Akutna mijeloična leukemija, Zabočanki Nikolini Jagić dijagnosticirana je lani u siječnju, u 26. tjednu trudnoće. Do tada je, kaže, sve bilo u najboljem redu, trudnoća je bila uredna, no alarm se upalio kada je doktorici rekla kako mjesec dana na težini nije dobila ni grama.
– Došla sam na redovnu kontrolu kod svoje doktorice i rekla sam joj kako u posljednjih mjesec dana nisam ništa dobila na težini i tu se ona malo zabrinula. Uputila me da idem izvaditi krvnu sliku i ja sam to napravila odmah idući dan, a čim su stigli rezultati ona me nazvala i rekla da hitno moram na hematologiju jer slika nije dobra. Tada sam mislila kako to nije ništa strašno ni zabrinjavajuće i kako će se brzo riješiti – započinje Nikolina kojoj su odmah po dolasku u KBC Rebro napravili sterilnu punkciju koštane srži te ponovili krvnu sliku, a nakon čega su joj kazali kako sumnjaju na leukemiju.
– Mislim da mi ta rečenica nikada neće izaći iz glave. Moja prva reakcija, ustvari pitanje, bilo je "pa od kud sad ta leukemija, ma to je nemoguće". I doktor mi je rekao kako je moguće da je samo neka infekcija te kako će napraviti još pretraga, ali i sam je sumnjao u to – ističe te dodaje kako je isti dan zadržana u bolnici na daljnjem promatranju. To je bio 28. siječnja, nakon kojeg je uslijedila potvrda bolesti te prvi ciklus liječenja, a hospitalizacija u sterilnim jedinicama bez posjeta i kontakata trajala je 97 dana.
– Prva tri tjedna svakodnevno sam vadila krv kako bi se pratila trudnoća, vozili su me u Petrovu i sve je bilo uredno. Nisu htjeli započinjati s kemoterapijama u trudnoći, pustili su da ona ide svojim tokom. U 29. tjednu trudnoće doktori su odlučili da je vrijeme za carski rez jer je djevojčica imala prihvatljivu kilažu. Bojali su se čekati do 32. tjedna, kako je u početku bilo planirano, jer nisu znali u kojem će smjeru krenuti bolest i kako će se dalje to sve razvijati – prisjeća se. Tako je carskim rezom, 17. veljače na svijet došla zdrava, danas 16-mjesečna Emili, a Nikolinu su odmah nakon poroda iz Petrove prebacili na Rebro gdje je nakon nekoliko dana krenula s kemoterapijama.
VEZANI ČLANCI:
– Cijela ta situacija bila je još dodatno teža jer je u to vrijeme moja mama bolovala od raka želuca. Dok sam ja bila na hematologiji, ona je bila na onkologiji i tjedan dana nakon mog poroda, ona je preminula. Ja nisam smjela nikud jer je postojala opasnost od nekakve infekcije. To je bio najgori period u mom životu – ističe Nikolina te dodaje kako joj se u tom periodu bolest stabilizirala. Naime, nalazi su bili odlični i prije no što je krenula s kemoterapijom, no s prvim ciklusom ipak su ubrzo krenuli jer se ispostavilo da su dobri nalazi bili, kaže, posljedica hormona.
– Primala sam prvi ciklus kemoterapije sedam dana. Bila je jaka terapija, ne mogu reći da nije, ali s obzirom na one koje sam kasnije primila, jedna od blažih. I nalaz koji je poslije tog prvog ciklusa došao, nalaz sterilne punkcije bio je jako loš. Znači, zapravo kemoterapija nije djelovala, nije napravila svoje i nisam mogla otići kući. Ostavili su me u bolnici i nakon četiri tjedna oporavka krenuli smo sa sljedećim intenzivnim ciklusom – dodaje.
Drugi je ciklus trajao pet dana, a nakon njega je, koncem svibnja, uslijedila remisija.
– To je ono čemu se čovjek, koji boluje od raka, nada. Jer te riječi, kad znate da ste dobro, da borba i dalje slijedi, ali da sve ono što ste prošli nije bez veze, da je imalo svrhu. Malena je za to vrijeme dobro napredovala, svakodnevno su me zvali iz Petrove, suprug ju je posjećivao, slali su mi slikice – prisjeća se Nikolina. Malena je Emili kući stigla sredinom lipnja, a brigu o njoj preuzeli su Nikolinin suprug, sestra i otac, koji su i Nikolini kroz cijelu borbu bili najveća podrška.
– Ta podrška obitelji, prijatelja, svakodnevni razgovori. To je ono što je zapravo čovjeku potrebno. Osobama koje boluju od raka potreban je razgovor. Nazovite ih i pričajte s njima, o bilo čemu, samo ne o bolesti, samo da im skratite vrijeme jer biti u sterilnim jedinicama, vidjeti samo doktore i medicinsko osoblje nije jednostavno – kaže Nikolina koja je nakon 97 dana provedenih u sterilnoj jedinici na Rebru konačno imala prilike otići kući gdje je provela dragocjenih šest dana sa svojom kćerkicom koju je do tada vidjela samo tri puta.
Nakon tih šest dana uslijedio je treći ciklus kemoterapije i tada je Nikolina u sterilnim jedinicama provela sedam tjedana, a taj joj je ciklus, ističe, bio najteži do tad.
– Ja sam dobro podnijela kemoterapiju, ali težak je bio taj oporavak kasnije. Dobila sam i sepsu, imala sam visoku temperaturu koja i zdravog čovjeka umori, a kamoli ne nas, hematološke i onkološke bolesnike. U nekim sam trenucima pomislila kako dalje ne ide, kako ne mogu više, ali opet sam našla snagu. I u tome što me doma čekalo dijete, obitelj, zbog kojih se jednostavno moraš boriti do kraja. Nema tu odustajanja – kaže.
Nakon tog je ciklusa Nikolina neko vrijeme provela kod kuće, no čekala ju je još transplantacija matičnih stanica, uspješno obavljena 17. kolovoza.
VEZANI ČLANCI:
– Sve je bilo, hvala Bogu, dobro. Nije bilo težih niti nuspojava, nemam ih, hvala Bogu, ni sada. Sve ide svojim tokom, i evo danas, deset mjeseci nakon operacije osjećam se dobro i napokon imam snage i priliku biti sa svojim djetetom. Doduše, trebam ja pomoć i dalje, ne mogu raditi sve kao prije, ali nakon svega što sam prošla, što je tijelo pretrpjelo, mislim da mogu biti ponosna na sebe – kaže Nikolina te ističe kako smatra da je svojom borbom inspirirala dosta ljudi koji su uvidjeli da se može, i da se treba boriti do kraja. Nikolina stoji i iza toga da nema ništa od plakanja i jadikovki jer to samo dodatno otežava situaciju.
– Osmjeh na lice i idemo dalje. Jednostavno živiš za one sretne vijesti, za vijesti iz Petrove bolnice, kada su mi govorili da je malena dobro, kada su me i od doma zvali i govorili da odlično napreduje i lijepo raste. Poruka svim ženama koje se, nažalost, nađu u takvoj situaciji, kad mislite da vam se cijeli svijet srušio, da nemate izlaza, samo se treba boriti. Boriti i pozitivno razmišljati. Nađite neki svoj unutarnji mir u svemu tome i neki cilj prema kojem idete i vjerujem da će sve biti dobro – zaključuje Nikolina.
