Rijetki su Hrvati zalazili u Sjevernu Koreju. Mladi nogometaši sisačke Segeste u Sjevernoj Koreji bili su u kolovozu 2015. upravo u trenutku kada je došlo do incidenata i međusobnog granatiranja dviju Koreja na demarkacijskoj liniji. Zagrepčanin Berislav Sokač istrčao je maraton u Pyongyangu u travnju 2016., u jeku nuklearnih pokusa Sjeverne Koreje i krize s američkim studentom uhićenim zbog krađe propagandnog postera.
Ispada da je svaki put kad su Hrvati u Pyongyangu neka kriza. Ili je u Sjevernoj Koreji uvijek neka kriza i napetost. No to Hrvati za svog boravka nisu osjetili, štoviše gostoprimstvo domaćina bilo je i više nego odlično, a ujedno ne misle ni da će se sadašnja kriza na relaciji S. Koreja – SAD razviti u nešto veće i ovaj put.
– Što se tiče prepucavanja, to vam je kao i u životu, ako želite nešto napraviti, onda opalite, ne prepucavate se. Ovo meni više, nakon mog iskustva Sjeverne Koreje, sliči na jednu maratonsku kazališnu predstavu koja će se sama od sebe ugasiti – govori nam Berislav Sokač, ugledni poduzetnik i strastveni trkač kojeg je u Pyongyang odveo projekt Run Croatia, koji je pokrenuo s nekoliko partnera. Cilj je projekta promicanje pozitivne energije trčanja koje ne poznaje granice.
– Kako je Sjeverna Koreja simbol zatvorenosti, tj. željezne ograde, otići tamo trčati bio je logičan potez u sklopu našeg projekta – objašnjava Sokač razloge odlaska u Sjevernu Koreju.
Znao je kamo ide, rodbina je bila zabrinuta, ali napetost je, kaže, nestala odmah na ulasku u Sjevernu Koreju.
– Jednom kada uđeš u Sjevernu Koreju, napetost nestaje. Uzmu ti putovnicu na ulasku u zemlju i jedino što ti preostaje jest da poštuješ pravila koja su ti iznesena. Kad poštuješ pravila domaćina bilo gdje u svijetu, nema mjesta napetosti ili strahu. Za vrijeme našeg boravka nije se osjetila neka napetost izvan njihove životne kolotečine – govori Sokač s kojim se slaže i Davor Jurković, trener momčadi pionira sisačke HNK Segeste, koja je u ljeto 2015. sudjelovala na nogometnom turniru “2. Ari kup” u Pyongyangu, glavnom gradu Sjeverne Koreje, na kome je sudjelovalo osam ekipa. Organizator im je platio sve troškove puta, a igrali su pred tisućama ljudi.
– Nismo osjetili tu napetost. Jedino smo zamijetili da su u hotelu, na toj plazmi gdje je stalno emitirana njihova državna televizija, u trenutku kad su nastale napetosti na granici počeli puštali neke spotove gdje su jurišali avioni, sve u stilu rata i sličnog – kazuje nam Jurković.
Nisu osjetili napetosti
Segestaši nisu osjetili ni napetost između sjevernih i južnih Korejaca iako su na turniru s njima nastupile i dvije južnokorejske momčadi. I službeni prevoditelj za Siščane bio je iz Južne Koreje, a njihovo gostovanje u Sjevernoj Koreji postalo je tada top vijest u cijeloj zemlji.
– Nismo imali doticaja sa Sjevernokorejcima, no nismo uočili da se imalo drugačije ponašaju prema gostima iz Južne Koreje iako su upravo tada razmjenjivali granate – napominje Jurković.
I Berislav i Davor bili su svjesni da slobodno kretanje stranaca nije moguće. Obilasci znamenitosti bili su uz pratnju, a slobodno kretanje bilo je moguće jedino unutar hotela.
– Kako sam bio navikao džogirati svako jutro, htio sam i tamo malo trčati vani u jutarnjim satima, no nisu mi dali. Rekli su nam da se držimo hotela. U principu tamo smo bili kao u nekom zlatnom kavezu, vode te svuda, paze te, imaš pratnju, ali ne možeš otići sam nekamo, bez te pratnje – dodaje Jurković koji ipak smatra kako situacija u Sjevernoj Koreji nije tako loša kao što je prikazuju mediji dostupni u Hrvatskoj. A s time se slaže i drugi sjevernokorejski gost. Svjesna su obojica da nije sve baš kako treba tamo, ali...
– Vidljiv je nerazmjer medijske propagande i stvarnog stanja. Činjenica je da je Sjeverna Koreja izolirana od digitalnog svijeta u kojem mi živimo, isto tako da se kreću fizički, a ne automobilima, kojih u odnosu na broj stanovnika gotovo i nema, a nema ni pretilih ljudi. A najviše upada u oči poštovanje autoriteta. Iako te plaši jer graniči s hipnozom, moraš se diviti kako oni poštuju Velikog vođu. U našem svijetu i društvu gubi se ili se već izgubilo poštovanje autoriteta. To je naša najveća opasnost, a ne Sjeverna Koreja – smatra Berislav koji je, za razliku od Jurkovića i segestaša koji nisu imali nikakav doticaj s običnim Sjevernokorejcima, osim za vrijeme utakmica, osjetio “običan” život i stanovnike Pyongyangu, i to upravo na maratonu na kojem su on i njegovi prijatelji sudjelovali.
Sjajna iskustva
– Tim Run Croatia bio je jedini tim na svijetu koji je pokrio sve tri discipline na maratonu, 10 km, 21 km i 42 km. Dok smo trčali, imali smo slobodu kretanja i mogli smo komunicirati sa stanovništvom. Preslatka djeca bacaju ti se u naručje, vesele se banani koju im daješ. Predivno iskustvo. Imaš osjećaj da si im otvorio neke nove vidike, a oni su opet istovremeno tebi dali puno jer učiš koliko je njihov svijet drugačiji – opisuje Sokač iskustvo maratona u Pyongyangu.
Kao i atletičar Sokač, i nogometaš Jurković sumnja u eskalaciju nove krize.
– Vidim da je to otišlo u nekom drugom smjeru. Može biti svašta, ali smatram da će ljudi opet biti razumni i da će razum prevladati bez većih sukoba koji bi mogli biti okidač za nešto više u svijetu – kazuje nam Jurković koji bi se vratio u Sjevernu Koreju da dobije poziv na neki novi turnir. Vratio bi se tamo i Sokač.
– U biti, da budem iskren, da sad mogu birati odletjeti u Pyongyang ili Vancouver, otišao bih u Vancouver. No da me posao zove da odem u Pyongyang, otišao bih ponovo – iskren je Sokač.
"...nema ni pretilih ljudi." Samo "mali debeli" ima problema sa kilogramima! Ostatak naroda pati od bulimije. Da li se gospodin ikad zapitao zasto se nije smio slobodno kretati? Upravo zato je on "impresioniran", jer o svemu sudi po svom "zlatnom kavezu" iz kojeg nije smio mrdnuti bez pratnje.