Možemo li danas vjerovati u istinitost kazivanja da su vile u jednu noć sagradile pulsku Arenu? Ukrajinski slavist Izmail Sreznjevski, koji je prijateljevao s piscem Stankom Vrazom, u 19. je stoljeću u Danici objavio priču o Divić gradu, to jest baš o tome kako su Arenu vile gradile jednu noć, dok pijetlovi nisu zakukurikali, zbog čega je Arena ostala bez krova. Na putu od Velebita (zvanog Velebić) i Učke, s kojih su donosile kamenje za gradnju, dio bi im kamenja ispao iz ruku. Time se tumačilo podrijetlo neobično velikih stijena na tlu – jedna je, primjerice, kod Ripende na Labinštini... Vila bi se zagledala u nekoga ili je bila šeprtljava pa bi joj kamen ispao iz zaprežića, to jest iz pregače. Priča nam to dr. sc. Evelina Rudan, pjesnikinja i viša asistentica na Odsjeku za kroatistiku, na Katedri za hrvatsku usmenu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Gledamo je ko gladno dijete komad kolača, jer znamo što slijedi. Na Cvjetnom smo trgu u Zagrebu i razgovaramo o \"Nadnaravnim bićima i pojavama u predajama u Istri\" koje je istraživala od 2000. do 2003. godine i s njima obranila doktorat 2010.
Formule vjerodostojnosti
Ali ne razgovaramo mi tu o karijeri nego o području fantazije kojim se predano bavi iako bi joj od svega što je dosad čula i zapisala mogao zakipjeti mozak. Samo jedna od kazivačica u jedno i pol popodne ispričala joj je tekst dužine 150 kartica, što znači 4500 redaka ili 270 tisuća znakova!
No, Evelini je to životni poziv pa ne čudi što sa žarom govori o tome kako je ispitivala koliko su danas žive te fantastične priče, to jest kolika je njihova \"narativna plodnost\". Ustanovilo se da je njihova produktivnost velika, da priče žive iako možda ljudi danas i ne vjeruju u njih, i da nisu nestale iako se u kazivanjima i u zapisima drugih istraživača stalno spominjalo da te priče \"eto, tek što nisu nestale\". I tako 400 godina... Dakle, nisu nestale! A to posredno govori i o njihovoj vjerodostojnosti. Pritom njihov život, smatra Evelina Rudan, više produljuje njihovo žanrovsko oblikovanje negoli mogućnost da se ono ispričano njima doista dogodilo.
Kada je riječ o bajki, i pripovjedači i publika znaju da je riječ o fikciji. Gotovo da sklapaju \"ugovor o fikcionalnosti\". No, tekstovi predaja koji se žanrovski pozivaju na istinitost uspijevaju preživjeti iako i kazivači i publika malo vjeruju da bi rečeno bila istina. Oblikovani su tako da sadrže elemente koji jamče istinitost! – Ustanovila sam da je riječ o određenim \"formulama vjerodostojnosti\" – kaže Evelina Rudan. – Postoji, naravno, i vjerovanje u istinitost ispričanog.
Pripovjedači imaju genijalne strategije. Rekli bi mi: – Evo, taj koji je svjedočio tome, sjedio je tu gdje ti sjediš... I to bi nam trebao biti dokaz. Ili kažu: – Marko je svjedok tome, evo, još je kuća njegova nećaka tamo... Pozivati se mogu i na tradiciju, pa kažu: pričalo se, govorilo se... Kazivači i sami znaju tvrditi da je nešto istinito, ili obratno: – Ja u to ne vjerujem, ali kažu da je tako bilo. Najzgodnije je kod tog distanciranog propitivanja kad kazivačica koja priča o mraku, to jest o orku – nadnaravnom biću koje prenosi ljude na mjesta na kojima se nisu željeli naći – kaže: – Ja to nis\' čula povidat i nis\' vidila... (jasno, riječ je o mraku). Kako onda zna? Pritom detaljno priča o orku koji se može pojaviti u različitim obličjima – magarca, koze, psa ili neobično velikog čovjeka. On prenosi ljude na neko stablo ili crkveni zvonik. A da bi zauzdali moći orka, valja preodjenuti i preobuti čarape i cipele, lijevu na desnu i obratno. Ili valja zavezati crvenu uzicu oko orka, oko magarčeva trbuha, primjerice.
Posteljica ispod pazuha
Uvijek se pritom pojavljuju segmenti iskaza koji jamče istinitost. Pričama život produljuje i činjenica da kazivači u njih uključuju i promjene društvenih okolnosti. Tako je u slučaju krsnika, pomagačkog bića. Postoje znakovi prepoznavanja hoće li novorođeno dijete biti krsnik. Ako se rodilo u košuljici (tj. u posteljici) ili bar s komadićem posteljice, bit će krsnik. Uzeo bi se taj komadić posteljice i sašio djetetu ispod pazuha. Najvjerojatnije je da bi se to sasušilo i nosilo u vrećici sa sobom. Tako je u starim predajama. Ni nove predaje ne odustaju od priča o krsniku, ali ih nema u većem broju. To se objašnjava time da se danas djeca većinom rađaju u bolnicama u kojima nema babica koje bi to uzele i obradile na tradicionalan način.
Stare predaje govore o krsnicima kao čuvarima komuna koji čuvaju urod, sposobni su proizvoditi tuču ili grad i usmjeriti ga u jednu balu da ne strada cijeli urod. Bore se i sa štrigunima (vješcima), povezuju i sa starim kultovima plodnosti. U suvremenim istraživanjima, međutim, puno je više priča u kojima krsnik funkcionira kao iscjelitelj. Pritom on koristi svoju sposobnost razumijevanja nemuštog govora (životinjskog govora, primjerice). Spašava ljude od raznih tegoba, od teških glavobolja, od zmijskog ugriza.
Dobri pripovjedači žele zatraviti i istraživače, svjedoči naša sugovornica, dok im pričaju o krsnicima, štrigama i štrigunima, morima, o vraćanju mrtvih, o orku (tj. o mraku), o vilama ili o nadnaravnim pojavama kakve su slabo oko, kljuka, različita viđenja i neobični zvukovi, zakopano blago ili uroci. Samo u jednom istraživanju snimljeno je u nas gotovo 900 priča, a analiziralo se njih 365 – objašnjava Evelina Rudan.
Vraćanje mrtvih pokazalo se kao vrlo plodna tema. Jedino su priče o morama još plodnije. Prisjeća se dviju sestara kazivačica iz Sutivanca – Albine Šugar i Marije Frančule. – Prvo mi je Marija ispričala priču u tradiciji poznatoj još od 17. stoljeća pod naslovom \"Materine suze\", a svećenik Marko Kuzmić ispričao ju je na jednoj svojoj propovijedi. Ona govori o umrlome djetetu koje upozorava mater da ne plače za njim jer se sva djeca igraju i trče u povorci, a on s teškim, suzama natopljenim haljama uvijek ostaje zadnji... Marijin način pričanja te priče usredotočen je na majčinu muku. Njezina sestra Albina (pripovjedačica s najširim repertoarom predaja, pjesama i molitvi) dala je tu priču iz djetetove perspektive, odnosno majčine nesposobnosti da prevlada svoju traumu. Obje su sestre pričale kao da se to dogodilo u vrijeme njihove mladosti! – svjedoči Evelina.
Kad su mrtvi \"rompali\"
Često je u pričama riječ o vraćanju mrtvih zbog premještanja međa. Čovjek koji je umro činio je to veliko zlo – premještao je međe. A kako je to tradicijski grijeh i krađa veća od svih, onda su se i umrli grešnici vraćali da bi vratili međe na mjesto.
Kako to izgleda u priči? Obično znaju za nekog kradljivca pa mu se i ime navodi. Protagonist bi vikao \"kamo da ga stavim?\", misleći na kamen međaš, a odgovarali bi mu \"tamo odakle si ga uzeo\". U pričama bi obično bilo dvoje vidjelaca, ili jedan.
Najsvježije tvrdnje o vraćanju mrtvih većinom govore o osobnom iskustvu – netko je vidio mamu, muža, ili osjetio prisutnost umrlih. Prema predajama, znakovi su, kaže Rudan, zvukovni, vizualni i taktilni. Najčešće zvukovni – kaže se u svjedočenjima da su mrtvi \"rompali\". Činjenica da još svi znaju značenje pojma rompanje, specifičnog za pravljenje buke onih koji se vraćaju, svjedoči o tome koliko su te priče o povratku mrtvih još žive.
Osim što su dug prema baštini, te su predaje o povratku mrtvih i svojevrsna utjeha. Popularna kultura reaktualizira takve predaje i vraća ih putem medija. Potiču ih mnoge stvari, turistički programi, npr., smatra Rudan, pa tako u Pazinu imamo Dane Julesa Vernea, u Pićnu Legendfest... Danas je žanr fantasyja, osobito u literaturi, jači i od SF-a! A istraživanja tog terena sve veća.
