Zašto je bitno udomiti, odgovori na to pitanje već tjednima stižu na adresu osječkih volontera. A oni brižno sakupljaju priče udomitelja, objavljuju ih na svojoj Facebook stranici i njima najavljuju, kako sami kažu, družionicu srbnika i udomljenih pasa, nazvanu Povratak otpisanih.
Druženje je u nedjelju 18. svibnja u Habitatu, pansionu za pse, u Vinogradskoj ulici u Bilju. Sve počinje u 12 sati, a nakon vege ručka u 15.30 na programu je aukcija. Novac prikupljen na njoj volonterima će dobro doći za brigu o svojim štićenicima, azilantima iz Nemetina, koji će i taj dan provesti u azilu. Azilantima ćete pomoći i kupnjom ulaznice za druženje koja košta 10 kuna.
Najvažniji dio događaja, proglašenje pobjednika u natječaju za najbolju priču o udomljenju, počinje u 17 sati. Pobjednici će dobiti i prigodne nagrade, za koje su se pobrinuli brojni sponzori ovog događaja.
Donosimo nekoliko priča udomitelja.
Lujka i Biljana
Lujka ima sjećanje koje pamti mnogo zima. Ne znam je kada je bila mlada i luda. Upoznali smo se kada sam joj bila najpotrebnija, pružila sam joj topli kutak, nešto ljepše i ukusnije hrane, ljubav i odgovornost. Stara je, bole je noge, ne čuje i ne vidi najbolje. Kad me gleda starim, mutnim, umornim okicama tako topli pogled pun ljubavi!
Bojim se rastanka, jednom kad ode tamo gore, gdje je ništa neće boljeti
Neću pisat o tome što će biti kad dođe vrijeme da nas napusti, odbijanje razmišljanja ne umanjuje njegov značaj. Želim uživati u vremenu koje imamo. Bojim se rastanka jednom kad ode tamo gore u miru gdje je ništa neće boljeti, vjerujem da ćemo se jednog dana tamo negdje sresti.
Iako prespava veći dio dana, ljubav starog psa je nešto posebno. Stari psi imaju manje šanse za udomljavanje, puno će češće biti odabrani slatki mali štenci. Udomljavanjem seniora ispunjavate jedan pseći životni san. S ponosom mogu napisati - 11. godinu skrbnica sam djevojčice s cerebralnom paralizom, godinu dana skrbnica sam sa seniora, u mom srcu nemoćni imaju prednost.
Jasmina i Dejo
Za početak, da se predstavim. Ja sam Snjeguljica, predivan čistokrvni bijeli samojed iz najboljeg legla. Što me gledate? Nešto ne štima? Ne vjerujete?
Ma, znam…
Ja sam Dejo, pas iz bunara. Neželjeni okot neželjenog okota. Najsretniji među nesretnim psima na svijetu. Surovo bačen u bunar, tek da bi me ruke nekih samilosnih lovaca iz njega izvukle. Uvijek sam se pitao zašto baš ja. Zašto je ta prokleta sudbina zadesila baš mene. Završiti samo tako u bunaru, u hladnoj vodi, u mraku . Puno sam noći probdio razmišljajući o svojoj zloj kobi. Zašto? Zašto ja? Danas znam – morao sam je sresti. Tamo. U Azilu.
Nisam joj bio ni u peti. Došla je samo sebično ispuniti svoj dan. Pomaziti nepoznate pse. Prošetati ih. Nije znala da će ispuniti svoj život. Svoju dušu. Nije znala da će tamo pronaći i upoznati sebe. Pravu, nepatvorenu sebe. Nije mislila da može imati psa, nije ni razmatrala tu mogućnost. Uopće ne.
Ali oduvijek je željela samojeda, pa sam bio u prednosti. Šalim se. Bio sam očajan. Nisam mislio da imam šanse kod nje. Ne ovakav mješanac kao ja, crno-smeđi sa bijelom flekom ispod vrata. Ma, dajte me samo pogledajte. Tko bi me uopće ikada poželio?!...
Znao sam prepoznati taj bicikl. Najdraži bicikl na svijetu. I najdraže plave oči
Najviše sam se bojao da ću zauvijek ostati neprimijećeni pas u toj bučnoj gomili pasa. A ona je i dalje dolazila. Po najvećoj vrućini biciklom iz Osijeka. Znao sam prepoznati taj bicikl. Najdraži bicikl na svijetu. I najdraže plave oči… Stajao sam na vrh kućice i luđački mahao repom, dozivajući je najglasnije što sam mogao. Želio sam da zna da je željno očekujem, da joj se radujem, želio sam da zna koliko mi znače šetnje s njom, koliko volim kada dođe i kaže moje ime. ..Zašto da lažem, zavolio sam je. Sanjao sam da se budim pored nje i želio da bude prvo što ću ugledati jutrom, sanjao sam da me grli i ljubi neprestano, a ne samo sat-dva, ponekad… Sanjao sam, nadao se, ali nisam bio samojed i ona nije planirala imati psa.
Odvela me kući jednog toplog dana, najsunčanijeg i najljepšeg dana u mom životu. I eto me, neželjenog, nevoljenog, odjednom imam sve. Imam dom, imam ljubav, moje srce je puno. Ja sam najsretniji nesretni pas na svijetu. Ona kaže da sam njena ljubav. Kaže da imam sunčane oči. Ne znam što to znači, ali osjećam da je nešto izuzetno lijepo dok me toplo gleda i dok me miluje. Dođe mi da predem od miline, ali onda se sjetim da nisam vražja mačka…
Ona kaže da sam je spasio. Od svijeta, od tuge, od samoće, od ljutnje, od nemira, od nje same. Ne razumijem, ali potvrdno lajem. Rekao bih bilo što. Učinio što god treba za nju… Branim ju. Nitko je ne smije dirati. Ona je moje sve. Ja sam njena ljubav. Znam, rekla je. I rekla je još nešto. Rekla je da me ne bi dala ni za sto čistokrvnih snježnobijelih samojeda.I ja joj vjerujem.
