Cheeseburger gotov, classic gotov, u ritmu jedan-dva, odzvanja Sigetom poznati glas prvog zagrebačkog repera Renmana. Umjesto rima, niže – burgere. Renato Đošić (53), danas kuhar, iz malog kioska KSS Burger One poziva goste, klopa je gotova... Sočni burgeri s topljenim sirom i prženim špekom izlaze iz minijaturne kuhinjice koja ima svega nekoliko kvadrata. Tu je Renmanov novi stage..
. – Na zadnjem koncertu grupe Tram 11 koji se održao 11. 11. 2017., sjedio sam prije nastupa u svlačionici s El Bahatijem. Koncert je već trajao, Dom sportova se trese, a nas dvojica razgovaramo o – kuhanju! El Bahati je govorio o svojim čokoladama i pralinama, a ja o burgerima. Krenuo sam tunelom prema gore, čujem masu, sve tutnji... Uvijek sam prije izlaska na stage imao tremu, ali ovoga puta srce nije ni zatreperilo. Odrepao sam ‘Stilsku mafiju’ i ‘Ti čašpri iskrivljeno’, otišao na parkiralište, sjeo u auto i vratio se za roštilj. Studirati burgere, omjere za umake. Doba mjuze je iza mene – priča pionir hrvatske hip-hop scene. Renman, čije je ime znao svaki zagrebački klinac u 80-ima i 90-ima, od mjuze je doslovce odustao. Gradi novi svijet.
– Dosta je bilo 35 godina glazbe. Od kuhanja plaćam račune, otvorila su mi se vrata kao nikad u životu. Kad sam u kuhinji, kao da me neka sila počela gurati. Ovo jest naporno, ali to sam ja. Otvorio sam prošli tjedan u srijedu, radim sam, po 10 sati. Ali ne stajem. Sjećam se Dražena Petrovića, onih trenutaka kada bi izvodio slobodna bacanja. One njegove gladi, kad bi stao na liniju, i pokazivao sucu: “Daj mi loptu da zabijem, brzo”, pa bi zabio i opet požurivao: “Daj, daj, daj...” pa bi zabio i drugi koš. Tako se i ja osjećam, ima neka sila koja me gura da radim sve više i više. I to sve sam, ne treba me nitko vući, ni roditelj, ni mentor, ni trener. Čudim se tome. Ali stižem vrijeme. Za pet ili šest godina stići ću onih izgubljenih trideset koje su iza mene – priča Jošić dok okreće burgere, a gladni gosti čekaju pred malenim burgerajem.
– Samo ga jednom okrenem na vatri. Jednom! A znam da je gotov kad se sir otopi. I onda dodam špek – govori.
S Dinom Dvornikom radio grafite
Što je bilo prvo Renmanovo jelo? – Uh... Imao sam deset godina. Moji su bili na poslu, ja solo doma. Vidio sam tada u slikovnici “Ivica na Mjesecu” kako je taj mali astronaut na misiji na Mjesecu - ogladnio. Imao je jednu kobasicu, napiknuo ju je na vilicu i našao neki mali simpatični krater. I ispekao je na krateru. Ali ja doma na 16. katu u Travnom nisam imao krater. Imao sam plin. I niš, napiknuo sam kobasicu i okretao je 45 minuta na plinu. Kad sam to pojeo, muka mi je bila cijeli dan... To je bila prva klopa. Kasnije sam radio jaja, meso, variva, gulaše... Ali kuhanje doma i u restoranu su nebo i zemlja, a kad sam dobio sina, e onda sam počeo zaista kuhati svaki dan – priča Renman.
Ne tako davno završio je kulinarsku školu kod Mate Đurovića, profesora koji je školovao i Anu Grgić, Esplanadin broj jedan. – Tema mog završnog rada bila je ‘suhomesnati proizvodi’. Svi su već svoje odabrali, a meni je ostalo ovo. I dao sam si truda, pretraživao, razgovarao s očevima i djedovima svojih frendova iz Slavonije, Like, Dalmacije... Sve iz prve ruke. I ja razvalim, ništa copy-paste. Rekli su mi da takav rad nisu vidjeli 15 godina! – priča ponosno Ren.
Odmah se bacio u vatru, otišao u Bašku na Krk, radio kao pomoćni kuhar u restoranu “Kod Frge”, pa dalje na burger festivalima, u kućicama na Adventu. Dobio je i niz nagrada za najbolje burgere...
– Nigdje nisam osjetio takvu dobrodošlicu kao u kulinarskom svijetu. Svi su mi otvorili vrata. Meni je prije tri godine šef u Baškoj bio Matija Žunec, imao je 21,5 godinu. Dvostruko sam stariji, a bio sam pomoćni kuhar. I ja sam sve upijao, slušao svaku riječ. Ostalo mi je to poštovanje iz doba kad sam kao klinac trenirao kung-fu. Kad bi Milan Prosenica ušao u dvoranu, kad bi se na vratima pojavio sensei, majstor, učitelj... Ne da bi u dvorani bila tišina, već sam ja bio tišina! I evo, briljanti Nikola Božić, Alen Meniga, Mate Janković, Matija Žunec, Zoran Gajić, Marin Medak, kultni Raul, svi su mi rekli ‘Kad god ti treba savjet, što god, pitaj, ma zovi i u ponoć”. Mene nije sram dići ruku i pitati, iako imam 53 godine. Ja sam ponizan, oni znaju više od mene, ali i pitam. Zato su me i prihvatili u svoj svijet.
Zašto KSS Burger one?
– Kvalitetno. Sočno. Sjajno. Renman je bio poznat kao break-dancer, reper, grafiter... Sjeća se noći kada je s Dinom Dvornikom crtao grafite na rotoru Remetinec.
– Dobri smo bili. Jako. Volio sam uvijek crtati aktove. Štoviše, dva puta sam pokušao upisati Akademiju, ali padao sam na povijesti, na knjigama. To nisam znao... Tako smo Dino i ja grafitima crtali ženski akt u dva ujutro na Rotoru. U Marvelovu stilu, baš napucana ratnica. I kad smo bili gotovi, kad smo se trebali potpisati pod grafit, veli Dino: “Ovo baš lipo figura, ka svjetionik. Ajmo se potpisat sa svjetionik’. Ja mu kažem, da, ali to je jedno ime. I on veli “OK, ti ćeš biti SVETI, a ja ONIK”. Tako je i ostalo... Stajao je taj grafit tamo mjesecima, dok neki drugi nisu došli preko njega napraviti nešto svoje... Prošao je razne poslove, a sa završenom umjetničkom akademijom bio i – scenograf na HRT-u. On je osmislio koncept slikanja na velika platna za vrijeme kultne emisije “Vrijeme je za jazz”.
– Bio sam u vatri. I ‘Halo tko igra?’ i ‘Pravo vrijeme’, ‘Čuvari vremena’.. I došla emisija o jazzu. Sretnem na Trgu urednika Žarka Černjula, a on mi kaže: “Ren, trebam scenografiju”. I ja, onako iz topa mu dam ideju, velim: “Pa neka slikar slika ono što bend svira”. Na kraju je ekipa s Akademije na platnima od preko šest kvadrata napravila stotine slika, tisuće...
Zgodno je kako je grupa ‘101 Break’ imala logo s jedinicom okrenutom na drugu stranu. Kasnije će taj logo preuzeti Radio 101. Čija je ideja? Renmanova...
Čokolino za večeru
– Danas Tomislav Tržan još uvijek pleše. Za mene je to povijest. Sad su burgeri. Ispekao sam ih možda i 40 tisuća, mnogo po kućicama na Adventu i burgerijadama. Idem dalje, napadam sto tisuća, brzo će to... Peciva American Donuta su najbolja. Kod mene je juneće meso iz Turopolja. I špek je iz mesnice Tomek. Sve domaće, pa i salata s polja koja vidiš kad kreneš prema Rakitju, Bušljevcu... Umak je od milerama, najgušćeg vrhnja koje možeš kupiti lovom, a unutra sitno kosani repovi od poriluka i kopar.
Što će biti za večeru?
– Čokolino! Sin Nico Zen i ja to obožavamo! Sad je krenuo u školu. Ali moja se Ivanka neki puta malo ljuti, pa ujutro kaže ‘Opet nema čokolina?’ Ali, što ću, ne možemo se zaustaviti’. Uživamo svi troje. A sin, on je lud za burgerima. Kao i tata...
Viralna snimka supertate: Zaplesao na parkingu bolnice kako bi sinu olakšao kemoterapiju:
Čini se ok lik, sam da ne izgori.....a burgeri izgledaju TOP!