dobio je u 57. godini života kada je imenovan ravnateljem Leksikografskog zavoda. Za razliku od Krleže, Bela je od svoje 23. godine bila u neprekinutom radnom odnosu sa stalnim prihodima: bila je učiteljica u Otočcu i Dugoj Rijeci, knjižničarka u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici, a od premijere Glembajevih u Beogradu 1929. i stalna članica ansambla HNK. No sve njezino bilo je i njegovo.
Nakon cijelog desetljeća duge, ničim okaljane ljubavi, početak 30-ih donosi im prva velika bračna iskušenja. Zbog čestih Krležinih putovanja europskim kazališnim pozornicama Belu nagriza ljubomora, a muž joj, umjesto utjehom, uzvraća odlaskom u Češku i Poljsku gdje će se zadržati čak 20 mjeseci. U to vrijeme oženjeni Krleža upoznaje poljsku književnicu Sofiju Nalkovsku za koju je svome bliskom prijatelju, srpskom pjesniku Marku Ristiću, rekao da "ni s jednom ženom nije tako razgovarao kao s njom". Kemija između dvoje pisaca iznimno je snažna, zajedno borave u Varšavi, a potom i Parizu. Ove vijesti dopiru i do Bele, koja se bori s ispadima tuge i bijesa. U svojim pismima Krleža na Beline optužbe uzvraća agresivno, napadački, ali se pritom od nje ne libi tražiti da mu šalje novac i odjeću. U to vrijeme obiteljskom prijatelju Benešiću Bela iz Italije piše: "Četrnaest dana sam na putu i unatoč lepih Talijana čekam Krležinu kartu dvaput dnevno, ali uzalud. Moja je jedina pogreška dakle da sam još uvek u njega zaljubljena." Bračne trzavice prestaju tek u jesen 1933. kada Krleža iz Beograda šalje pismo u kojem se, s puno emocija, prisjeća njihova vjenčanja.
Nakon desetljeća potucanja po podstanarskim sobama supružnici su se tek u poznijoj dobi preselili u raskošnu rezidenciju Gvozd. Više od pola stoljeća brak Bele i Miroslava Krleže intrigantna je činjenica hrvatskog kulturnog miljea, a njihov dom postaje stjecište živoga intelektualnoga gibanja: oni su umjetnička i politička elita koja diktira stil cijele jedne epohe. Iza zatvorenih vrata, međutim, spavaju u zasebnim prostorijama, no upravo to potencira uzajamnu upućenost. Svakoga jutra "ta umivena, očešljana, namirisana žena znat će da se divi, da zabavlja, da savjetuje, da očarava neposrednošću, ali i da uvijek ostane pomalo daleka, nedokučiva". Vezanost Bele i Krleže s godinama je sve više dobivala na formi: dok su kao mlađi često ljetovali i po logici svojih interesa izbivali samostalno, poznije su ih godine činile međusobno ovisnima. U kasnoj jeseni života Krleža je osjećao Belu "jedinom koja ga prati na svoj nervozan način, ali je sva prisutna, tamo na onoj mjesečini hrvatskoj".
Posljednji pozdrav
Bela je otišla prva, 23. travnja 1981. godine. Umrla je u Vinogradskoj bolnici, a dan kasnije lijes s njezinim tijelom izložen je u vestibulu HNK.
Na vijest o njezinoj smrti Krleža je, kažu, nekoliko minuta šutio, a potom je ispio konjak za njezinu dušu, gušeći se od bola. Na vrpci njegova vijenca žutih ruža koji je prekrivao Belin lijes bile su zapisane ove riječi: "Posljednji pozdrav iz GJ 16, tvoj MK". Riječ je o kratici za Đorđićevu ulicu broj 16, adresu njihova prvog zagrebačkog susreta. Belino tijelo privremeno je položeno u grobnicu u četvrtoj kupoli sjevernih mirogojskih arkada budući da obiteljska grobnica u to vrijeme još nije bila dovršena. To se dogodilo ubrzo, u studenom, kada su Belini posmrtni ostaci naposljetku pronašli svoj mir. Tamo je 4. siječnja 1982., odmah iza crkve Krista Kralja, dočekala mrtvo tijelo svoga supruga Miroslava Krleže, koji je otišao jedva sedam mjeseci nakon nje.
>> Knjiga koja dokazuje da je Bela znala napisati vlastiti tekst
Da li ste znali da je više praizvedbi Krleženih komada bilo u Beogradu nego u Zagrebu, kako je sam rekao nekoliko puta, a to se i može vrlo lako proveriti. Ta priča koja se vrti po komentarima na Večernjem kao to je istok, ne zanima nas regija, to vam ne pije vodu. Pljujete sami sebe, jer su svi najveći Hrvatski umetnici težili Beogradu od Meštrovića koji je pravio Beogradskog pobednika, do Krleže koji je imao svoju sobu u hotelu Mažestik. A i ta priča sa ćirilicom i Andrićem. Ivo se potpisivao ćirilicom, tako da se verovatno svaki put prevrne u grobu kada neko u današnjoj Hrvatskoj gde se čekićem razbijaju ćirilične table njega neko naziva Hrvatom, možda nije bio ni Srbin, možda je bio Jugosloven, ali Hrvat sigurno ne.