Tko od nas nije poželio život u užurbanoj gradskoj vrevi, prepunoj smoga, zamijeniti životom u nekoj mirnoj, zelenoj oazi? Zasigurno smo svi često u takvim razmišljanjima poglavito kad ne stižemo obaviti milijun svakodnevnih obveza koje zahtijevaju trčanje s jednog na drugi kraj grada.
No imamo li „petlje“ to i učiniti? Najčešće ne poznajemo nekog tko se to usudio, niti smo čuli uopće nešto slično. Strah od nepoznatog, novi počeci, nove sredine i još mnogo je razloga koji nas u tome sprečavaju. Ipak, nismo svi isti. Na sreću, jer inače ne bi bilo Stancije Kumparičke.
Je li tu živjela Trnoružica?
Kada je obitelj Winkler, sljedeći svoje snove o odlasku iz Ljubljane, pronašla stanciju u Istri – odmah su znali da je to – to. Datira iz 15. stoljeća, imala je bogatu povijest, a oduvijek je prelazila iz obitelji u obitelj. Prvobitni ih izgled imanja nije prestrašio. Od guste šikare prekrasna se kuća nije vidjela, trebalo se probijati do nje koristeći razne alate jer vrijeme i priroda učinili su svoje. Sve je izgledalo kao da je tu cijelo stoljeće spavala Trnoružica. No da se dođe do zvijezda, često treba proći i preko trnja. Ali onda je cilj slađi. Tako je mislila i slovenska obitelj koja je trnovitim putem stvorila bajku. I to pravu prirodnu bajku, gdje je život čarolija. Shvatili su da će im šikaru najbolje i bez puno muke očistiti – koze. Te vrijedne životinje s razlogom su i na istarskom grbu.
Nedovoljne cijenjene, simbol su Istre, a prostora na tom području ima za tisuće koza. Svoj su zadatak obavile besprijekorno – obrstile tone trave, raslinja i ostalog bilja. Pa su se i promijenile, zaoblile i počele davati velike količine mlijeka. Potom se javio novi problem: što s tim tekućim bijelim zlatom, što proizvoditi, gdje prodati… Rješenje je bilo jednostavno – proizvodnja sira i raznih mliječnih proizvoda. Korak po korak, stvoren je premium proizvod. Ne na industrijski način. To nije opcija. Koze su vladarice, oko 350 ih je, sve je podređeno njima, one vode glavnu riječ, a ljudi ih poštuju. Apsolutne su vladarice, pa je razumljivo da je obiteljsko geslo: „No goats, no glory!“ Nema u tom prekrasnom okruženju ništa urbano. Sve je tako jednostavno, a baš zato i posebno. Nenametljivo, oku ugodno, baš za dušu. Hedonizam kakvog nema možda nigdje.
Druge životinje također uživaju na imanju. Kokoši nose jaja gdje god žele, pa gazdarica rješava zagonetke gdje će ih pronaći. Možda u hladu jasmina? Kako kada, često u začinskom vrtu. Uvijek svježa, spremna za goste. Dolaze ih sve više, s raznih strana svijeta. Ali masovna je turistička ponuda ne zanima. Kada turistički radnici kažu da su umorni od sezone, to se neće dogoditi u Stanciji Kumparičkoj. Njihova je želja manjem broju gostiju pružiti najviše. Jer, ovo za obitelj ne predstavlja posao, već način života.
Kraljevska obitelj u Stanciji
Da je Stancija Kumparička svjetski poznata, govori podatak da ju je posjetila i švedska kraljevska obitelj. Uživali su na bajkovitom imanju u prirodnom okruženju, a princeza je u kuhinji prala suđe. Zasigurno joj je to bio doživljaj za pamćenje. A uživanje u gastronomskim večerama moguće je svakome. Ako mogu dočekati svoje mjesto. Neće dobiti tiskani menu jer svakodnevno je u ponudi ono što je toga dana dala priroda – možda cvjetovi tikvica, neko drugo povrće i voće pripremljeno na razne načine... naravno, svježa jaja, domaće meso, razne vrste sireva, a dok uživate, oko vas slobodno šeću koze koje će vam se često i znatiželjno približiti.
Ovako prirodno sve će i ostati. Obiteljski je to plan pa je zato Stancija Kumparička prava turistička gospodarska priča koju je prepoznala i Hrvatska turistička zajednica kroz kampanju „Doživi domaće. Istraži održivu Hrvatsku!“ kojoj je cilj promocija održivih destinacija i održivog načina putovanja. Zaokret je to u turizmu koji će donijeti brojne prednosti i domaćem stanovništvu, ali i turistima.
Sadržaj donosimo s Hrvatskom turističkom zajednicom.
