Malezija se odmah činila kao odlična startna pozicija za upoznavanje Azije, da čovjek na pravi način zaroni u sve okuse i mirise tog živopisnog kontinenta, a takvom se na kraju i pokazala.
Veljača je bila pravi trenutak za odlazak u ovaj dio jugoistočne Azije kada je tamo za naše pojmove jako toplo, 35 Celzijevih stupnjeva i više od 80 posto vlage, što je opet puno podnošljivije od paklenih vrućina koje su ovdje tijekom kalendarskog ljeta, kada u Maleziji očekivano i ima najmanje turista. Prvo smo išli posjetiti otok Penang do kojeg se sada može vrlo lako doći preko Dohe pa sam i ja na ovaj prekrasan otok sletio avionom Qatar Airwaysa. Nakon izrazito ugodnog leta na kojem sam nadoknadio zaostatak u gledanju novih filmova nominiranih za Oscar, na Penangu nas je dočekala vrućina i visoka vlaga i trebalo je više od dana da se koliko-toliko naviknemo na tu temperaturu nakon što smo ostavili Zagreb u snijegu i ledu. Odmah pri dolasku u Maleziju, pa čak i na drugu lokaciju koja nije velegrad poput glavnog grada Kuala Lumpura, vidi se da niste došli u neku siromašnu državu, nego u zemlju koja je na listi zemalja svijeta s najvećim BDP-om među prvih 25. Neboderi se nižu na obzoru i u gradovima popu George Towna na Penangu ulice su čiste, a njima voze dobri automobili. Dojam razvijenije zemlje nije nikakvo čudo baš na Penangu koji je poznat i kao “Silicijska dolina Istoka“ zbog velikog broja tehnoloških tvrtki smještenih tamo te zato što ima najveći BDP od trinaest malezijskih država. Drugo što vidite odmah po dolasku u Penang velika je pomiješanost različitih naroda i kultura. Sam Penang u povijesti je bio jedna od kineskih država te se to vidi i danas po tome što 42 posto stanovnika čine Kinezi. Općenito sam Maleziju napustio oduševljen time kako skladno i u miru žive toliki narodi i religije. Za vrijeme mog boravka u Maleziji još je trajala proslava Kineske nove godine, a oni to slave 15 dana te je svake noći odjekivao vatromet iako je pirotehnika službeno zabranjena u državi. Svi s kojima smo razgovarali ističu da posjećuju jedni druge za različite vjerske blagdane, svaka religija ima pravo na slobodan dan za svoj vjerski praznik i nepojmljivo im je da bi zaratili zbog razlika u vjeri. No za konačnu ocjenu po tom pitanju treba uzeti u obzir da je to zemlja sa smrtnom kaznom i da su etnički Malajci rođenjem muslimani te se kod njih čak zatvorskom kaznom kažnjava promjena religije. Oko 60 posto stanovništva čine muslimani, ali ženama nije zapovjeđeno zakonski da pokrivaju glavu te je to ostavljeno njihovoj volji.
Iako smo u Maleziju sletjeli iz još jedne muslimanske zemlje, Katara, ovdje smo mogli najnormalnije popiti pivo ili štogod smo poželjeli od alkohola. Dok se u Kataru alkohol toči samo u hotelima s pet zvjezdica, ovdje ga ima u svim kafićima, jedino što je u odnosu na cijene na koje smo mi navikli alkohol nešto skuplji, dok je većina ostalih stvari i jeftinija nego u Hrvatskoj. Nigdje u Maleziji nismo naletjeli na nešto što bismo nazvali “klopkom za turiste” gdje bi nas novčano oderali, nego smo čak više puta bili i ugodno iznenađeni kako smo dobro prošli. Tako sam se iznenadio i na najturističkijem mogućem mjestu, u suvenirnici u podnožju blizanaca Petronas gdje se majica može kupiti za 100 kuna, a znamo da bi kod nas na nekom iole sličnom mjestu to bilo puno skuplje.
Jezik englesko-malajski
Nacionalna valuta je ringit i za jedan dolar dobit ćete oko četiri ringita. Dolare i eure možete promijeniti na svakom koraku, a isto toliko često naletjet ćete na bankomate. Ovo ističem jer mnogi misle da idu u neku siromašnu i nerazvijenu zemlju, no Malezija nije jedna od tih. Gotovo svi Malezijci govore engleski, mnogi i bolje od malajskog, a kada slušate njihove međusobne razgovore, često ćete čuti da u jednoj rečenici kombiniraju engleske i malajske riječi. U Maleziji je u turistički vlak upregnuto baš sve što može imati ikakvu turističku vrijednost te tek sada vidim da mi imamo toliko lokaliteta koje ne održavamo i na koje ne vodimo turiste. Potpuno sam siguran da u Hrvatskoj još imamo dosta raditi da bismo došli na nivo gostoljubivosti s kojom sam se susreo u Maleziji. Svugdje vas dočekuju s radošću i puno poštovanja, no, da se našalim, to neću dovoditi u vezu s time što je u Maleziji na snazi smrtna kazna za one koji ubiju turista. Turisti su im jako važni i to se osjeća na svakom koraku.
U trenucima odmora od izleta po Penangu i ostatku Malezije vrijeme se kratilo uživanjem u smiraju koji pruža resort Shangri-La Rasa Sayang kao i barovima uz plažu gdje je ipak ugodniji zrak. Okupao sam se u Indijskom oceanu, ali samo na pet minuta, da mogu napokon reći da sam se kupao u oceanu, jer su uz plažu stajale table s upozorenjem da se treba paziti meduza. Za vrijeme mog boravka na Penangu padala je kiša svaku noć te su domaći svako jutro upozoravali turiste da izađu iz oceana jer, kada temperature padnu, onda meduza ima najviše, povuku se onda kada su najveće vrućine. U trenucima odmora od izleta po Penangu i ostatku Malezije vrijeme se kratilo u barovima uz plažu gdje je ipak ugodniji zrak. U baru Bora Bora tako smo upoznali simpatičnog mladića iz Bangladeša koji u Maleziji radi već godinama. Njegova dva starija brata već su nekoliko godina u Njemačkoj i Italiji te se i on namjeravao pridružiti bratu u Njemačkoj, no kaže da sada više ne može dobiti vizu za Njemačku jer je u međuvremenu Angela Merkel promijenila kvote. U Maleziji je dobio radnu vizu na deset godina te će uskoro morati otići iz zemlje da bi se mogao vratiti i tražiti novu. Naš simpatični konobar trenutačno nema djevojku i kaže da to sigurno neće biti lokalna Malezijka jer one mjesečno na šoping troše i pet tisuća kuna, dok on zarađuje samo tri tisuće kuna.
Obilazak ribarskih sela
Najljepši dan u Penangu bio je kada smo biciklima išli obići ribarska sela koja se nalaze malo dalje od Georgetowna i kad smo uživali u prekrasnim krajolicima te najbolje vidjeli kako žive obični ljudi i seljaci. Dok smo jezdili na biciklima, pokraj nas su trčali majmuni i nizali se kadrovi nalik na one iz filmova poput Apokalipse danas. Ribarska sela su živopisna, ali nisu nimalo nalik na ono što zamisle ljudi koji žive uz Jadran. Kako smo obišli malajsko i kinesko ribarsko selo, koja su smještena jedno blizu drugog, vidjeli smo da još uvijek postoje velike razlike među tim selima. Malajsko je raštrkano i kućice su na većem području, dok su kineska sela zbijena i uske kućice stoje jedna tik do druge. U svakom selu ribari i ostali stanovnici bili su oduševljeni što nas vide i rado su se fotografirali s nama. Tog smo dana ručali u pravom lokalnom restoranu u obližnjem selu gdje pripremaju samo domaću hranu, no ako niste veliki ljubitelj egzotične ili azijske hrane, budite bez brige jer ćete uvijek naći makar pohanu piletinu i rižu, a ako imate sreće, i junetina neće biti pretjerano ljuta.
Noćni život i u Georgetownu i u Kuala Lumpuru baš je po našem europskom guštu. Ako se zateknete na Penangu, obavezno prvo idite na večeru u China House. Iako se po imenu čini kao još jedan kineski restoran, on to stvarno nije. Dapače, na meniju dominiraju specijaliteti iz europske kuhinje, a cijeli China House sastoji se, osim restorana, i od prekrasne umjetničke galerije na katu, vrta i bara sa živom glazbom gdje nas je tu večer oduševio stari roker koji djeluje kao reinkarnacija B. B. Kinga i Jimija Hendrixa. Cijeli China House zauzima tri zgrade koje spaja spomenuti vrt. Nakon večere obavezno se morate zaputiti u Love Lane gdje čitav niz barova radi do tri u noći, a možete naći i bendove koji daju priliku i gostima da zapjevaju s pratnjom. S voditeljima barova može se sve dogovoriti pa su tako i nama dopustili da u jednom od lokala puštamo hrvatsku glazbu koja očito nije smetala lokalcima jer nitko nije pobjegao. Kad se vraćate u svoj smještaj iz izlaska, preporučujem da pozovete Uber jer je višestruko jeftiniji od taksija, samo se nadam da se za vozilo nećete morati boriti s pijanim Englezom koji je uvjeren da je to njegov Uber i ljuti se na vas jer misli da ste Rusi koji sve zauzimaju, kao što se meni dogodilo jednu večer.
U ulici hrane
U Kuala Lumpuru izlazi se i kupuje u Bukit Bintangu gdje je središte života ovog grada od dva milijuna stanovnika. U Bukit Bintangu naći ćete barove svih vrsta, od latinobarova do pubova britanskog tipa. Usput možete stati i na masažu stopala koju nude cijelu noć. Malezijci sami kažu da oni vole jesti najmanje sedam puta u danu pa i restorani često rade od 0 do 24. Prvo pojedu nešto odmah u 7, drugi obrok imaju u 10 sati, zatim ručaju oko podneva. Iza ručka slijede dvije stanke za čaj gdje se također nešto jede, zatim slijedi večera, a vrlo će vjerojatno pojesti još nešto prije počinka.
U Kuala Lumpuru se morate prošetati i ulicom hrane (Jalan Alor), što je zapravo jedna velika i živopisna tržnica puna najraznolikije hrane, začina i egzotičnog voća. Tamo se uglavnom ide kada padne mrak i doslovno možete potrošiti nekoliko sati u gužvi Jalan Alora. U Kuala Lumpuru sam odsjeo u jednom od najboljih malezijskih hotela Berjaya Times Square. Ovaj hotel je odličan izbor jer se nalazi u samom središtu poslovne i shopping zone čime omogućuje lak pristup brojnim gradskim zanimljivostima, a svakako moram preporučiti kupanje na krovu hotela i između njegova dva tornja.
Dok ste u Maleziji, možete vidjeti jako puno prekrasnih hramova i velikih džamija. Osobno me se najviše dojmio hinduistički hram u špilji Batu u Kuala Lumpuru koji djeluje kao portal u neki drugi prostor i vrijeme. Hram se prostire kroz dvije ogromne odaje unutar špilje te, čim uđete, pogled oduzima dah. Unutra samo morate paziti da vam neki od majmuna ne otme naočale ili mobitel i s plijenom ne pobjegne u tren oka na vrh špilje. Od hramova koje smo vidjeli u Maleziji treba izdvojiti i impozantni Kek Lok Si ispred kojeg se nalazi 36 metara visoki kip božice milosti Kuan Yin. Kao hram jednako je zanimljiv i redovnik koji tamo stanuje – a to je sin drugog najbogatijeg Malezijca Ananda Krishnana, čije je bogatstvo veće od 9,6 milijardi dolara. Ananda Krishnan posjeduje multimedijsko carstvo, dvije telekomunikacijske tvrtke i tri satelita u orbiti. Njegov jedini sin jedinac Ven Siripanno odrekao se bogatstva i sada već nekoliko godina živi kao budistički redovnik te je čak odbio da mu otac ugradi klimu u njegov skromni redovnički sobičak. Lokalni stanovnici iznimno su ponosni na Ven Siripanna te im se lice ozari na njegov spomen jer ističu da je ovaj mladić postupio baš kao Buda koji je bio kraljević i također se odrekao nevjerojatnog bogatstva da bi živio u siromaštvu.
