Želite li otići na ovo mjesto, ne treba čekati tople i suhe dane. Jer – najbolje vrijeme za obići kanjon Slapnice upravo je nakon dan ili dva kiše, kada se korito dodatno napuni vodom pa su slapovi koji se protežu duž deset kilometara dugačke potočne doline još bogatiji. Posebno se to vidi na dva najveća – Vranjku i Brisalu, visine 15-ak metara, koji svakome tko ih posjeti oduzmu dah. Doslovce.
Kad se nađete ispod tolike količine vode, shvatite kolika je moć prirode. Do oba se treba potruditi doći – potrebno je provlačiti se pored stijena, penjati se strminama, od kojih se neke prolaze i četveronoške ili uz pomoć štapova, a oprezan treba biti i kad se konačno dođe do slapa. Pogotovo Vranjka do kojeg vodi uski putić ispod kojeg se prostire litica. No uz malo pažnje i spretnosti, kada konačno stignete do cilja, doživjet ćete nešto zbog čega ćete se na Slapnicu htjeti vratiti opet i opet...
I kurija iz 1868. godine
Najbrži put do kanjona u središnjem dijelu Žumberačke gore, kojim teče istoimeni potok pun slapova, najčešće visine do jednog metra, vodi preko Krašića. Nakon što se automobilom iz smjera Zagreba prođe rodni gradić kardinala Alojzija Stepinca i dođe do mjesta Medven Draga, može se nastaviti ravno do ušća Slapnice i Kupčine i razgledati kurija, staro seosko gospodarstvo plemenite obitelji Medven, sagrađeno 1868. A može se i kod ploče koja označava ulazak u park prirode, neposredno prije ulaza u Medven Dragu, skrenuti desno prema kamenolomu, koji se nalazi na samom ulazu u slapničku dolinu. Nalazi se petstotinjak metara od glavne ceste, a tamo prestaje i asfalt koji se dalje pretvara u makadamski put.
I onima kojima prostorna orijentacija nije “jača strana” pješačenje dolinom Slapnice bit će lako, zahvaljujući markacijama. Većinom puta, osim kod pristupa slapovima, pješači se po dolini, što nije prezahtjevno, no doći do slapova malo je “zeznutije” jer ima skliskih dijelova. Cijelim putem nema signala na mobitelu, pa ići s djecom predstavlja i rizik, u slučaju da dođe do nesreće.
Neposredno prije puta koji vodi do prvog slapa – Vranjka – postoji i proširenje na kojem se mogu parkirati automobili. Put do Vranjka nalazi se oko pet kilometara od kamenoloma i gotovo da se i ne može promašiti, s obzirom na to da je označen strelicom. Gledajući prema sjeveru, do oba velika slapa doći će se putevima koji počinju s desne strane makadamske ceste, a do samih slapova treba još 15-ak minuta hoda. Do Vranjka vodi staza kroz šumu, odnosno kroz tzv. Vranjački klanac. Potrebno je slijediti planinarske oznake na stablima, a kad dođemo do okomite visoke stijene u čijem je podnožju otvor omanje Vranjačke špilje i veliki vodopad iznad njega, znat ćemo da smo stigli do Vranjka.
Mlin na kraju doline
Nešto uzvodnije je njegov sjeverni susjed Brisalo, niz koji se voda obrušava u malo bistro jezerce. On je od Vranjka udaljen oko 45 minuta hoda, a do njega pak vode dva drvena mosta. Onaj noviji, koji su u Parku prirode Žumberak – Samoborsko gorje prozvali Matin most, podignut je lani, a ime je dobio po mlinaru koji je nekad živio u mlinu na kraju doline i brinuo se za stariji most koji vodi do Brisala. U mlinu udaljenom pola sata hoda od skretanja za Brisalo još uvijek živi njegova udovica – Nada Mauzer, ujedno i posljednji stalni stanovnik Slapnice. Unatoč tome što će za koju godinu napuniti cijelo stoljeće, svoj mlin, u kojem je provela cijeli život, kaže, ne bi promijenila nizašto. A njegovu će povijest rado prepričati svakome dobronamjerniku.
