Marini N. (30) iz Virovitice lani je dijagnosticiran karcinom maternice.
– Nakon dijagnoze danima nismo govorili o tumoru, raku. Bilo je "to" nešto što moram operirati, zbog čega nikada neću postati majka iako smo planirali dijete, novi stan, novi život – sjeća se Marina najtežeg trenutka u svom životu. Rak je postao stvaran nakon jednog posjeta rođacima.
– Svi su bili nježni, oprezni prema meni. A onda je njihova malena djevojčica stala ispred mene i suznih me očiju pitala: Teta, je l' ti imaš rak? Pa od toga nitko nije ozdravio! I tada me pogodilo, tada sam se suočila sa svime. Suze su same krenule, a ona me je zagrlila i plakala sa mnom.
Njena mama rekla je da nije u pravu, da je njihova susjeda kao mlada oboljela od raka i danas je sretna osamdesetogodišnjakinja koja joj dijeli orahe – priča Marina o trenu kada je odlučila djevojčici obećati da će i ona dočekati starost.
Operirana je u Rijeci, zračena, bila na kemoterapiji. Snagu joj je davao suprug, koji se ni dan ni noć nije odvajao od nje, kao i obitelj i prijatelji. Njima zahvaljuje na najljepšem poklonu koji su joj mogli donijeti tijekom jednog posjeta: tri sata smijeha, pričanja viceva i anegdota.
Bila je uz njih tog kolovoza samo Marina, a ne teški bolesnik. I kad je bolnički hodnik odjeknuo i njenim smijehom, Marina je znala da je pobijedila. Mlada virovitička profesorica kemije danas je zdrava osoba, vratila se na posao, a iskustvo koje ju je promijenilo, kaže, pomoglo joj je da shvati koje su uistinu važne stvari u životu.
Osjećaj bespomoćnosti
U trenu kada ta strašna riječ "rak" uđe u tvoj život, oboljelom je još i lakše nego ostalima, otvoreno pričaju naši sugovornici. Oboljeli se bore. No isti križ, ako ne i teži, zbog osjećaja bespomoći, nose njihovi majke i očevi, djeca, supružnici, partneri, braća i sestre.
– Mi ih želimo zaštititi. Pogotovo majke djecu. Ali oni nam zapravo govore da ne žele biti zaštićeni. Oni žele komunicirati. Žele sudjelovati u bolesti i liječenju, biti uz mene i kad mama nije dobre volje i kada joj je teško. Oni sve razumiju – iz iskustva priča Danijela Štajner (35) iz Borove nedaleko od Virovitice.
Danijela Štajner ne predaje se, a njezine kćeri Ella i Sara u borbi su joj podrška jer se pred njima ništa ne krije
Majci desetogodišnje Elle i devetogodišnje Sare na operaciji u Zagrebu, u tri godine otkako su joj dijagnosticirali karcinom, bit će odstranjena, preventivno, i druga dojka. Svi u obitelji sve znaju. No karcinom s kojim se bori nije smrtna osuda, kaže. To je i život pun osmijeha, druženja s drugim oboljelima, susreti, to je puno ljubavi koja daje snagu i nadu dok se bolest predaje. Za još jedan kvalitetan dan, pa još jedan, pa još jedan...
Danijela i Marina nisu same. Tisuće u Hrvatskoj razmišljaju isto. Ispovijesti žena oboljelih od karcinoma i članova njihovih obitelji sažete su u knjizi pod nazivom „Živjeti i voljeti nakon raka" koju autori ovih dana promoviraju u Slavoniji i Zagrebu.
Prvi put svoje su najintimnije priče vezanu uz svaku etapu bolesti podijelile žene okupljene u Udruzi „Još jedan dan" iz Suhopolja, „Narcise" iz Đurđevca i Facebook-grupa „Lavice" i njihovi najbliži.
Uz priče, fotografije, crteže i pisma u knjizi su ogolili svoj život u nadi da će njihovo iskustvo pomoći i drugima. Njihove ispovijesti stručno tumače psihijatri dr. Marijana Braš i prof. dr. Veljko Đorđević, koji su zajedno s Danijelom Štajner i Katarinom Fuček urednici knjige.
Liječnici trebaju ispred sebe imati osobu, ne bolesnika
Knjiga će postati svojevrsni priručnik mladim liječnicima, ponajprije onkolozima, za rad s oboljelima od karcinoma. Pomoći će, smatraju autori, i onima koji se boje priznati drugima da su bolesni. Onima koji su se s bolešću zatvorili u svoja četiri zida, koji misle da su sami i da nema izlaza. Oni im dokazuju suprotno.
Živi dan po dan
Priče „s druge strane", koje govore iz perspektive oboljelog i članova obitelji, kada doznaju dijagnozu i prolaze kroz bolest, iskustvo je koje ni jednog zdravstvenog profesionalca neće ostaviti mirnim, smatra prof. dr. Veljko Đorđević.
On kaže: „Svatko od nas pogledat će se iznutra i osjetit će – koliko je ubojit skalpel, toliko može biti ubojita i riječ." Liječnici uvijek ispred sebe moraju imati osobu, ne bolesnika. Osobu koja ima obitelj, posao, kvalitetu života, na kojoj svi moraju raditi. – Prije se mislilo, kad imaš rak, onda ti je neizbježna smrt. Dana, rak najčešće predstavlja kroničnu bolest, preživjelih je sve više. Nažalost, sve je više i oboljelih pa će ova knjiga biti svima na pomoći – ističe dr. Đorđević.
Poželjela je to i 55. godišnja Vesna Grizelj iz Virovitice. S rakom limfnih čvorova bori se već 14 mjeseci. Ni operacija zbog koje više nema jednu dojku, ni kemoterapije zbog kojih je izgubila kosu, a s perikom je ne prepoznaju ni prijatelji na ulici, ne dira je toliko kao postupak prvog liječnika.
– Krivo me liječio. Bez velikih objašnjenja odmah me je poslao na zračenje i dao mi tablete. Bila sam 37 dana u bolnici. Kući nisam mogla jer si to financijski nisam mogla priuštiti, a silno sam to željela. Putujem vlakom u Zagreb na liječenje jer nemamo automobil. Danas, kad se liječim kod drugog liječnika, znam da je prvi pogriješio.
Vesna Grizelj kaže da je s perikom ne prepoznaju ni prijatelji
Trebao me poslati na dodatne preglede, trebalo je zračiti i druge dijelove tijela. Sve mogu prihvatiti, samo ne period u kojem sam izgubila vrijeme i priliku da sve što danas nosim bude daleko iza mene – govori Vesna, koja ide na treću od šest kemoterapija.
Unatoč operaciji i 25 zračenja, rak je metastazirao ispod desne ruke, na vrat i kosti. Za pluća i jetra liječnici još nisu sigurni. Prima ciljane, pametne kemoterapije, a zahvaljujući novim lijekovima, nema nuspojava. Živi dan po dan, kaže, a obitelj zna da je borac i da ne želi suze ni sažaljenje.
– Moja pozitiva tu najviše radi. Uopće ne razmišljam o bolesti. Radim sve poslove, kuham, perem, peglam, čuvam unuke, kvalitetno živim svoj život, baš kao i svatko drugi. Ja znam da ću pobijediti – poručuje Vesna.
>>Marinela (28) boluje od raka dojke i treba vašu pomoć
