Nije li divno dobiti još jednu priliku za novogodišnje odluke i želje, u samo tri mjeseca?
Balinežani, naime, Novu godinu dočekuju u ožujku. Datum se svake godine mijenja i ovisi o mladom mjesecu i proljetnom ekvinociju.
Novogodišnji dan zovu Nyepi ili Silent Day zato što ga provode u potpunoj tišini. Poste i meditiraju čitav dan i tako se pripremaju za godinu koja slijedi.
Taj dan se ne smije izlaziti, putovati i koristiti struja (ne pale se TV, kompjutor, ni svjetla). Jedina iznimka su ambulantna kola koja smiju proći ulicom ako je u pitanju život i smrt ili trudnica pred porodom.
Budući da je obilježavanje počelo 78. godine poslije Krista, kad je u Indiji izabran kralj Kaniska I. koji je proširio hinduizam na Bali, upravo smo dočekali 1936. godinu.
Granice jučer i danas
Kada sam usporedila trenutne želje s onima od prije nekoliko mjeseci primijetila sam da se kroz tuđa i vlastita iskustva navikavam na činjenicu da ograničenja nema, da je sve moguće.
Želje zapravo tome i služe, zar ne? Nastojimo se motivirati za ostvarenje vlastitih ideja i pritom određujemo granice u koje ćemo ih smjestiti. Moje granice nedavno je pomakla Xavierova priča. Upoznali smo se na prednovogodišnjem tulumu, a zapeo mi je za oko, tj. uho duhovitom upadicom sa šarmantnim španjolskim naglaskom.
Međutim, nisam očekivala da će razgovor trajati sljedeća tri sata (dugogodišnje minglanje na raznim događanjima me izdresiralo za kratke i fokusirane razgovore), i to usred tuluma sa 40-ak ljudi iz čitavog svijeta. Xavier je na Bali prvi put došao na medenom mjesecu.
Kad su se on i Laura vratili u Španjolsku, svima su rekli da će se vratiti i živjeti na Baliju. Zašto?
Kaže da su odlučili prestati životariti i početi uživati u životu. Xavier je tada bio profesionalni vojnik, imao je pet godina staža u španjolskoj vojsci, komandos.
Mlad, gladan svijeta i pustolovine, već u prvoj godini vojne službe je završio u Libanonu. Zatim je htio je otići u Afganistan, prijavio se dva puta, ali sreća ga nije poslužila. Iako, iz ove perspektive mu se čini da je upravo ostanak bio sreća.
Preokret se dogodio kad ga je supruga, dizajnerica interijera, zamolila za pomoć pri uređenju izloga za jedan veliki dućan. Kaže da je toliko uživao u osjećaju novoprobuđene kreativnosti da je odlučio promijeniti karijeru.
– Htio sam inspirirati ljude koje volim stvarima koje radim. Vojska više nije bila dovoljna, ali što dalje? Iako još nije bio siguran u kojem smjeru će se priča razviti, obavijestio je nadređenog da odlazi (obaveza je najaviti izlazak iz vojske šest mjeseci ranije).
Rekao je da ide na Bali jer mu se to činilo validnim razlogom izlaska, a nadređeni mu je rekao da tamo žive muslimani, da je sredina konzervativna i da mu se neće svidjeti.
– Odlučio sam pratiti svoj put bez obzira na sve dobronamjerne savjete. Prvi korak je bio moj, trudio sam se svim snagama jer vjerujem u rad i vjerujem u ljude. I dalje nisam znao odakle krenuti, znao sam tek da moram nekako izbaciti svoju kreativnost.
Odlučio je naučiti raditi internetske stranice jer je njemu trebala jedna. To što nije imao dizajnera u blizini, motiviralo ga je da postane dizajner. Godinu dana posvetio je učenju, dan za danom. Kad je došao na Bali, nije znao ni engleski.
I evo ga sada, sjedi pored mene nasmijan, opušten, zadovoljan životom. Ne samo da je solidno svladao engleski, već je naučio i indonežanski te je upravo završio dizajn prijeloma jednog od najpoznatijih časopisa na ovom dijelu otoka.
Naravno da je svjestan toga da neće biti profesionalac kao dizajneri koji su završili fakultet i koji se time bave oduvijek, ali ne odustaje od rada na sebi i samorazvoja. Kao što uostalom ne bi trebao odustati niti svaki školovani dizajner.
Život jučer i danas
Koja je razlika između Xavierova života danas i onog prije dvije godine?
Sam kreira svoj raspored i određuje mjesto boravka. Radi i vikendom ako je potrebno, ali zna da radi za sebe i upravo to ga motivira da se nosi s rizikom nestalnog prihoda. Smije se dok govori da je njegov nadređeni sada njegov novčanik. I da, više ne ustaje u 5.30 ujutro (sada u to vrijeme tek ide spavati).
I zaključuje: «Jedine granice koje postoje su one u našim glavama. Ne oduzimamo nikome posao ako mijenjamo struku.
– Za mene je najljepši dio priče taj da granica nema. Sjetite se kako se osjećate na godišnjem odmoru, u prirodi, u druženju s ljudima koje volite. Zamislite da vam je posao bolji od godišnjeg odmora i da se jedva čekate vratiti. Možete li se svaki dan osjećati kao na godišnjem odmoru?
I uskrsno razdoblje čini mi se sasvim prikladnim za donošenje novih odluka. Sretan vam Uskrs i Nova 1936.!
>>'Kita masih muda' i još 18 začudnih situacija i informacija s drugog kraja svijeta
>>Evo kakav dojam Hrvati ostavljaju u inozemstvu
Čudan članak!