Književnica Rosie Kugli objavila je svoju novu, sedmu knjigu – “Nisam ti rekla...” Potresan je to i tragičan roman o pošasti današnjice – opijanju i drogiranju mladih.
Što vas je navelo da pišete o toj temi?
Nadahnula su me kći tinejdžerka i njene prijateljice. Željela sam napisati knjigu o srednjoškolskom odrastanju: zabavnu, duhovitu, laganu i vedru knjigu. Takav bi život srednjoškolaca trebao biti. No, kada sam počela pisati, sin prijateljice počeo je eksperimentirati s drogama i tabletama. Jedan mladi život ugašen je zbog sintetičke droge galaxy, a ja sam sve više slušala o drogama i o alkoholu u svijetu mladih. I tako se knjiga postupno preobražavala, postajala je sve “teža”. Na kraju sam opisala priču dijela današnje mladeži. Naravno, nisu svi mladi takvi, no ovi “moji” iz knjige izgubili su se u stranputicama noćnog života, alkoholu, drogi. Takav stil života ima cijenu, ponekad vrlo visoku.
Kako ste doznali sve detalje o životu srednjoškolaca?
O životu srednjoškolaca puno znam, majka sam jedne tinejdžerice. Gledam, slušam, razgovaram, čudim se. Svakodnevno proživljavam razne stresove, što one koji se tiču škole, a da ne pričam o stresovima koje proživljavam za vikend kada se izlazi. Ipak, željela sam proširiti horizonte pa sam pri pisanju imala pomoćnike. Divne mlade ljude koji su s velikim oduševljenjem prihvatili ideju i pristali biti moji “konzultanti”. Oni su bili moje oči i uši, vodili me kroz noćne izlaske, otkrivali što se događa u školama, klubovima, što se konzumira, miješa, puši... Ugodno me iznenadilo koliko su bili spremni otvoriti se. Nisu imali nikakve ograde pričati o izlascima, školi, svađama s roditeljima, drogi, “cugi”, pa čak i o seksualnim iskustvima. Imala sam osjećaj kao da su sami silno željeli pridonijeti da se njihova priča čuje.
Ta priča ipak završava tragično?
Oni su me nagovorili na takav kraj. Isprva nisam željela tužan kraj, no oni su rekli da je moguć samo jedan scenarij. Sad sam neizmjerno zahvalna na toj sugestiji. Mislim da je kraj knjige ono najvrednije, poruka svim mladima – ne činite to, jer alkohol je strašan, on je prokletstvo, smrt za sve mlade koji se opijaju, koji se tako olako poigravaju vlastitim životom. Željela sam ih osvijestiti, suočiti s neželjenim posljedicama rizičnog ponašanja kroz svijet i riječ mlade osobe, bolnu i tragičnu posljedicu. Predočiti im i što znači sjesti u auto nakon što ih alkohol obuzme.
Kakvu poruku nosi ime knjige?
Tragičan kraj junakinje je poruka jer tragedija koja se dogodila nije se trebala dogoditi. Poruka je i tuga koja navodi na razmišljanje i žalost, ne samo za životom koji se gasi nego i ono bolno podsjećanje na sve propušteno, što junakinja više neće proživjeti. Poruka je i gorčina zbog života “utopljenog” u alkohol, pogrešnih odabira, nepromišljenih postupaka...
Koliko su roditelji svjesni opasnog načina života velikog broja djece?
Svaki roditelj koji se iole bavi svojim djetetom i razgovara s njim mora znati što se događa. Drugo je pitanje kako će se uhvatiti u koštac s tim. Kroz razgovore s mladima shvatila sam da se većina mladih ne obazire na naše riječi, nisu svjesni mogućih posljedica. Po principu “loše stvari uvijek se događaju nekom drugom”, odmahuju rukom i kažu: “To se meni neće dogoditi. Pametniji sam, nikad se ne napijem do kraja”. Ali što vam to znači, znala sam pitati. Gdje je ta granica i kako je možete odrediti? Na to pitanje zbunjeno su odgovarali: “Imamo sve pod kontrolom!” A nemaju i toga su svjesni tek kad se nešto dogodi.
Zašto mnogi mladi odlaze u narodnjačke klubove?
Zaintrigirao me fenomen narodnjačkih klubova. Mladi kažu: “Idemo na narodnjake jer većina to sluša. Na cajkama je luđa ekipa, zabavniji su, uz cajke je lakše piti nego uz stranu muziku...” Tako mi je srednjoškolka Nika rekla: “Radi se o konformizmu. Društvo nam nameće cajke, a ti kao pojedinac, da bi bio dio jedne društvene grupe, činiš sve kako bi se uklopio. Ja ih ne volim, ali ako moje cure žele izaći u takav klub, idem i ja tamo. A znaš, cajke više-manje idu uz alkohol i onda zaboraviš da su u pozadini.”
Tko je najodgovorniji što je opijanje i eksperimentiranje mladih s drogama postalo pošast?
Trend konzumacije alkohola u populaciji mladih neprekidno je u porastu. Alarmantno je da cure danas piju sve više, čak deset puta više no u prošlom desetljeću, a dečki dvaput više nego prije deset godina. Usto, alkohol se naveliko reklamira. Znamo koliko se ulaže u promidžbu alkoholnih pića. I kako da onda mladi shvate da je alkohol štetan kad se tako naveliko reklamira? Problem opijanja i konzumiranja alkohola i droga veliki je problem prvenstveno obitelji koja se susreće s tim zlom, ali i društva u cjelini. Roditelji bi trebali jako, jako puno razgovarati sa svojom djecom, provoditi s njima više kvalitetnog vremena, odgajati ih da izrastu u emocionalno stabilne osobe koje će alkoholu i drogi znati reći – ne. Učitelji, profesori, policija, društvo? Činimo li sve što je u našoj moći? Roman “Nisam ti rekla” svojevrstan je vapaj, alarm na uzbunu. Ponosna sam što je on jedna od provedbenih aktivnosti Akcijskih planova Grada Zagreba za suzbijanje štetne uporabe alkohola te zlouporabe droga.
Odlazite u škole, razgovarate s učenicima, nastavnicima i roditeljima. Kako svi oni reagiraju na mučnu temu knjige?
Ohrabruju reakcije mladih. Znam kako je teško “natjerati” ih da čitaju, ali kad sami od sebe uzmu knjigu i još samoinicijativno napišu poruku, ima li što vrednije od toga? Na početku književnog susreta pročitamo neke dijelove knjige da ih zainteresiram. Nevjerojatno je gledati kako se atmosfera mijenja, kako pažljivo slušaju i odlično reagiraju, žele razgovarati.
Samohrana ste majka dvoje djece. Kako se vi nosite sa svim tim izazovima?
Nije lako. Ima dana kada mislim da ću potonuti, no nema ništa od plakanja i očajavanja. Preostaje mi samo duboko udahnuti i sa smiješkom krenuti u novi dan.
>>Pretjerali ste s alkoholom? Evo rješenja!
>>15 mjeseci nije popio ni kap kave i alkohola, evo što mu se dogodilo
>>Ovo su pogreške koje žene rade za vrijeme 'ženskog izlaska'
Uf dobro je ja mislio potonula u antifašizam .