– Poruka koju namjeravamo poslati svojim filmom duboko je prožeta željom za promjenom. Kroz svaku sliku, svaki kadar, želimo osvijestiti gledatelje o trenutačnom stanju ekologije u našoj zemlji. Želimo ih potaknuti da sagledaju istinu, da se suoče s činjenicom da možda nismo toliko zeleni i iskreni kako volimo misliti. Ali isto tako, želimo ih inspirirati da djeluju, da se ne zadovoljavaju samo riječima, već da preuzmu aktivnu ulogu u očuvanju našeg okoliša. Naš film je poziv na akciju, na promjenu navika, na ljubav prema zemlji koju nazivamo domom. Želimo postići sve to usput izbjegavajući da film izgleda prekomercijalno ili umjetno, već da bude autentičan i iskren. Želimo potaknuti svakog gledatelja da postane agent promjene, da svojim djelima doprinese stvaranju zelenije i iskrenije zajednice, gdje se poštuje priroda kao naše najveće blago – u dahu će Hana Kocijan i Roko Raguž iz Zagreba sažeti poruku pretočenu u minutu svoga filma.
Imali zajedničke projekte
Njih dvoje studiraju Filmsko, televizijsko i multimedijsko oblikovanje na Vernu, gdje su se i upoznali. Hana je počela snimati još prije škole, dječjom kamerom, isprva ju je primarno zanimala fotografija, poslije se rodila ljubav i za filmsku fotografiju. Teško joj je reći što najviše voli snimati, no ne voli komercijalne, promotivne i jako namještene prizore, niti ono što je samo lijepo, veliko, poznato ili važno.
– Volim kroz kameru gledati svijet i bilježiti ono što drugi, oni koji ne dijele interes za kameru, možda i ne vide – kaže.
Roko se snimanjem počeo baviti godinu prije upisa na fakultet:
– Bavim se pretežito snimanjem kratkometražnih filmova i muzičkih videa – govori.
Imali su njih dvoje već zajedničkih projekata, no ovogodišnja tema natječaja “Što zelenije, to iskrenije”, koji se provodi u sklopu Večernjakova projekta Moja.hr, 22-godišnjoj Hani i godinu mlađem Roku jednostavno je legla.
Kritičkih su promišljanja, jasni u izražavanju svoga stava, a okolinu ne promatraju kroz ružičaste naočale pa će bez ustezanja reći kako se s jedne strane hvalimo da smo Europljani i ponosni smo na ljepote svoje zemlje, dok s druge strane ne poštujemo ni te ljepote ni europska pravila koja su sada i naša. I zato smatraju da nismo ni dovoljno zeleni ni dovoljno iskreni.
– Na televiziji sam vidjela što sve ljudi bacaju u more – od automobilskih guma do starih perilica rublja. Naše predivne plaže izgledaju kao smetlišta. Plastične boce i vrećice bacaju se u more i ubijaju morska bića. Neke životinjske vrste smo istrijebili. Obalu smo zagadili suludom gradnjom.
Živimo u zemlji s puno sunca, a samo tu i tamo se vide kuće koje imaju solarne panele, voda nam curi na sve strane, nitko ne pazi na ono što su nas još u vrtiću učili da se voda mora čuvati. Umjesto da se ulaže u bolji javni prijevoz, svi su po autima, premalo je onih električnih pa nam je zrak u nekim gradovima opasan za zdravlje. Nismo iskreni jer s jedne ćemo strane prigovarati da nam netko ne čisti dobro grad, a dok to govorimo, uredno ćemo baciti opušak od cigarete na pod, uopće ne shvaćajući što činimo – kaže Hana.
Ova djevojka rođena u Pragu, u kojem je provela svoje prve dvije godine života, često je putovala Europom pa je uočila velike razlike između ekoloških navika u Hrvatskoj i većine europskih zemalja.
Središte bez automobila
– Građani Hrvatske za mnogo toga misle da je “trava drugdje zelenija”, a nije baš. Ali, kad je riječ o razini ekološke osviještenosti, dovoljno je otići do Ljubljane pa da se ta razlika vidi na svakome koraku. U središtu grada nema automobila, vidjela sam da starije ljude voze malim električnim autima, nema ni smeća ni kanti za smeće, sve je pod zemljom, smeće se razdvaja, čini se da je cijeli grad na biciklima. Tako je i u drugim gradovima Europe.
U Pragu isto više nema smeća ni kanti posvuda, ni u Berlinu ni u Beču... Nema više nigdje po Europi ni toliko neobnovljenih fasada koje su, osim što su ružne, i neodržive jer takve kuće puno više troše na grijanje. Mislim da je kod nas, bez obzira na generacije, “zelena svijest” na najnižoj razini u Europi.
Tako prljave, neosviještene gradove vidjela sam samo izvan Europe. To me jako žalosti jer Hrvatska je i lijepa i prirodno bogata, a mi je sustavno uništavamo i trošimo kao da nema sutra – rekla je Hana, s kojom mišljenje dijeli i njezin prijatelj Roko.
