Jegulje se love samo u vršu tako da se najprije postave tratuni, mreže koje se postavljaju kao zapreka u vodenim kanalima i koje na kraju završavaju s vršama... Kad jegulja jednom uđe u vršu, više ne može van, ne može izaći. Vrše su prije bile od pruća, a danas su metalne. Kako su pametne i vijugave, jegulje znaju preskočiti preko tratuna ili idu pod vodu, kroz mulj. Najbolje ih je loviti u jesen kad je voda mutna i kad ne vidi dobro. Jegulje su jako inteligentne, one su čudo prirode, pojašnjava Neretvanin Pavo Jerković, turistički djelatnik, vlasnik Ville Neretve i Neretvanske kuće. U svojim ugostiteljskim objektima Pavo Jerković često nudi i jela od jegulje koje je jeo odmalena.
– Nekad su jegulje bile namirnica za preživljavanje, a danas su postale gastronomska delicija u cijeloj Hrvatskoj. Jegulje sam jeo odmalena i pripremao ih na razne načine, posebno kad organiziramo gastro večeri i večeri neretvanske i dalmatinske kuhinje, priča Pavo Jerković.
U dolini Neretve jegulje su se, za razliku od žaba koje se konzumiraju od dolaska Francuza 1808., jele oduvijek. No jegulje danas vrijede “kao suho zlato”, pa kilogram jegulje stoji između 150 i 200 kuna.
– Jegulja nekada nije bila delicija, nego hrana za preživljavanje. Vrijedilo je pravilo: baci mrižu i što si uvatio, od toga si živio. Ja jegulje i žabe kupujem od domaćih ljudi. U Villi Neretva i u Neretvanskoj kući sve je domaće, iz Neretve. Jegulja ima u ponudi u jednom trgovačkom lancu, ali poput gume su. Pojavljuju se na tržištu Boga pitaj odakle, dodaje Pavo Jerković koji jegulje i žabe kupuje od 15-ak mještana doline Neretve.
No jegulje treba znati pripremati. Jegulja mora biti svježa, što znači da prije pripreme mora biti živa. Kad su ulovljene, jegulje se čuvaju u vršama koje se spuste u rijeku. Jegulja u vrši može živjeti godinama bez hrane, preživljava trošeći vlastito salo. Prije pripreme jegulju najprije treba zaklati.
– Kako je krv jegulje otrovna, ona se pusti da iscuri. Jede se jedino svježe zaklana jegulja. Ako se uguši, nije preporučljiva za jelo, krv mora iscuriti. Ako nije zaklana na vrijeme, kost jegulje je crna, to su prirodne pojave, pojašnjava Jerković.
U njegovim je restoranima potražnja za jeguljom konstantna.
– Tko god posjeti deltu Neretve, a nije jeo jegulju, kao da nije bio ovdje, dodaje Pavo Jerković koji je spreman otkriti samo neke recepte za jela od jegulje, ali ne u potpunosti.
Njegove restorane za vrijeme sezone, od početka svibnja do listopada, posjeti od 16 do 17 tisuća gostiju. Naručiti jelo od jegulje u Neretvanskoj kući do koje se može samo vodenim putem i to rukavcem male Neretve posebno je zadovoljstvo. Gurmani obožavaju delicije od jegulja i žaba, a stranci najviše vole roštilj i meso i povrće ispod peke ili sačulje, kako je zovu u dolini Neretve.
– Imamo sedam sačulja, peka, pa gosti mogu s nama pripremati svoju peku, bila to riba, meso, što god požele, priča Jerković.
Pavini gosti svih su profila, zanimanja i dobi, od djece na školskim ekskurzijama i umirovljenika pa do političara, sportaša, crkvenih velikodostojnika, akademika i, dakako, predsjednika uprava svjetski poznatih korporacija i glumaca koji često dolaze inkognito.
Primjerice, Armand Assante, zaljubljenik u Hrvatsku, nekoliko je puta dolazio upravo u Neretvansku kuću uživati u neretvanskim delicijama.
– Pristup stolu za kojim je bio Assante, osim mene, prevoditelja i Nike Bulića, nitko nije imao, pa ni novinari, priča Jerković koji jako pazi na diskreciju i želje poznatih i slavnih gostiju svog restorana.
Sve grupe iz raznih zemalja čeka njihova državna ili nacionalna zastava. Ljudi budu oduševljeni. Recimo, Flamanci se iznenade kad ih na njihovu stolu dočeka nacionalna zastava, a Kanađane francuskoga podrijetla zastava Québeca.
Jerkoviću je važno da svi iz Neretvanske kuće odu zadovoljni.
– Nije poanta uzeti novac, nego da ljudi nešto dožive i da im ne bude skupo. Najvažnije je dati im malo srca i duše, moraju osjetiti gostoljubivost. Ako ih niste dočekali s osmijehom, ništa im niste dali, govori Jerković koji mnogom radi na edukaciji svoga osoblja.
Svoj uspjeh Pavo Jerković može zahvaliti ljubavi prema poslu koji radi, napornom radu i cjeloživotnom učenju.
Danas se može mirno reći da je on čovjek koji je zadužio dolinu Neretve, Opuzen i Metković. Bog je stvorio lijepu prirodu, a Pavo Jerković kilometrima prevozi turiste rukavcima Neretve, kroz šikaru i šaš, da bi im ponudio svoju gostoljubivost, priče iz doline Neretve i domaća tradicionalna jela.
Pavo Jerković rođen je u Dubrovniku 1950., ali je Neretvanin. Živio je u Kuli Norinskoj gdje je završio osnovnu školu. U Dubrovniku je završio srednju ugostiteljsko-turističku školu. Radio je u Njemačkoj 20 godina, najprije dvije godine kao konobar, a potom kao vlasnik retorana.
– Moj prvi gazda bio je pokojni Franz Josef Straus, poznati bavarski političar, koji je imao hotel. Za vrijeme Olimpijskih igara u Münchenu bio sam jedini stranac među konobarima. Posluživao sam članove Olimpijskog odbora. Tada sam za dva mjeseca zaradio 10.000 maraka, prisjeća se Pavo Jerković.
U svojim restoranima u Njemačkoj Pavo je nudio mediteranska jela i balkanski roštilj.
U Hrvatsku se vratio 1989., kad je izgrađena Villa Neretva, restoran uz cestu između Opuzena i Metkovića. Restoran je prvih godina bio senzacija i stalno je među sto najboljih u Hrvatskoj.
No 1996., na dan Gospe Karmelske, Pavo Jerković ulazi u svijet turizma. Kupio je jednu lađu i vozio turiste Neretvom i njezinim rukavcima do svoje Neretvanske kuće koju je unajmio na obalama rukavaca kamo se moglo samo vodenim putem. Godine 2007. kupio je objekt u kojem je sada restoran Neretvanska kuća koji se gradio sedam godina. Naime, sve se moralo prevesti vodenim putem. Objekt je blagoslovljen i otvoren 2014.
– Još od djetinjstva imao sam ideju za projekt – Neretva je more. Kad sam u školi kao 15-godišnjak vidio jedan prospekt koji su izdali Hoteli Jadran na kojem su bile trupe i lađe, znao sam što hoću. Kako sam mnogo putovao i gledao što drugi rade, zaključio sam da nemaju ono što mi imamo. Oni rade nešto umjetno, a mi imamo prirodu. Nakon što sam kao povratnik 1990. otvorio Villu Neretvu, poželio sam se baviti nečim drugim jer Neretva je do tada u turizmu bila nepoznanica“, prisjeća se Pavo Jerković.
Najprije je počeo s fotosafarijem, no proglasili su ga gotovo ludim. Međutim, bio je uporan te je pozvao novinare da dođu vidjeti što radi. U početku, Jerković je planirao po sezoni na fotosafari odvesti oko 500 turista, no uskoro je imao pune ruke posla, pristizale su tisuće.
Jerković danas lađama do svoga restorana 500 ljudi preveze za dva-tri dana. Zanimljivo, u početku je Pavi Jerkoviću grupe iz sjeverozapadne Hrvatske slao i Zlatko Dalić, koji je tada igrao i bio trener i sportski direktor u NK-u Varteks iz Varaždina. Jerković danas ima osam lađa, može odjednom voziti 200 ljudi, a konoba Neretvanska kuća prima 150 gostiju.
Dva recepta za znalce - pečena jegulja i raštika s jeguljom
PEČENA JEGULJA
0,40 kg jegulje, krupna morska sol
PRIPREMA: Jegulju isjecite na komade od 12-15 cm i nataknite ih na ražanj. Pecite na laganoj vatri 40 minuta.
RAŠTIKA S JEGULJOM
0.80 kg jegulje, 1 kg raštike, 0.5 kg krumpira, maslinovo ulje, sol
PRIPREMA: U kipuću vodu stavite jegulju i sol. Nakon 20 minuta dodajte narezani krumpir, a zatim, nakon još 10 minuta kuhanja, dodajte blanširanu raštiku i kuhajte još 10 minuta, ukupno 40 minuta. Gotovom jelu dodajte maslinovo ulje po želji.
>> Priča o gusarskom gnijezdu, Malduku i Mili krije se na boci
Svaka cast na uspjehu...trebamo takvih vise u svim krajevima pogotovo u unutrasnjosti... da se malo rastereti Jadran...