Doc. dr. sc. Anita Freimann, 34-godišnja Osječanka, prva je hrvatska doktorica sreće. Za tu titulu ima diplomu Ekonomskog fakulteta u Osijeku, na kojem je doktorirala iz područja ekonomije sreće, a na istom fakultetu je i profesorica. Na Međunarodni dan sreće, 20. ožujka, objavljena je i njezina knjiga “Hrabrost na putu sreće – 12 izazova napuštanja zone komfora i kreiranja sretnoga života”.
Što znači biti doktorica sreće?
Oduvijek me zanimaju bihevioralni pokret i psihologija, a ekonomija sreće se u svijetu i razvila u granu koja proučava sreću kao emociju, tj. kombinira psihologiju i ekonomiju, kvalitetu života i blagostanje stanovnika. Doktorirala sam na temu “Progres društva vođen subjektivnim blagostanjem: indeks sreće građana”.
Što je ekonomija sreće?
To je ekonomska grana koja postoji 40-ak godina. Na prvo mjesto stavlja potrebe građana, ističe kako nisu dovoljne političke odluke kojima je isključivi cilj što veći BDP, već da su i nemonetarne stvari ljudima važne za kvalitetu života i blagostanje. Znanstvenim pristupom mjeri se subjektivno blagostanje ljudi i zatim se dio lokalnih politika usmjerava radi zadovoljavanja njihovih potreba. Politika bi trebala biti u funkciji građana za koje se, u konačnici, i kreira i provodi. U nekim dijelovima svijeta političari i nositelji lokalnih vlasti svoj posao rade iz časti, besplatno.
Malo je poznato da postoje zemlje koje imaju svoje istraživače sreće, pa čak i Ministarstva sreće. Jesu li one uspješnije i ekonomski razvijenije?
Sve je počelo u himalajskoj državici Butan čiji je, tada 17-godišnji, kralj odlučio da ne želi favorizirati BDP kao općeprihvaćenu mjeru blagostanja, koji je s vremenom postao ultimativna mjera blagostanja i napretka u ekonomiji. Rekao je da ga zanima bruto nacionalna sreća. Ta država koju jedva vidite na karti vrlo uspješno nameće trendove cijelome svijetu. Prvi su osnovali ministarstvo sreće kao neovisno tijelo koje pregledava i filtrira odluke drugih ministarstava i državnih politika radi provjere njihove usmjerenosti prema povećanju kvalitete života stanovnika. Slično postoji i u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a taj će trend sigurno doći i kod nas. U Velikoj Britaniji zakonska je obveza da gradonačelnici svake dvije godine ispituju kvalitetu života kojom se bavi ekonomija sreće. Izuzetno su napredni u tom pogledu, jako naglašavaju lokalnu ekonomiju, ispred policijskih postaja i privatnih posjeda sade začinsko bilje i povrće koje svaki prolaznik može besplatno uzeti, sade aleje s voćnjacima pa turisti beru voće. Te zemlje nisu nužno ekonomski uspješnije, ali zasigurno imaju veću kvalitetu života i sretnije građane, a sretan život cilj je svakoga od nas.
Često s vama kontaktiraju gradonačelnici i načelnici?
Sa svojim timom ispred Instituta za sreću održavam seminare za djecu i odrasle, “team buildinge” kako bi djelatnici bili motiviraniji i produktivniji. Angažiraju me gradovi, općine i civilne udruge, sustavi koji mogu i žele aktivirati lokalnu zajednicu. Upoznajemo što su blagostanje, ekonomija dijeljenja, banka vremena. Pokazujemo primjere dobre prakse iz više od 1000 zajednica u kojima lokalizacija nije utopija, što je lijepo i dočarano u višestruko nagrađivanom filmu Ekonomija sreće koji prikazujemo. Istražujemo i kvalitetu života i pomažemo nositeljima vlasti kreirati politike kojima je fokus povećanje kvalitete života građana u toj sredini.
Proveli ste u Osijeku znanstveni projekt “Puls građana – mjerenje kvalitete života”. Što je pokazao?
Oba istraživanja kvalitete života, 2011. i 2015., pokazala su jasnu tendenciju iseljavanja ljudi iz Osijeka. Građani su iskazali veliko nezadovoljstvo političkom i ekonomskom situacijom. Ispitanici su bili relativno zadovoljni zdravljem i socijalnim kontaktima, ali su najnezadovoljniji bili nemogućnostima zapošljavanja. I što je najgore, rezultati su pokazali velik gubitak povjerenja. Osječani su izgubili povjerenje u policiju, u lokalnu vlast, u institucije; čak više vjeruju europskim institucijama i tijelima nego domaćima. Ali to je ključno za aktiviranje stanovništva, pa i ostanak. Ako nam je čak i manja plaća, a imamo zajedništvo, povjerenje u okolinu i snažan osjećaj smisla i pripadanja, ostat ćemo. Bez povjerenja, otići ćemo trbuhom za kruhom, lomit ćemo čak i socijalne i obiteljske veze.
Što je najveći okidač, razlog zbog kojeg se osjećamo nesretno?
Okruženi smo negativnim vijestima, u stalnoj smo jurnjavi, moderno je govoriti “nemam vremena”, postalo je normalno biti – nesretan. Kada kažem da se bavim srećom, gledaju me s upitnicima iznad glave! Svaka deseta osoba u Hrvatskoj pije antidepresive, što je to prestrašno. Ljudima je postalo normalno da su depresivni i nemaju izlaza, jure i ne dopuštaju sebi stati, pogledati se u zrcalo i pitati “što s mojim životom ne štima, što bih htio?”. Većina ljudi zna što ne želi, ali rijetko tko zna reći što želi.
U svojoj knjizi spominjete i potrebu medijske dijete, a u stanu uopće nemate televizor.
Tri godine ne gledam televiziju. Shvatila sam da mi ta šarena kutija oduzima previše vremena, a trebala sam ga za sebe. Kažu da u jednom danu dobijemo informacija iz svih medija kao čovjek u 16. stoljeću za cijelog života. Čovjek nije toliko evolucijski napredovao kao tehnologija i zato su rezultat depresije. Neke emisije i filmove koje me zanimaju i smatram ih vrijednima pogledam preko interneta. Ne mislim da je za sreću potrebno zauvijek ugasiti TV, ali je potrebna dijeta medija, kao i hrane – važno je što, kako i koliko konzumiramo. Da bismo čuli svoj glas iznutra i potrebe, moramo prvo ugasiti vanjske glasove i stvoriti potrebno vrijeme za sebe.
Koji je “recept” za sreću?
Nema pravog recepta, nastojala sam čitateljima prezentirati ono što sam ja primijenila i pokazati kako sam uspostavila sretan život. Knjiga nije literatura za samopomoć jer su joj temelji znanstveni. Naslov je “Hrabrost na putu sreće” jer mislim da treba imati hrabrosti stati pred zrcalo i pitati se što želimo u životu i potom napraviti promjene, iako se okruženje možda s tim ne slaže. Puno ljudi danas živi u zoni komfora, praveći se da ne mogu utjecati na svoj život. Tako je naravno lakše, ali sreća se nalazi izvan te zone u kojoj živimo život po inerciji. U knjizi kroz 12 izazova govorim i o vodi, promjeni prehrane, tjelovježbi, važnosti svakodnevnog opuštanja. Progovorila sam o međuljudskim odnosima jer su jedan od glavnih ključeva sreće. Puno toga činimo reda radi ili iz koristi, a to nema smisla. Opisala sam svoj odnos sa sinom, koji se temelji na potpori, podršci i pohvalama, a ne na vikanju ili paljenju televizora.
Čitateljima nudite praktične vježbe, izazove koje bi trebali slijediti.
Posebnost je knjige što nudi i 30-ak mini izazova. S obzirom na to da zonu komfora nije lako prepoznati, a napustiti je još i teže, mini izazovima je cilj čitatelje potaknuti na propitkivanje i mijenjanje svakodnevnih nakiva. Primjerice, nudim im različite vježbe disanja kojima se mogu vratiti u sadašnji trenutak, potičem na analiziranje odnosa, potičem da žive istinsko partnerstvo, da razmisle mogu li svoj posao pretvoriti u poziv, da razmisle prije nego što krenu konzumirati lijekove, da napišu djeci pismo zahvalnosti, da svoje ekrane popune pozitivnim sadržajima.
Knjiga je specifična i po tzv. QR kodovima.
Ima više od 200 QR, odnosno “quick response” kodova. Na pametnim se telefonima lako instalira besplatna aplikacija koja ih čita i otvara se povezani sadržaj. Na tim se lako dostupnim poveznicama nalaze videi, emisije, članci, filmovi, sve što je mene dovelo do sretnog života i spoznaja koje imam. Knjiga nije zamišljena da stoji na polici, već da se dugoročno konzumira, što QR kodovi i omogućuju. Još nisam upoznala osobu koja je napustila neku od zona komfora, preuzela svoj život u svoje ruke i da zbog toga žali. Pitanje je samo imamo li hrabrosti za promjene koje vode sretnom životu.
>>Otkriveno koliko se često trebate seksati da biste oboje bili sretni i zadovoljni
Znači ona mene ovakvim jeftinim kvazi teorijama trenira zato što to nju usrećuje a ne zato što od toga ima neke koristi?! Stvarno svašta.