Kad nakon 12-satnog leta iz Frankfurta sletite na Tajvan i izađete iz zgrade najveće tamošnje zračne luke u glavnom gradu Taipeiju, nećete imati osjećaj kao da ste došli u Kinu, nego u Japan. Iako ste došli u zemlju čiji je službeni naziv Republika Kina i doletjeli ste zrakoplovom najveće tamošnje aviokompanije koja se zove – China Airlines. Republika Kina ili Tajvan država je ni na nebu ni na zemlji. Priznata je od svega 20-ak država u svijetu, a osim Vatikana, radi se o ne baš utjecajnim zemljama na svjetskoj političkoj sceni poput Kiribata, Belizea ili Hondurasa. Ali Tajvan u biti funkcionira kao država – ima svoju vladu, predsjednicu, vojsku, policiju... No velika svjetska sila, Narodna Republika Kina, taj otok smatra svojim teritorijem i to je uzrok nedefiniranog međunarodnog statusa te zemlje.
Građanski rat
Sve je počelo 1949. godine nakon građanskog rata u Kini koji su od komunista izgubili pripadnici nacionalističke stranke Kuomintang predvođene Čang Kaj-šekom. Kuomintangovci su pobjegli na otok Tajvan poznat i pod imenom Formosa koje su mu dali Portugalci kad su ga otkrili u 16. stoljeću. Čang Kaj-šek je onamo premjestio vladu Republike Kine koja je sve do 1971. godine predstavljala Kinu u Ujedinjenim narodima. No kako je Narodna Republika Kina u međuvremenu ojačala i ekonomski i politički, ona je preuzela to mjesto u UN-u, a Tajvan je završio u političkoj izolaciji na međunarodnoj sceni.
Dugi niz godina odnosi s kontinentalnom Kinom, kako NR Kinu nazivaju na Tajvanu, nisu ni postojali, tako su tek 2008. godine uspostavljeni izravni letovi između njih.
Kako bi se objasnio prvi dojam nakon što se sleti na Tajvan, važno je znati da je od kraja 19. stojeća taj otok pripadao Japanu pa je utjecaj te moćne zemlje na tom otoku vidljiv na svakom koraku. Ulice Taipeija i drugih velikih tajvanskih gradova vrlo su slične izgledom ulicama Tokija. Neobično su mirne i bez puno pješaka i vozila za radnog vremena. Sličnost s Japanom i Tajvanci će vam priznati, pa i dodati da ni oni sami ne primijete nikakvu razliku kad odu u Japan. No odmah napominju da je Japan ipak tehnološki puno naprednija zemlja od njihove.
>> Reutersove fotografije godine
Tajvanci su i mentalitetom više Japanci nego Kinezi, prema slobodnoj procjeni taj omjer bi bio 70 naprema 30 posto u korist japanskog mentaliteta.
Golema većina stanovnika tog otoka i ne osjeća se Kinezima, nego Tajvancima. U pregovorima s Kinom trenutačno je status quo koji podupiru dvije najveće tamošnje stranke – Demokratska progresivna stranka koja je na vlasti i oporbeni Koumintang. S time što su progresivci za to da u budućnosti Tajvan bude neovisna država, dok su oporbenjaci za ujedinjenje s Kinom u dogledno vrijeme.
S obzirom na to da Tajvan nema diplomatske odnose s golemom većinom zemalja, kontakte sa svijetom održavaju uglavnom preko 120 trgovačkih predstavništva, ali i preko medija. Tako tamošnje Ministarstvo vanjskih poslova često ugošćuje novinare iz raznih zemalja kako bi ih pobliže upoznali sa svojom zemljom. U grupi od 13 novinara, uglavnom iz europskih zemalja početkom prosinca Republiku Kinu (Tajvan) posjetio je i Večernjakov novinar s prijašnjim iskustvom putovanja u Kinu i Japan.
Naši iznimno ljubazni domaćini trudili su se u šest dana pokazati nam što je moguće više od Tajvana. Svaki dan bio je isplaniran od jutra do večeri, a već na dan dolaska nakon slijetanja samo smo ostavili svoje stvari u hotelu i krenuli u obilazak Nacionalnog memorijalnog centra Čang Kaj-šeka. Centar je sagrađen u stilu Zabranjenog grada i Nebeske palače u Pekingu, a njegova autora inspirirao je i indijski Taj Mahal. Golema skulptura utemeljitelja Tajvana izrađena je pak u stilu skulpture američkog predsjednika Abrahama Lincolna koja se nalazi u Washingtonu.
Portreti Čang Kaj-šeka gledaju vas inače sa zidova svake državne institucije. Tako je bilo i u Ministarstvu za odnose s kontinentalnom Kinom, gdje nam je ministrica Hsiao-Youch Chang govorila o tajvanskom pogledu na te odnose. Tako nam je, među ostalim, kazala da Kina odnos s Tajvanom gleda kao na domaće pitanje, što je Tajvancima neprihvatljivo jer se smatraju nezavisnom državom.
Tajvancima je isto tako, objasnila je, neprihvatljiv koncept “Jedna Kina” jer bi se onda oni sveli na lokalnu vladu u toj golemoj zemlji. Odnosi s Kinom glavna su politička tema na Tajvanu. No, iako imaju loše političke odnose, dvije Kine odlično ekonomski surađuju. U 2016. vrijednost trgovine između njih je bila 117 milijardi dolara, s time da je suficit na tajvanskoj strani.
Tajvan je jedan od azijskih ekonomskih tigrova. Njegova je površina svega 36.193 četvorna kilometra, što je oko 20.000 četvornih kilometara manje od površine Hrvatske. I dok veća Hrvatska ima 4,1 milijun stanovnika, na Tajvanu živi 23,4 milijuna ljudi. BDP po glavi stanovnika na Tajvanu iznosi 22.294 dolara, a u Hrvatskoj 12.090 dolara. Koliko se bolje živi na tom otoku, pokazuju i podaci o prosječnoj plaći koja iznosi 2500 dolara, dok je u Hrvatskoj riječ o oko 950 dolara.
S BDP-om od 529 milijardi dolara Tajvan zauzima 22. mjesto u svijetu, s time da 63,2 posto tog BDP-a dolazi od usluga, a od industrije 35 posto. Poljoprivreda čini samo 1,8 posto tajvanskog bruto društvenog proizvoda. Tajvan je najveći svjetski izvoznik informatičkih i komunikacijskih komponenti, a ukupna vrijednost njegova izvoza u 2016. bila je 280,3 milijardi dolara, dok je uvoz iznosio 230,5 milijardi dolara.
Tajvanska vlada čak 20,8 posto državnog budžeta izdvaja za znanost, obrazovanje i kulturu. Stopa pismenosti starijih od 15 godina na tom otoku iznosi čak 98,7 posto, a ukupno ima 158 ustanova za visoko obrazovanje. Naši domaćini su nam se između ostalog pohvalili futurističkom zgradom Nacionalnog kazališta u Taichungu, drugom najvećem gradu na Tajvanu.
To se kazalište prostire na 57.000 četvornih metara, a njegova gradnja koštala je više od 200 milijuna dolara.
Isto tako poveli su nas i u obilazak modernog zdanja Glavne javne knjižnice u Kaohsiungu, trećem po veličini tajvanskom gradu. Gradnja te knjižnice je koštala 60 milijuna dolara i trenutačno ima više od sedam milijuna naslova. U knjižnici su, među ostalim, postavljeni i sterilizatori za knjige koje korisnici mogu upotrijebiti kad posude knjigu kako bi je očistili od moguće prljavštine i bakterija. A što se tiče zdravlja, godišnji budžet tamošnjeg zavoda za zdravstveno osiguranje – Nacionalno zdravstveno osiguranje (NZO) – iznosi 20 milijardi dolara, što je 6,2 posto BDP-a. U NZO-u su novinarima iz Europe kazali da njihovim zdravstvenim sustavom dominira privatni sektor i da nema lista čekanja za preglede i zahvate kao u zapadnim zemljama. Zdravstvenim osiguranjem pokriveno je 99,9 posto populacije, a u NZO-u su istaknuli, među ostalim, i podatak da je čak 83,1 posto Tajvanaca zadovoljno zdravstvenim uslugama.
Taipei je smješten na sjeveru otoka, dok su Taichung i Kaohsiung 130, odnosno 300 kilometara južnije. No za čas se može stići iz jednog u drugi grad na Tajvanu zahvaljujući superbrzoj željeznici, kakva postoji i u Japanu i Kini. Tajvansku superbrzu željeznicu sagradili su Japanci te vlakovi ondje jure 250 kilometara na sat. Tako vožnja od Taipeija do Kaohsiunga traje jedan sat i 34 minute. I naravno, vrijeme polaska i dolaska točno je u sekundu. Cijena povratne karte iznosi 1415 novih tajvanskih dolara, što je oko 300 kuna.
Božićni ugođaj
Što se tiče religije, na Tajvanu je najviše budista i taoista. Kršćana je svega nekoliko posto. No prema božićnim dekoracijama u ovo doba godine u Taipeiju i ostalim gradovima koje smo posjetili, moglo bi se pomisliti da je u toj zemlji većinska religija kršćanstvo. U trgovačkim centrima, hotelima, restoranima... neizbježna su bogato okićena božićna drvca, a dok se šeta ulicom, mogu se vidjeti i postavljene jaslice. Natpis “Sretan Božić” i božićne pjesme dočaravaju predblagdansko raspoloženje kamo god dođete. No Božić ipak nije službeni blagdan na tom otoku i Tajvanci ga provode radno ako padne na radni dan.
Oni inače uglavnom rade puno kao i Japanci, tek su nedavno dobili pravo na drugi slobodan dan u tjednu. A s obzirom na to da puno rade, nakon posla nemaju baš puno vremena za pripremu večere pa su osmislili noćne tržnice koje su u početku funkcionirale kao mjesto gdje se može brzo i jeftino večerati, a u međuvremenu su se pretvorile i u mjesto gdje se može kupiti gotovo sve – od igle do lokomotive.
Noćne tržnice otvaraju se u 18 sati, a zatvaraju se u dva sata ujutro. I preplavljene su morem ljudi.
Isto kao i Nacionalni muzej u Taipeiju u subotu ujutro, u kojem je smještena jedna trećina zbirke kineskog nacionalnog muzeja koju je Čang Kaj-šek uspio ponijeti sa sobom kad je pobjegao na Tajvan. Najatraktivnijim izlošcima u tom muzeju nije se u subotu ujutro moglo prići od gomile ljudi. A velika većina te gomile bili su posjetitelji iz – kontinentalne Kine.
A niste vidjeli niti jednu fontanu ? Ah, da, tam' nema Banderasa !!