Bivša premijerka Jadranka Kosor provodi svoj godišnji odmor u Bolu na Braču. Iako više nije na vrhuncu moći, domaći je turisti zaustavljaju i pozdravljaju. Nezavisnoj saborskoj zastupnici treba odmor, ali možda još i više nesputanog optimizma i životne radosti koje donosi more i mondeni Bol. U manje od dvije godine Jadranka Kosor izgubila je parlamentarne i unutarstranačke izbore, izbačena je iz HDZ-a i, što joj je najteže palo, izgubila podosta prijatelja u politici. Takav gubitak neminovno ostavlja trag, ali ne nužno nagore. Oslobodila se pompoznosti, formalizma pa i rigidnosti koji su se prije mogli primijetiti u njezinim javnim nastupima. Sada pokazuje fini smisao za autoironiju. Posebno je duhovita kada govori o odnosu sa sinom Lovrom. S bivšom premijerkom razgovarao sam u njezinom omiljenom kafiću u gustoj borovini koji, treba li to reći, ima odličan pogled na Zlatni rat.
Što za vas znači dolazak na more?
Obožavam more, a posebno ovo naše, najljepše more na svijetu. Jedino se na moru potpunosti mogu opustiti.
Mnogima je odlazak na more na neki način i povratak u djetinjstvo.
Meni nije. Kao dijete nisam nažalost imala mogućnosti ljetovati na moru. Tek sam kao mlada djevojka prvi put vidjela more.
Gdje ste provodili ljeta? U rodnom Lipiku?
Da. Lipik je imao prednost jer je bio turističko mjesto s velikim olimpijskim bazenom usred parka. Lipik je bio lijepo ljetovalište za dobar dio Slavonije. Tamo sam naučila plivati s tri godine, tako što me jedan mamin prijatelj bacio u bazen.
Ali more je ipak ljepše od bazenske vode?
Kada se sjetim tog bazena... To nije voda u koju bih više ušla jer su u njemu čak i žabice kreketale.
Djeca obično nakon praznika pričaju o doživljajima s mora. Je li vam nedostatak morskih priča bio problem?
Nije. Ne. Mi smo intenzivno živjeli uz taj bazen, taj veliki stoljetni park po kojem smo šetali. S druge strane, ja sam od najranijeg djetinjstva počela raditi. Mi smo i živjeli od toga što smo dvije sobe u našoj kući iznajmljivali gostima. To su bile uglavnom gospođe koje su se iz različitih dijelova Hrvatske dolazile u Lipik liječiti i ljetovati. Baki sam u najranijem djetinjstvu pomagala prati rublje, mijenjati posteljinu, čistiti sobe. Ljeto pamtim po silnim plahtama i bijelom rublju koje smo prali.
Pretpostavljam da se sjećate prvog odlaska na more?
Da. Da. Sjećam se. Imala sam 15 godina. Išla sam na more s ujakom i njegovom obitelji. Ljetovali smo nedaleko od Zadra. A onda prvo važno ljeto pamtim kada sam položila vozački ispit. Mama nastavnica imala je sedmodnevni seminar u Zadru. Tad sam prvi put i bila u hotelu. Vozila sam fiću sama od Lipika do Zadra.
Sjećate li se koliko ste putovali?
Cijeli dan. Pamtim to jer je bilo vruće baš kao i danas. Vozila sam fiću bez klime, samo s onim leptirićima sa strane. I nije mi bilo neizdrživo. Mama je uživala, sjedila je otraga i cijelo je vrijeme jela (smijeh).
I bila ponosna na kćer kako dobro vozi?
Naravno, iako sam u jednom trenutku zbog neiskustva gotovo sletjela s ceste.
Jeste li kasnije odlazili na isto mjesto ili ste mijenjali destinacije?
Na različita mjesta. Dugo sam godina ljetovala u Poreču i evo sada nekoliko godina na Braču.
Zašto volite Bol? Obično ga smatraju mondenim mjestom gdje se ljudi vole pokazivati.
Ja se ne pokazujem (smijeh). Uglavnom idem od hotela do plažice, uvijek idem na istu plažu ispod hotela, popijem u ovom kafiću kavu i nakon toga navečer malo prošećem do mjesta. I nema me. Malo tko me uspije vidjeti.
Vidite li razliku u odnosu na vremena kada ste bili premijerka i sada kada dolazite kao “obična” zastupnica?
Uvijek isto, ljudi su uglavnom vrlo srdačni.
Prije je bilo malo više osiguranja.
Ali to nema veze s ljudima. Jedino je onda bilo više pokušaja da me fotografiraju u kupaćem kostimu...
Sada se možete odmoriti jer kada je netko premijer, onda je premijer i na odmoru?
Naravno. To se ne da usporediti.
Kada dođe na mjesto kao što je Bol, čovjek jednostavno mora razmišljati o hrvatskim kontrastima. Na jednoj strani sjaj, raskoš, novac i barem na pojavnoj razini “puni život”, a na drugoj strani dobar dio Hrvatske koji je neusporediv s onim što vidimo u Bolu.
Da. Na kraju i samo ovo more je jedno neopisivo bogatstvo i ljepota. I onda kada čovjek dođe u neke dijelove Slavonije i Banovine i kada vidi s kojim se teškoćama ljudi i dalje muče: oni nemaju ovakvu blagodat koja sama po sebi privlači turiste i od kojih se može ipak zaraditi. Golemi su kontrasti.
Godišnji je odmor vrijeme, kako ste i sami rekli, kada se čovjek može okrenuti samom sebi. Jeste li ikada kao djevojčica sanjali da ćete biti premijerka? Je li i politika ikada bila predmet vaših želja?
Kao curica sam uvijek govorila da ću biti kraljica. Vjerojatno je to bio dugoročni “plan” (smijeh). Imam neke fotografije iz prvih razreda osnove škole na kojima sam ja stvarno kraljica. Uzela sam mami bez njezina znanja prekrasnu svilenu spavaćicu, dakle nešto što je dobila na dar, nešto što je bilo predragocjeno i što uopće nije nosila. Imala sam spavaćicu s nekom čipkom, plašt od gaze i krunu od staniola.
To pokazuje da ste uvijek željeli biti vođa, glavni u društvu?
Pa rekla sam vam da sam oduvijek željela biti kraljica (smijeh)...
Jeste li zadovoljni karijerom?
Rijetkima se pruža šansa da budu zastupnici i članovi Vlade, a doista su malobrojni oni kojima se pruža prilika da budu premijeri.
Mnogi vaši bivši suradnici ističu da ste bili jako zahtjevna šefica.
Jesam. Zahtijevala sam puno rada.
I da ste voljeli stvari držati pod kontrolom, a nekada čak i pretjerivali?
Ne nasjedam na tračeve.
Vi ste novinarka i političarka. To su dvije profesije u kojima taštine iskre na sve strane. Kako biste opisali novinarski i politički svijet?
Prije svega mislim da su to dvije profesije koje su slične. I novinari i političari rade s ljudima. Naravno, s tim da je odgovornost novinara manja. Mislim da su slični poslovi jer su i jedan i drugi posao jako teški i malokad je tko njima zadovoljan. Učinci njihova posla izloženi su neprekidno javnoj kritici.
Što vam je najviše smetalo u novinarstvu?
Ništa mi nije smetalo. Ja sam obožavala svoj posao. Kako sam po vokaciji, rođenju i građi radoholičarka, onda je taj posao za mene bio idealan. Pogotovo u ratnim vremenima. Ja sam doslovno cijele dane provodila na radiju.
Što vam se u politici nije svidjelo?
Ta česta izloženost od koje se ni na koji način niste mogli obraniti. Danas sam doživjela nešto jako vrijedno i važno. Nazvala me jedna novinarka, neću vam reći ni ime ni redakciju, koja je započela razgovor: “Gospođo Kosor, znate da sam puno puta loše o vama pisala i da sam vas napadala i ja vam se želim sada ispričati. Mislim da ste bili dobra premijerka i da ste dobro radili svoj posao.”
Jeste li sada osamljeni?
Kao Jadranka Kosor ne, a kao političarka da.
Jeste li neke političke prijatelje mogli zadržati?
Kako mislite?
Jeste li stvorili previše neprijatelja dok ste bili na vlasti?
Kada to izričete, kao da to tvrdite.
Ne. Stoji upitnik na kraju pitanja. Činjenica je da čovjek, kada je na premijerskoj funkciji, mora donositi i odluke koje se nekima neće sviđati.
Oni koji su bili lažni prijatelji otišli su, pravi prijatelji su došli, pa sam svakako na dobitku.
Vratimo se još malo politici i novinarstvu. Kakvo god je, novinarstvo je ipak relativno liberalan milje u odnosu na politiku. Jeste li to osjetili i na vlastitoj koži kada ste iz takvog miljea došli u politiku? Puno ste puta govorili da vam nije bilo jednostavno kao samohranoj majci.
To s mojim privatnim životom pokazalo se tek na kraju, tijekom izbora u HDZ-u kada sam sa zaprepaštenjem shvatila da neki moji kolege uza sve drugo meni zamjeraju što sam razvedena i što sam samohrana majka.
Koliko je u hrvatskom društvu, a onda i u HDZ-u kao konzervativnoj stranci, još uvijek krimen biti rastavljena žena i samohrana majka?
Da, još uvijek nije jednostavno biti razvedena žena i samohrana majka te se aktivno baviti politikom, a o stajalištima nekih ljudi u HDZ-u je više potpuno besmisleno govoriti.
Tu primjećujem i hipokriziju hrvatskih medija koji pišu o ljubavnicama pjevača i sportaša, a o političarima šute. Zašto se ne piše o tome? Mislim da bi čitatelji više voljeli znati s kim je premijer nego s kim je Severina.
To ja vas pitam. Makar i tu postoje razlike. O meni se i to pisalo. O meni su se pisale užasne laži vezane uz privatni život. U jednom tjedniku se pisalo o nekoj mojoj vezi s mojim ministrom, što je naravno bila čista laž.
Znači o muškarcu se nikada na takav način ne bi pisalo?
Ne samo da ne bi nego se ne piše. O meni su se izmišljale priče, a ove za koje pola Hrvatske zna da imaju ljubavnice, nitko ne dotiče ni u tragovima.
Znači i o političarima postoje ljubavne priče kada bi novinari to htjeli ili smjeli istražiti?
Naravno (smijeh). Zato sam ja nedavno, kada je bio jako aktualan prijedlog da u Ustav ugradimo odredbu da je brak zajednica muškarca i žene, na Twitteru napisala: “Kako bi bilo da u Ustav ugradimo zabranu političarima (osobito demokršćanima) da imaju ljubavnice? Onima koji su u braku, jasno.”
Mislite da Karamarku nije problem što je rastavljen?
Puno toga njemu nije problem...
Prije je u Bol dolazio i vaš sin Lovro. Je li došao i ove godine?
Ne, nije. Možda će doći po mene na kraju. On je uvijek išao zato da ne budem sama. Moram reći da mu je to bilo poprilično naporno. Ali jako cijenim tu njegovu žrtvu (smijeh).
Kako balansirate taj odnos sa sinom? U roditelje je instinktivno ugrađena želja da njihova djeca uvijek budu pokraj njih, dok bi djeca htjela imati što više samostalnosti.
Pa nekako (smijeh). Još uvijek nekako. Moj sin i ja živjeli smo u specifičnim odnosima budući da je on bio još uvijek jako mali kada smo se njegov otac i ja razveli. Jako je bio upućen na mene, a i ja na njega. Ja bih naravno htjela da on zauvijek bude sa mnom, što je nemoguće (snažan smijeh). Baš sada smo u nekom razdoblju kada o tome jako puno razgovaramo. Jednom sam rekla da ću se truditi biti jako dobra svekrva (smijeh).
To sam vas i htio pitati. Koliko mame zbog te silne ljubavi sputavaju svoje sinove mezimce?
Sigurno. Kod mene je dobro i pozitivno to što sam ja toga svjesna (opet smijeh).
Znači, za vas ima šanse da se “izliječite od toga”.
Da. Moram se žestoko boriti sama sa sobom. To je nešto što je jednostavno tako. Pogotovo u obiteljima u kojima majke žive same sa sinovima.
A i vi ste živjeli s majkom?
I bakom. Lovro sada isto živi s majkom i bakom i znam da mu je to jako naporno.
Bojim se da vaša snaha mora biti doktorica znanosti i Miss svijeta?
Ništa joj ne bi pomoglo (opet smijeh).
Sada ću vam postaviti još jedno pitanje koje nije do kraja politički korektno. Koliko je to vaše radoholičarstvo zapravo supstitut za nedostatak privatnog života?
Sada se vi postavljate kao psihoanalitičar. Zar vi to hoćete reći da ja nemam privatnog života?
Samo postavljam pitanje.
Da bih odgovorila na takvo pitanje, morate mi do kraja reći zar vi stvarno mislite da je nemam privatni život.
Nisam to rekao.
To što nemam supruga, to ne znači da nemam privatni život. To je neobična predrasuda koju susrećem samo u Hrvatskoj. Mislim da imam intenzivan privatni život i nemam nikakve komplekse zbog toga što sam godinama sama. Zapravo, vjerojatno sam na to navikla i to mi jako odgovara. Ali radoholičarstvo nema veze s time. Ja sam radoholičar po rođenju, a tako sam i odgajana. Odgajala me baka koja mi je, kad sam imala četiri godine, dala izraditi malu tepsiju i mali valjak za tijesto. Ona bi na velikom stolu radila kolače, a ja na malom.
Vidim da ste nekako živnuli kada razgovaramo o radu i hrani.
Apsolutno. Mogli bismo napraviti samo o tome jedan veliki razgovor. Navikla sam raditi. Ako nije bilo pranje prozora, bilo je pranje zavjesa. Čišćenje. Imali smo u Lipiku kuću s onim starinskim ganjkom. To je velik, prekrasan otvoreni hodnik. Ja sam svaki dan, pogotovo ljeti, ribala taj pod. Znači, na koljenima, četka, i morala sam ribati dok sve ne bi zablistalo.
Kada sam razgovarao sa sada već bivšim gradonačelnikom Požege Ronkom, rekao mi je da je opsjednut čistoćom. Jeste li možda i vi opsjednuti čistoćom?
Nisam. Jako sam gadljiva. Uopće vam neću govoriti koliko sam gadljiva jer bi to bilo gadljivo slušati.
A doma mora biti sve savršeno?
Ne, ne. Malo sam se opustila baš u ovome premijerskom mandatu jer više nisam ništa stizala.
Razgovaramo u Bolu, a more je vezano uz prvu ljubav. Sjećate li se prvog odlaska na more s prvim dečkom?
Ah, sjećam li se? Sjećam se. Da (smijeh od srca).
Niste bili u Bolu?
Nismo (opet smijeh od srca). Na jednom drugom otoku.
>>Opet u Trakošćanu: Pahor i Kosor sami sebi otkrili spomen-ploču!
