Odlazak s Balija je bio filmski.
Dvadesetak prijatelja iz čitavog svijeta, zagrljaji, ruske palačinke ako nas uhvati glad na aerodromu, njemačke šale, indonežanska kajgana i obećanja na svim jezicima da ćemo se vratiti. Rastanak je bio teži nego onaj kad smo odlazili iz Zagreba, vjerojatno zbog neizvjesnosti povratka.
Što sam naučila?
Desetak minuta nakon ulaska u zagrebački stan izvana se čulo «Rakijeeee, rakijeeeee, krumpira, kapule!». Dobrodošla kući! Ovdje ti rakiju donose na prag, a tamo smo nestrpljivo čekali da netko doleti iz domovine i iz kofera izvadi domaću šljivovicu. Naučila sam da alkoloh prolazi carinu ako je u plastičnim bocama. A osim toga?
1. Materijalno nije potrebno u mjeri u kojoj mislimo
Prije polaska sam u kofer nagurala dva para balerinki, dva para japanki, natikače i tenisice. I naravno, nosila sam tek jedne japanke, svaki dan, kao i svi oko mene. Bilo je divno u tim japankama upoznavati ljude koji godišnje zarađuju basnoslovne iznose
i najjednostavnije lokalce. Bilo je divno prošetati njima Balijem, Singapurom, Kuala Lumpurom i vratiti ih čitave i spremne za hrvatske pustolovine. I pritom znati da sam ih platila manje od četrdeset kuna na nekoj tržnici u Vijetnamu. Nikad me nitko nije
pitao je li to original, imam li i što drugo za obuti ili podrugljivo pogledao jer su passè.
2. Problemi su tu da ih relativiziramo
Ako vam se svaki razgovor prije ili poslije svede na žalopojke, nema te pješčane plaže ili tropske klime koja može pomoći. Često sam se pitala zašto se Balinežani stalno smiju iako imaju neusporedivo manje od zapadnjaka? Žive u kolibama, rade za sto dolara mjesečno, jedu rižu svaki dan i uživaju u životu. Nisam nikad čula da netko viče, a kada nešto pogriješe prasnu u iskren, djetinji smijeh. Nisam stekla dojam da itko boluje od posljedica stresa. Čak i kad imaju problema, smiju im se. A što bi drugo i radili? Ionako se tek rijetki problemi rješavaju brzim djelovanjem.
S druge strane, sretala sam strance koji se žale zato što im je voda u bazenu ispred kuće pretopla zbog visokih temperatura ili zato što su na tropskim plažama valovi preveliki i preglasni. Da, zbilja strašno, za dvije godine će Prvi maj pasti u nedjelju.
Zašto se ne bismo već sada počeli nervirati oko toga?
3. Prijatelji bez granicaKada živite u malom mjestu, 11 tisuća kilometara daleko od obitelji i prijatelja, i telefon vam prestane zvoniti svaki čas, naučite posvećivati pažnju ljudima koji vas okružuju. U tih par mjeseci nisam niti čula niti izgovorila rečenicu "Nemam vremena, užasna mi je gužva na poslu, a i privatno već odgađam stvari danima. Javit ću ti se za kavu idući tjedan." U samo nekoliko mjeseci upoznala sam toliko divnih, kvalitetnih ljudi i razbila predrasudu prema kojoj se prijateljstva sklapaju samo u mladosti. Od Balinežana smo naučili kulturu osmijeha i jednostavnosti, a jedni od drugih da brend cipela ili automobila ne igra nikakvu ulogu jer smo većinu vremena ionako bili bosi i na iznajmljenim skuterima, bez obzira na stanje bankovnih računa.
4. Lokacija ureda ovisi o tome koliko ste spremni platiti avionsku kartu
Većinom sam se družila i živjela s ljudima koji rade na svojim idejama i projektima. Ekipa funkcionira po principu - tamo gdje mi je laptop, tamo mi je posao. Ove godine je to u Indoneziji, iduće na Filipinima, a možda one treće u Hrvatskoj. Ako ste poduzetni i svugdje prepoznajete priliku ili ako vam je posao vezan uz programiranje, dizajniranje, online marketing ili prodaju, fotografiranje, pisanje ili nešto tomu slično, jedina ograničenja vezana uz ured su ona u vašoj glavi.
5. Cjelodnevno radno vrijeme
Pogled iz ureda/Privatni album
Kada sam se nakon mjesec dana požalila jednom Austrijancu da mi je neobično što ne stignem vidjeti sve što bih htjela jer sjedim za laptopom više nego ikad, rekao mi je: "Zato smo i došli! U stresnoj i ubrzanoj bečkoj sceni ne bih mogao raditi toliko
bez posljedica. Ovdje iskombiniram rad sa surfanjem, jogom, druženjem i sve se spoji u divan dan te naposlijetku niti ne primjetim koliko sam vremena proveo za kompjuterom."
Na taj način i odnosi dobivaju drugi smisao, jer zbog vremena koje provedete s nekim, dijelite mnogo više informacija, iskustva i znanja. Kada se bavite stvarima koje volite u suradnji s ljudima koje volite, imate dovoljno energije za čitav (radni) dan.
I naučila sam da je sve moguće. Da je znanje tu da ga dijelimo, da imati manje često znači puno više. Naučila sam da je zagrljaj taj koji vrijedi više od tisuću riječi. Da niti jedna ideja nije vrijedna prezira i da nikad nije kasno posvetiti se svom snu. I napokon sam naučila razlikovati Kineze od Japanaca.
I što sad?
Ubud/Privatni album
Odlazak na Bali je bio splet slučajnosti ili možda ruka sudbine. Prije malo manje od godine dana sam iz znatiželje otišla na predavanje o životu i radu na Baliju u prostoru Impact Hub Zagreb. Iskustva je dijelio mladi, energičan i simpatičan par, Ivan i Ivana, koji su promijenili moj život. Budući da je sve tamo počelo, neka se tamo i nastavi; planiram zaokružiti priču s predavanjem u HUB-u, 3. srpnja.
Možda uspijem motivirati neke nove ljude na promjene. Ako vas zanima, dobrodošli! Ali ne morate doći. Jer ništa ne moramo, osim umrijeti. Niti jednu odluku ne moramo donijeti odmah, nigdje ne moramo živjeti ili raditi, a posebice ne čitav život.
Zar život nije divan?
Ana Jergović/Privatni album
>>Kako izgleda produženi vikend ako vam je ured na Baliju?
>>Priča o ustrajnosti, disciplini i pomicanju granica
Zbunjujuće. Ni mene usred Zagreba ne pitaju jel mi je majca dolče gabana i hlače s oliver ili kako već. Ne moram ići na Bali. Dovoljno je da se družim s pametnim ljudima. Takvih i u metropoli ima sasvim dovoljno. Ne moram ih ići tražiti na drugi kraj Svijeta.