Na putu prema kući ljubazno me zaustavio japanski turist, pitajući gdje može pojesti nešto kvalitetno - hrvatsko, ali opet slično svojoj kuhinji, možda morska spiza... Nisam znao kamo bih ga uputio jer, koliko znam, u nas nema restorana koji se zove “Dalmacija u mom woku”. Možda sam ga trebao povesti u Capuciner. Jedan je to od restorana u koji sam rado navraćao, lista jela oduvijek je bila spektakularna, a kvaliteta i usluga nadmašuju naša očekivanja i domaće standarde.
Uspješno sam gablao grah sa zeljem, pripravljen baš kako treba, bez suvišnih dodataka i začina koji ga demantiraju, ispravne jušnosti. Držim da je veća hrabrost pripraviti autohtono jelo na tradicionalan, ispravan način nego izvoditi bravure u želji da prezentirate svoj tzv. vizionarski pristup gastro baštini. Nerado se prisjećam zgoda u kojima sam bio konzument neidentificiranih nejestivih instalacija na tanjuru i više se osjećao kao forenzičar, a manje kao obični, gladni Ranko. To se ponajprije odnosi na riblja jela koja su mi donosili smrtno ozbiljni konobari, nečujno poput nindže, dajući mi svojom koreografijom do znanja da sam došao na sveto mjesto gastrozofije. Toga u Capucineru nema. Hvala gastro bogu.
Oni će vas iznenaditi, ali ponajprije kvalitetom i cijenama. No, ono što me dodatno inspiriralo najjača je selekcija mesnih delicija, ponajprije zbog toga što je meso odležalo u komorama i nema mu konkurencije. Moram priznati da me to izuzuetno razveselilo i to je dragocjena informacija koju moram podijeliti. Treba naglasiti da Capuciner ima najmoderniju peć na ugljen u kojoj sve termički obrađuju. Želite li, dakle, jesti najbolje steakove, krenite u Capuciner, ja sigurno hoću. Pritom možete uživati u miru njihovih terasa u dvorištu. Ili, ako ste željni vreve, u pogledu na pregladnjele japanske turiste koji se fotkaju ispred katedrale.
