Domaći su gastroelitisti i znalci suglasni da su čupavci ogledni primjerak ovovjeke ruralne slastičarske tradicije.
Kako su se kod nas profilirali kao takvi teško je reći, no to je tema za neku novu priču. Ipak, činjenica je da je taj kolač od četvrtastih komada biskvita obložen čokoladnom smjesom te uvaljan u mrvice sasušenog kokosa u Australiji znan kao „Lamington“, gdje je nastao na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, štoviše u plavokrvnom domaćinstvu, barem ako je vjerovati predaji.Brojne su priče i teorije o nastanku Lamingtona koji ime, po svemu sudeći, duguju istoimenom lordu, guverneru australske države Queensland od 1896. do 1901. godine.
Prema legendi, u ljeto 1900., Charles Cochrane-Baillie, drugi barun Lamington, odlučio je sa suprugom i svitom spas od nepodnošljive vlage Brisbanea potražiti u svojoj ladanjskoj rezidenciji Harlaxton House u gradu Toowoombi. Jednog se dana, suočen s neočekivanim gostima, lordov francuski chef Armand Galland morao na brzinu snaći te upotpuniti ponudu hrane uz popodnevni čaj.
Snalažljivi je chef francuski biskvit od vanilije ispečen dan ranije narezao na četvrtaste komade, umočio ih u laganu čokoladnu smjesu, te uvaljao u kokosove mrvice. Neobičan, ali efektan kolač oduševio je dame iz visokog društva koje su odmah zatražile recept koji im je chef bez ustručavanja otkrio. Iako kokos u to vrijeme nije bio često korišten u europskoj kuhinji, francuskom chefu nije bio stran, vjerojatno zbog toga što mu je supruga bila s Tahitija, gdje je bio uobičajen sastojak.
Prema drugoj priči, nastanak ovog kolača bio je slučajnost, kada je kuharu lorda Lamingtona četvrtasti komad biskvita slučajno upao u čokoladu koji je zatim posuo mrvicama suhog kokosa kako bi izgledao privlačnije.Treća priča pripisuje zasluge za kreaciju Lamingtona učiteljici kuhanja Amy Schauer u strukovnoj školi u Brisbaneu od 1895. do 1937. koja ih je nazvala u čast Lady Lamington koja se posebno zalagala za obrazovanje djevojaka te bila pokroviteljica škole. Neki su suvremenici tvrdili da je ova priča o porijeklu imena kolača izvjesnija jer je, za razliku od supruga poznatog po izrazito teškoj naravi, Lady Lamington bila vrlo omiljena.
Ipak, prema većini izvora, smatra se da je upravo lord bio nadahnuće za ime jer je navodno načinjen na sliku i priliku homburga, pustenog šešira kojeg je guverner često nosio.Iako mu je povijest ime zauvijek vezala uz ovu slasticu, lord Lamington ju je navodno mrzio nazivajući Lamingtone „prokletim, napuhanim, vunenim keksima“.
Pričama unatoč, prvi pisani spomen „Lamington cake“ pojavio se u novinama 1896. godine prilikom opisa događanja priređenog u čast lorda znanog kao „Lamington Function“ u gradu Laidleyu u Queenslandu. Iako su navedena brojna jela s prefiksom Lamington, opis bilo kakvog kolača je izostao. No 1900. godine, recept za Lamington punjen vrhnjem pojavio se u novinama „Queensland Country Life“, a godinu kasnije u novinama u Sydneyu. No najranija referenca na lorda Lamingtona bio je listopad 1933. godine kada se ime kolača prvi put povezuje s guvernerom.Zanimljivo je dodati da neke kuharice objavljene prije 1910. godine tu slasticu opisuju kao tortu, a ne kao male četvrtaste kolače.Novozelanđani smatraju da izum te slastice pripada njima te da je upravo na Novom Zelandu kreirana kao „Wellington“, kolač od dvostrukog biskvita s naribanim kokosom.
Kao dokaz smatraju akvarel pejzažnog umjetnika JR Smythea iz 1888. godine na kojem se vidi djelomično konzumiran Lamington.Status slatke ikone taj kolač, koji danas ima bezbroj varijanti, može zahvaliti i tome što dobro podnosi australsku klimu, jer biskvit narezan na veličinu zalogaja, obložen čokoladnom glazurom i uvaljan u kokosove mrvice može trajati puno duže za topla vremena. Iako je tradicionalni Lamington najpopularniji, posebno u Queenslandu, ponekad se služi kao dvije polovice biskvita povezane vrhnjem ili džemom od jagoda, malina ili šljiva.
Potonji se više konzumira u australskim državama Victoriji i Južnoj Australiji. Omiljena je i varijanta od limuna, a na Novom Zelandu i od maline. Taj je kolač popularan i u Južnoj Africi gdje je, kao i u matičnoj državi, uobičajeni dio ponude caféa i pekara. O kojoj god se varijanti radilo, savršeno lagani biskvit je ključan, a čokoladna smjesa mora biti odgovarajuće konzistencije.
Lamingtoni se najčešće služe uz popodnevni čaj, a zbog svoje trajnosti, popularan su i putni kolač. U Australiji se 21. srpnja obilježava kao nacionalni dan Lamingtona („National Lamington Day“), a često se prodaju tijekom dobrotvornih akcija znanih kao „Lamington Drives“ među australskim i južnoafričkim izviđačima te u crkvama.
Najveći Lamington na svijetu od čak 2361 kg napravljen je 11. lipnja 2011. godine upisavši se u Guinnessovu knjigu rekorda.
Možda nikad nećemo doznati pravu istinu o nastanku Lamingtona, no činjenica ostaje da je taj čupavi kolač slatki australski ponos i jedno od nacionalnih jela, ali i neizostavni kolač, i ne samo nepretencioznih i jednostavnih trpeza.
>>Sve ono što niste znali o kineskim proljetnim smotuljcima
