Sve je počelo pristajanjem američkog ratnog broda u Splitu za vrijeme Prvog svjetskog rata, događaj je to koji je imao ključnu ulogu u razvoju hrvatskog bejzbola. Američki marinci ostavili su opremu za bejzbol, a nekolicina Splićana brzo je svladala osnove novoga sporta. No, trebalo je proći mnogo vremena da se osnuje i prvi klub u Hrvatskoj. Bilo je to 1975. godine kada je osnovan bejzbolski klub Nada u Splitu. Nakon toga osniva se 1980. godine Donat u Zadru, 1982. Zagreb, 1983. godine Olimpija u Karlovcu, 1984. klubovi u Čakovcu i Varaždinu...
Danas hrvatski bejzbol u natjecateljskom dijelu ima osam klubova. Tri su iz Zagreba (Medvednica, Zagreb i Novi Zagreb), zatim Vindija iz Varaždina, splitska Nada, Olimpija iz Karlovca, Donat iz Zadra, te Sisak.
Najmlađem osam godina
– Ukupno je između 900 i 1000 registriranih igrača, a najmlađi ima osam godina. Godišnji proračun Saveza je 350.000 kuna, no teško je s toliko malo novca – otkriva Kristina Puroić, tajnica Hrvatskog bejzbolskog saveza. Odmah se i pohvalila da smo deseti u Europi, što je najjača, elitna A-skupina, zajedno s Italijom i Nizozemskom. To su uglavnom sve države koje imaju profesionalne lige, no mi se solidno držimo. Najbolji plasman nam je osmo mjesto 2007. godine, što je sjajno s obzirom na 35 zemalja u kojima se igra bejzbol u Europi. A u svijetu smo 25., što je također odlično, ponosna je tajnica bejzbolaša.
U Hrvatskoj se bejzbol ne igra zbog novca, već iz čiste ljubavi. Profesionalaca nema.
Kada dečki igraju za reprezentaciju, moraju uzimati slobodne dane na poslu. Teško je onda složiti pripreme koje traju po tri tjedna, no ljubav prema bejzbolu jača je od tih prepreka.
U svjetskom bejzbolu vrti se velik novac, poneki igrači u američkoj MLB ligi imaju ugovore i do 30 milijuna dolara godišnje. U Hrvatskoj takvog sjaja i glamura nema ni u mrvicama.
Božidar Rožman, čovjek zadužen za mlađe kategorije u reprezentaciji, otkriva kroz anegdotu koliko je Hrvatska zasad neprepoznatljiva na svjetskoj bejzbolskoj karti.
– Imam bejzbolsku naljepnicu na autu, a kada je to vidio jedan Amerikanac u centru Zagreba, u nevjerici se prekrižio i počeo slikati, te mi je rekao: \"Pa nemam pojma da se bejzbol igra i u Hrvatskoj\" – prepričao je Rožman.
Čim spomene bejzbol odmah ga pitaju: \"Je l\' se ikad na tekmama pošorate palicama\". Kad spomenete bejzbol, prva asocijacija je bejzbolska palica tučnjava, razbijanje. Nažalost, ima više bejzbolskih palica u automobilima nego kod igrača bejzbola. Doduše, te bejzbolske palice su batine, a ne sredstvo za igru. No, mi radimo na tome da promijenimo percepciju bejzbola u Hrvatskoj, da ga populariziramo.
Napredak u reprezentativnim selekcijama vidi se iz godine u godinu.
– Sada se natječemo u svim dobnim kategorijama. Idemo na europska prvenstva i s kadetima i s juniorima i sa seniorima. U Splitu, pak, bejzbol ima katedru na fakultetu, to su sve sitnice koje podižu taj sport – dodaje Rožman.
Bejzbol većina Hrvata poistovjećuje samo sa SAD-om i MLB ligom, no bejzbol je jako popularan u mnogim državama na svim kontinentima.
Braća Dvornik u Nadi
Na Kubi postoji uzrečica: \"Tko u djetinjstvu nije igrao bejzbol, imao je nesretno djetinjstvo. Tamo je sport općenito jako popularan, ali je bejzbol broj jedan. Jednako kao i u Japanu. Italija pak ima tri profesionalne lige, kao i Nizozemska.
Baš je ta Nizozemska, na iznenađenje svih, osvojila zlato na posljednjem svjetskom prvenstvu. A najpoznatiji nizozemski bejzbolaš u povijesti, barem za široke mase, je Johan Cruijff.
Legendarni nogometaš i trener Ajaxa i Barcelone kao dječak stalno je igrao bejzbol, bio je i reprezentativac u mlađim kategorijama, no s 14 godina morao se odlučiti te je izabrao nogomet.
Johan Cruijff bio je odličan bejzbolaš, ali onda je, greškom, otišao u nogomet.
I u Hrvatskoj su neka poznata imena igrala bejzbol. Odlični igrači bili su braća Dino i Dean Dvornik. Pogotovu je dobar bio pokojni Dino, koji je bejzbol naučio igrati u splitskoj Nadi.
Predsjednik Hrvatskog bejzbolskog saveza Osvaldo Vavra zna što koči razvoj bejzbola u Hrvatskoj, ali i u svijetu.
– Bejzbol je ispao iz programa Olimpijskih igara, to je najveći problem. A to se dogodilo jer američka MLB liga nije puštala igrače na Olimpijske igre. NBA je pustio, NHL također, a MLB ne. Vlasnike klubova nije bilo briga, jer prevelik se novac vrti u ligi da bi ih puštali. Zadnji put bejzbol je na Olimpijskim igrama bio u Pekingu 2008. godine. Ispadanje s programa OI izravno je utjecalo i na hrvatski bejzbol, jer su se tako smanjila primanja od HOO-a – kaže Vavra.
Prisjetio se događaja iz prošlosti koji pokazuje koliko su Hrvati zapravo dobri bejzbolaši:
– U ljeto 2006. godine, kada smo se pripremali za Europsko prvenstvo, otišli smo na turneju u Ameriku, u Kansas City. Odigrali smo 11 utakmica, od kojih smo čak u osam pobijedili, a sudjelovale su odlične sveučilišne momčadi. To je bilo veliko iznenađenje za Amerikance i hrvatske iseljenike, koji nisu ni znali da Hrvati igraju bejzbol. Na kraju smo završili na naslovnicama lokalnih novina.
U napretku hrvatskog bejzbola već nekoliko godina važnu ulogu igra Venezuelac Ernesto Pereira (31). U Hrvatsku je došao slučajno 2005. godine, ubrzo je zaigrao i za reprezentaciju. U bejzbolu je doslovno 24 sata na dan.
– Igrao sam 10 godina profesionalno u Venezueli, poslije u Americi, pa godinu dana u Japanu. Na turniru 2004. u Njemačkoj igrao sam za jednu španjolsku momčad te su mi ljudi iz Nade ponudili da dođem u Split i igram za reprezentaciju. Hrvatsku sam brzo zavolio i odlučio ostati.
– Kada su me doveli na Stari plac, pitao sam: \"A gdje je ovdje bejzbolski teren?\". No, brzo sam shvatio da su Hrvati jako talentirani za bejzbol, unatoč lošijim uvjetima.
Ernesto igra za hrvatsku reprezentaciju, trener je kadetske vrste, a radi i za Zagrebački bejzbolski savez.
– Bejzbol je moj život, svaki sam dan na terenu od osam ujutro do devet navečer. Čim se rodite, počnete igrati bejzbol. Ja sam počeo s četiri godine. Prestao sam biti profesionalac nakon teške ozljede ramena, a to je problem kada ste bacač, kao ja. No, bejzbol je moj život, neću prestati igrati sve dok me ruka i malo služi.
Modna revija cijeli dan
Pereira otkriva jednu bejzbolašku specifičnost.
– Ova bacačka ruka mi je barem tri centimetra duža od ove druge.
Pereira je sada stalno u Hrvatskoj, zbog loše političke situacije ne ide često u Venezuelu. No, U Hrvatskoj se ionako sjajno snašao.
Ernesto Pereira nije prvi stranac u hrvatskoj reprezentaciji. Tijekom povijesti igralo ih je nekoliko, ali najveći je sigurno bio Japanac Ted Mona.
– S našim reprezentativcima igrao je u Nizozemskoj, i kada su ga naši igrači odvukli u Split, odmah se zaljubio. Bio je u Hrvatskoj od 2002. do 2006. godine, igrao za našu reprezentaciju na tri prvenstva... Sada je trener u japanskom prvoligašu. Bio je profesionalac, imao velike ugovore. Bio je toliko smiren, znao je sve o bejzbolu. A kada je prvi put bio na splitskoj rivi, pitao je dečke je li se to ondje održava modna revija, jer je pomislio da rivom prolaze manekenke. Toliko ga je oduševila ljepota Splićanki – zaključio je priču o hrvatskom bejzbolu Osvaldo Vavra.
