Simbol Istre, ali i Hrvatske. Koza. Istarska koza. Jedina koza koja je na nacionalnoj zastavi u cijelom svijetu. Butan na zastavi ima zmaja, Kiribati galeba, Srbi orla, a Hrvati iznad kockica uz dalmatinske lavove i slavonsku kunu – istarsku kozu. Kravu za siromašne. Hraniteljicu siromaha. Životinju s kojom možemo ovaj tren pobjeći u šumu i nećemo ostati gladni. Bilo da bježimo od neprijatelja u tenku, poplave ili NLO-a, koza je ta koja će osobi u nevolji garantirati – život. Iz današnje perspektive to možda smiješno zvuči, bjegunac bi u šumu prvenstveno uzeo mobitel, no u povijesti je itekako imalo smisla. Koza kao simbol obitelji i skromnosti, nužna za opstanak seljaka ispod Učke završila je na grbu Istre. Pa kasnije na grbu Republike Hrvatske. Životinja koja je generacijama garantirala život, danas izumire. Ostale su svega 34 istarske koze. Dva-tri domjenka s kozletinom na roštilju i ona može nestati. Zauvijek. Na grbu će ostati, dakako, ali tek kao uspomena.
Svega četiri obitelji još je uvijek imaju u svom dvorištu – u Brtonigli, Novoj Vasi (Poreč), Galižani, Principima (Labin). Vozimo se cestom prema Labinu, u potrazi za kozom! Za volanom veterinar kojem je zadatak spasiti istarsku kozu.
Od petrolejke do Instagrama
– Bili smo uvjereni da je već izumrla. Tako da nas ova brojka od 34 istarske koze, koliko ih je još živo, ohrabruje – kaže Gordan Šubara, voditelj centra za održivi razvoj stočarstva Istre. S vremenom je “istrijanka” nestala iz dvorišta, ljudi su prigrlili strane pasmine jer daju više mlijeka. Kozi nije bila sklona ni politika mnogih vlasti koje su se ovdje na obroncima iza Učke mijenjale.
– Prošli smo više od 80 dvorišta diljem Istre da bismo potražili ima li još koja živa. I pronašli smo ih... Čak ni vlasnici nisu znali da je kod njih istarska koza, oni su tek znali kako imaju nekakvu bijelu kozu! Morali smo biti sigurni da je riječ zaista o toj vrsti, pa smo uzorke DNK slali čak u München preko Fakulteta Agronomije iz Zagreba. Ispalo je, živa je! To je ona! – kaže Šubara vozeći veterinarskom Citroën Berlingu. Parkira na kozjem putu, u zaseoku Principi. Na pola smo puta između Rapca i Labina, točno i na pola nadmorske visine. Između mora i labinske crkve pet je kuća. Pastir Franko Škopac (67) kaže:
– Na ovom sam se brdu gore rodio – pokazuje prema labinskoj crkvi, pa zatim prstom niže prema moru:
– A tamo dolje naučio sam plivati.
Okreće prst u drugom smjeru, prema brdu, i kaže:
– A tamo gore, na groblju, vidiš ga? Vidiš. Eh, tamo ću završiti. Sve u par stotina metara.
A koze? Gdje su one?
– Koze su točno na sredini, između te tri točke. Idemo k njima... – pokazuje Franko prema proplanku gdje su bijele koze. Istrijanke. Na grbu RH je koza žuta, s crvenim rogovima i papcima, a u praksi na livadi je potpuno bijela. Od preživjelih istarskih koza, ovdje ih je devet. Trećina.
Belinda, Sissy, Mekekica, jedna je Pepa... I par malih kozlića koji još nemaju imena. Glavni autoritet je – Jure. Jarac. U Istri su preživjeli tek Jure i još šestorica istarskih jaraca. Dakle, 34 koze i sedam jaraca. I par kozlića. Kozarica Olgica Škopac (65) drži jednog Jurina potomka i kaže:
– Rekli su mi: “Olgica, što ti to treba, te koze ...” A ja sam navikla na težak rad. Šivala sam desetljećima, radila u tvornici, pa imala i krojačku radnju tu u Labinu. No velim im: “Nikad nisam bila zadovoljnija, nisam se bolje u životu osjećala nego hodajući za kozama!“ Prošla sam mnogo toga, evo, prvi razred pučke škole zavirila sam kod none Marije pod petrolejkom. A danas imam i Instagram. Došla sam u zaselak zbog ljubavi, zaljubila sam se s 18 godina u Franka, i cijeli život smo ovdje. Mi i koze – kaže Olgica.
Jarac Jure trčao za kombijem zbog ljubavi
Ima li ljubomore? Jarac je jedan, a njih devet...
– Naravno! Koza Pupica je Juri dugo bila miljenica, a kad se neko vrijeme nakon toga u stadu pojavila Belinda, jarac je pozornost preusmjerio na mlađu kozu. Danas trebam razdvajati dvije koze, u stanju su pobiti se oko muškog!
A Jure? Kako on reagira?
– Jarcu prija pažnja. Kad turisti dolaze, on je već navikao pozirati pred njima, uhvati pozu, pravi se važan. Četiri su mu godine, sad je u punoj formi. Jednom je čak i trčao za veterinarskim automobilom, u kojem je bila koza Belinda. Želio ju je po svaku cijenu vratiti u stado. Ima raznih anegdota. Evo, kad se koza ojari, kad stignu jarići, većina ima majčinske instinkte. Ipak, zna se dogoditi da koza ojari jarića i ne prihvati ga. Onda uskačem ja! Evo primjer koze Sissy. Bila je jedna od njih tri, slabija od ostale dvije, a kako koza ima samo dvije sise, Sissy nije stigla doći na red. I ona bi, snalažljiva kakva je, otišla do druge koze i pokušala sisati kod nje. Prišla bi joj sa stražnje strane, da je ne stigne ponjušiti i vidjeti je li njezino mladunče ili nije, a u kratkom vremenu, Sissy bi već dva puta na brzinu potegnula. Tad bi je koza odgurnula, jer nije bila njezino mladunče, no Sissy je na prijevaru uspjela doći do mlijeka. Zato je i dobila takav nadimak... – kaže kozarica pa dodaje:
– Znaju biti ljubomorne, ne samo na jarca Juru već i na mene... I onda se guraju, koja će dobiti više moje pažnje. Neke se vole maziti, drugima to smeta.
Pijete li obično mlijeko?
– Ne. Samo kozje. Najfinije je odmah nakon mužnje, tada je još mlako. Suprug Franko i ja, da smo sami bez gostiju i unuka, mogli bismo bez problema i mjesec dana živjeti, a da ne odemo do dućana. Uz koji krumpir za nas nema gladi. Mlijeko, jogurti, kiselo mlijeko, svježi sir, polutvrdi, sirutka, što kod poželimo, možemo napraviti... Kravlje mlijeko kupim samo ako gosti dolaze na kavu.
Cijena litre mlijeka?
– 10 kuna, 15 kuna... Kako gdje.
Znaju li vas kao kozaricu u Labinu?
– Ne kao kozaricu, već me znaju kao lajavicu. Mogu pričati satima – smije se Olgica...
Ostavljamo je ovdje, u idili. S Jurom u ljubavnom trokutu, među ovcama, dvije magarice... Sjedamo u automobil i krećemo u Pazin. Među ljude kojima je zadatak spasiti istarsku kozu. Za volanom i dalje Gordan Šubara, voditelj centra Agencije za ruralni razvoj Istre. On je apsolutni autoritet za ovo pitanje, vodič. Čovjek koji problematiku poznaje u srž. Objašnjava kako prepoznati istarsku kozu. Jer, u Istri žive i druge koze, alpine, sanske...
– Alpina je pretežito svijetložute do smeđe boje s crnim trbuhom i donjim dijelovima nogu i prugom na leđima od glave do repa. Sanske koze su bijele kao i istarska, ali profinjenije konstitucije, nježnije dlake, najčešće i bez rogova. A istarska je rogata. Isključivo bijele boje, s bradicom. I jače konstitucije, grublje dlake. Eto, baš ove koje smo vidjeli maloprije kod Olgice.
Koliko autohtonih istarskih pasmina trenutačno živi na polutoku?
– Goveda boškarina je 2200, istarskih magaraca 500, 1300 rasplodnih istarskih ovaca, uz 34 koze i sedam jarčeva. Za istarsko govedo u posljednje vrijeme postoji veliko zanimanje i u drugim dijelovima Hrvatske, naročito u Lici, tako da i tamo raste broj istarskih goveda – boškarina.
Što će se dogoditi s ‘istrijankom’?
– Spasit ćemo je! U sljedećih 20 godina, bit ću sad hrabar u procjeni, imat ćemo 5000 istarskih koza... – kaže veterinar pa dodaje
– Vidi, koza nije bez veze na grbu Istre na koji je dospjela 1860. godine. Danas smo, uz Zagreb, najrazvijenija regija, a nekad se govorilo o “sirotici Istri”. Zašto? Prolazili su našim krajem, od srednjeg vijeka, Mleci, Habsburgovci, Napoleon, Turci su upadali i pljačkali, a zatim je bila Italija. Živjelo se teško. A koza je bila spas. Eto, znam podatak da je u Istri 1936. godine bilo sveukupno 6000 koza. Zatim je 1942. godine taj broj narastao na 12.700 koza, da bi se dvije godine poslije popeo na 14.500. Ljudi su u to doba ovisili o kozi, bila je mnogo jeftinija od krave. I mogla je puno lakše preživjeti u ovom kraju. Ona je stanovnicima davala sigurnost. No, često su je vlasti smatrale štetočinom. Nepoželjnom – govori Šubara. Objašnjava kako je Austro-Ugarska 1880-ih odredila da koza ne smije slobodno šetati, već da mora biti vezana. Bio je uveden i svojevrstan policijski sat, morala je koza po noći u štalu. I pravilo je bilo da po istarskoj kući nije smjelo biti više od – jedne koze.
– Ako bi seljak imao više koza, morao je vlastima predočiti i potvrdu liječnika kako mu je za ozdravljenje potrebno kozje mlijeko. Koza je bila nepoželjna jer je brstila i uništavala mlade nasade šume, maslina, vinograda..., a provodile su se agrarne reforme. Nije se ukapala u tu priču. I zato su joj željeli smanjiti broj. Talijani su tu nešto popustili, no 1947. godine pa sve do 1990. godine nastupio je Zakon o zabrani držanja koza, pri čemu je seljak mogao imati samo jednu kozu, i to prije svega – sansku, švicarsko-austrijsku pasminu. Na svaku dodatnu, morao si plaćati porez. I došli smo do 1990. godine kad smo ostali na ukupno 1000 koza. Taj je propis s uspostavom Hrvatske izašao iz uporabe, ali uzgoj koza nikad se nije oporavio... – govori vrsni veterinar. Nešto kasnije, u Agenciji za ruralni razvoj Istre, na vrhu Gortanova brijega pokraj Pazina, temi se priključuju njegovi kolege. Igor Merlić, direktor AZRRI-ja, i Gorda Edmondo Šuran, voditelj centra za razvoj ruralnog poduzetništva. Važnije, društvo koje se već našlo pred sličnim problemom – spašavanjem istarskog boškarina. I uspješno ga riješilo.
– Vidi, prije 25 godina imali smo – 103 boškarina. Goveda simbola Istre. Krenulo s poticajima, Dino Debeljuh u Saboru je upozoravao na tu priču još 1994. godine. Danas imamo – 2200 boškarina – kaže Edmondo pa objašnjava:
– Išli smo vidjeti što su napravili drugi. Talijani su u Toskani imali 20 do 30.000 grla goveda, a mi smo imali 20 ili 30 boškarina. Pa smo radili s time što smo imali. Model je bio – raditi direktno s kuharima. Meso ne vrijedi ništa, sve dok ga kuhar ne uzme u ruke. Stavili smo govedo u lonac, u šug, i evo danas boškarina u konobama diljem Istre. I sad su prisutni i u Michelinovim restoranima i hotelima s pet zvjezdica – kaže Šuran.
Spasili boškarina – zbog lonca
Direktor agencije koja se brine o ruralnom razvoju Istre Igor Merlić dodaje:
– U tom modelu kuhari su nam bili alat kako bismo očuvali stočarstvo. Ono što smo naučili možemo primijeniti na bilo koji poljoprivredni proizvod i od njega napraviti brend. Može to biti tartuf, šparoga, istarski pršut, plava riba... Treba ga dati kuharu u ruke. Paradoksalno je da smo spasili boškarina tako da smo goveda počeli klati. Kontradiktorno je, ali je jedini mogući način da se spasi vrsta. S istarskim magarcem je ista priča, trenutačno ih je 500, bilo ih puno manje. Nekad ih je, u doba naših djedova, bilo i 15.000. Pomažemo i u otkupu ovaca. I to su sve, kad dođu do stola u Istri, Zagrebu ili Bruxellesu, visoko kvalitetni proizvodi... A do 90-ih godina svi su smatrali da sve te pasmine trebaju završiti u ropotarnici povijesti – kaže Merlić.
A što s kozom? Isti model?
– Taj model više ne možemo koristiti, nema gastronomske valorizacije. Sad moramo okrenuti drugu priču. Prvo, moramo povećati stado. I to nije lako – govori Gordan Šubara pa nastavlja:
– Otkupit ćemo koze kao agencija te ih dati zainteresiranim novim uzgajivačima. Po sustavu, da ljudi dobiju jarad, a kad ih uzgoje i dobije nove potomke, njih vrati nama. Njima ostaje stado, a mi jarad možemo dati nekom drugom. Ima zainteresiranih ljudi, povećat ćemo stado. I rotirati ga, da sačuvamo genetiku i ne uđemo u srodstvo. Mlade koze davat će mlijeko, od kojeg se mogu raditi skuta i sir. A sam uzgajivač morat će naći matematiku, treba li mu 10, 20 ili 100 koza. Dalje će sam razvijati stado. Kod ostalih pasmina koza treba investirati. Kupiti kozu, a zatim i jarca. A tu, kod istarske koze, uzgajivač će ih moći dobiti, naravno, onoliko koliko ih bude dostupno. Doći će besplatno u njegovo stado i veterinari. Nužno je pomoći. I nama i tim ljudima, ne možemo samo ostaviti da stvari idu svojim putem. Jer, ako tako ostane, znamo što će se dogoditi. Neće ih više biti ni 34.
Što je najvažnije za spas?
– Da na istarsku kozu skače istarski jarac. Imamo istarske tartufe, istarski pršut, za maslinovo ulje smo najbolja regija na svijetu. Imamo istarski kravlji i ovčji sir. Istarskog boškarina. Koza će biti samo nastavak niza.
Hoćete li uspjeti?
– Radimo na tome...
Pogledajte video usporedbe Hrvatske i Slovenije:
Treba ih zakonom zaštititi i ponovo obnoviti, barem nužan broj za opstanak vrste. Ali od ove gnjileži u saboru nemožemo ni za sebe očekivati nešto bolje a kamoli za koze.