Ivan Meštrović velik je, možda i najveći likovni umjetnik kojeg je uopće iznjedrio hrvatski narod i bio je glasovit u kulturnom i likovnom svijetu. Danas ga se rijetko ili gotovo nikako ne spominje u relevantnim svjetskim publikacijama i monografijama o modernoj skulpturi.
Izuzetak je recentna zagrebačka izložba o Rodinu i njena splitska ekstenzija u Galeriji Meštrović te poneko sudjelovanje na skupnim izložbama po svjetskim galerijama. No, njegova umjetnost nije tema ovog i još nekoliko napisa. Malo je političara, a kamoli umjetnika, koji su se takvom strašću predavali skoro punih šest decenija čudesnoj meštriji zvanoj politika.
Kao kamene međaše bavljenja ili bolje rečeno fanatičnog zanimanja politikom, možemo uzeti godine 1903./1904. i 1959./1961. Zašto ?
Brojna poznanstva
Tada mladi student kiparstva, 1903. Meštrović sudjeluje na protestnim skupovima protiv omraženog Khuena Hedervaryja. Sa svojim kolegama, hrvatskim, srpskim, slovenskim, bugarskim studentima na bečkom Westbahnhofu dočekuje novog srpskog kralja Petra Karađorđevića I., koji iz Geneve putuje u Beograd da preuzme srpsko kraljevstvo od nemilosrdno zbačene dinastije Obrenović. Već krajem 1904. upućuje se u Beograd kako bi načinio portret novog kralja. Tada započinje upravo nevjerojatna i nezabilježena situacija za jednog umjetnika. U razdoblju duljem od pola stoljeća Ivan Meštrović družio se ili barem susretao sa svim važnijim političkim osobama iz tih nekadašnjih zajedničkih prostora te s mnogim političarima iz svijeta koji su se na različite načine vrzmali ovim prostorima.
Sigurno nije bilo osobe ni iz jedne sfere društveno-političkog života koja je doživjela toliko susreta i poznanstava s ključnim političarima u jednom polustoljetnom razdoblju, obilježenom s dvama svjetskim ratovima. Bilo je to turbulentno i krvavo vrijeme, kako za sve narode na tim prostorima tako i za stotine tisuća pojedinaca svih vjera i onih bez vjera.
Kao zadnji veliki politički susret u njegovu životu pamtimo onaj s Josipom Brozom Titom 1959. na Brijunima. Završne riječi svog političkog testamenta Meštar je napisao 21.travnja 1961. u South Bendu nakon završenog predgovora svojoj knjizi „Uspomena na političke ljude i događaje", dakle samo nekoliko mjeseci prije svoje smrti.
Meštrović je do današnjeg dana ostao proskribiran, pa i od najuglednijih povjesničara umjetnosti, kao netko tko je naudio svojoj umjetničkoj karijeri zbog veza s kraljevskom lozom Karađorđevića, a većina pritom misli na kralja SHS-a i Jugoslavije Aleksandra.
Još oko božićnih blagdana 1904. tadašnji kralj Srbije Petar I. Karađorđević poziva ga u Beograd radi izrade njegove biste.
Kralj Petar tada je kod slavenske mladeži pobrao simpatije zbog zalaganja oko ujedinjavanja južnoslavenskih naroda i svoje jednostavnosti i prostodušnosti.
Nasuprot tome, Karađorđevići su na zapadu, a poglavito kod zapadnih vlada i na carskim i kraljevskim dvorima, slovili za kraljoubojice. Posebno im je zamjerena bestijalnost pri ubojstvu kraljice Drage Obrenović, poznatije kao Draga Mašin. Tada mala i ekonomski iznurena kraljevina i nije bila neki zgoditak na kojem bi kipar silno profitirao.
Ali dojmio ga se stari kralj Petar svojom sklonošću ujedinjenju južnoslavenskih naroda, zbog svoje herojske avanturističke i ratničke prošlosti, tobožnje demokratičnosti, a ponajviše zbog izgleda koji ga je podsjećao na seljake iz zavičajne drniške Zagore.
Od naroda prozvani "čika Pera" već tada je bio uvučen u vrzino kolo beogradske čaršije na čelu s Nikolom Pašićem. Stvarne vlasti i utjecaja malo je imao, ali je uživao ugled i poštovanje običnog puka.
Meštrović kod tog prvog susreta upoznaje živopisnog i tragičnog princa Đorđa Karađorđevića i njegova mlađeg brata princa Aleksandra te princa Arsena, kraljeva brata, i oca kneza Pavla.
Tadašnji Beograd bio je mali i zaostali grad, ali druženjima s kolegama u Slovenskom jugu on produbljuje svoja slavenofilske osjećaje za zemlju i narod koji je nepravedna sudbina umjetno podijelila. Intenzivira sljedećih godina druženja s Karađorđevićima, obilazi unutrašnjost Srbije, započinje druženje s budućim prestolonasljednikom Aleksandrom, biva predstavljen predsjedniku vlade Nikoli Pašiću.
Posebno ga impresionira karakter mladog princa Đorđa, iskrenost, simpatičnost, nedisciplina, izazovni primitivizam i njegova luda karađorđevska crta. Nakon teškog incidenta, kad je na smrt prebio svog ađutanta, Pašić i kompanija natjerale su Đorđa da abdicira u korist mlađeg Aleksandra.
Kralju Petru bilo je krivo, ali pomirio se s time. Sam Đorđe znao je reći za sebe: "Izdanak sam Karađorđevića i Petrovića, dvije najuglednije porodice u cijelom srpstvu, a pogle što ispadne." Meštrović je sačuvao toplo sjećanje na taj tragičan ljudski i povijesni lik.
Ujedinjenje slavenskog juga
Na Meštrovića, kao i na generacije njegovih zemljaka iz Dalmatinske zagore, najsnažniji rani politički utjecaj učinio je Andrija Kačić Miošić s pjesmaricom u kojoj je slavio i opisivao južnoslavenske junake. Ta pjesmarica u mnogim zagorskim kućama bila je uz Bibliju i jedina knjiga.
Odlaskom na školovanje u Beč, gdje se družio uglavnom s mladeži sa slavenskog juga, Meštrović se djelatno priključuje pokretu za ujedinjenje tog prostora, prvo kao umjetnik, a zatim kao borac i predstavnik te nacionalističke ideologije. Upravo su se najveće kontroverzije oko Meštrovića razvijale oko njegove jugoslavenske ideologije.
Većina je Dalmatinaca pristajala uz jugoslavensku ideju koju je promicao biskup Strossmayer, a opet ljudi u sjevernoj Hrvatskoj više su optirali za nekakvu samostalnu Hrvatsku ulogu unutar Austro-Ugarske. Tin Ujević, tada gorljivi pobornik ujedinjenja i kritičar pasivnosti prema tuđinima, napada:
"Rođen u Dalmaciji, ja sam fanatičan Hrvat, fanatičan Srbo-Hrvat i fanatičan Jugoslaven: ja sam nacionalist, ljubim cio narod i naročito ljubim krajeve koji su jadni i neoslobođeni. Beskrajno i bolesno volim tu nedostojnu Hrvatsku apatije i taj kukavički Zagreb uplašene purgarije..."
Jugoslavenska ideja
Bez obzira na Tinovu kaotičnost, njegov pamflet dobro oslikava trenutak. Veliki polet toj jugoslavenskoj ideji dao je i Frano Supilo novim pristupom i hrvatsko-srpskom koalicijom, a dolaskom Karađorđevića zaživjela je ideja da Srbija bude Pijemont južnoslavenskih naroda.
Poticaj jačanju jugoslavenske ideje svakako je dala i austrijska aneksija Bosne 1908. te pobjeda Srbije i saveznika protiv Turaka u Prvom balkanskom ratu 1912.
Veliki poticaj Meštrovićevoj političkoj usmjerenosti k jugoslavenstvu i Srbiji bila je stalna opasnost od talijanskog posezanja za Istrom, Hrvatskim primorjem s Rijekom i Dalmacijom do Kotora. Mnogi pjesnici i likovni umjetnici izricali su tada hvalospjeve jugoslavenstvu i Srbiji: Vladimir Nazor, Tin Ujević, Ivo Andrić, Vladimir Čerina, Tresić Pavičić, Ivo Vojnović, Ivan Cankar, a od likovnjaka uz Meštrovića u tom krugu su bili kipar Branko Dešković, slikar Jerolim Miše i drugi. Antun Gustav Matoš Hrvate i Hrvatsku, kao i ostale južnoslavenske narode, smatrao je narodima, a ne plemenima i s tog stajališta kritizira Meštrovića i zagovaratelje jugoslavenske politike. On je poklonik starčevićanske ideologije. Promiče nacionalizam, ali na kulturnom i umjetničkom polju, ne na političkom, kako to čine mlade snage.
Rimska Međunarodna umjetnička izložba održana 1911. za njega je iznimno važna, ne samo umjetnički, nego i politički zbog događaja koji su prethodili samoj izložbi.
Tadašnji predstojnik za bogoštovlje i nastavu Milan Amruš pozvao ga je da uime zajedničke mađarske vlade nastupi u Ugarskom paviljonu, što je on odbio, kao i sva daljnja uporna Amruševa nagovaranja.
Njegova i Supilova ideja bila je da Meštrović s kolegama izlaže u sklopu Paviljona Srba i Hrvata, ali organizatori su dopustili ime Paviljon Kraljevine Srbije. Meštroviću je tada neobično bio pri ruci srpski veleposlanik u Rimu Milovanović. Kralj Petar tada je primio sve Srbe i Hrvate, sudionike izložbe, koji su bili predstavljeni i talijanskom kralju. Meštrović je tada na izložbi službeno predstavljen kao Srbin.
Matoš ga napada jer se nije javno ogradio od toga: "Međutim, nikad nisam napadao Meštrovića kao umjetnika, napadoh ga tek stoga što kao toliki Dalmatinci uskače u Srbe".
Činjenica je da su gotovo svi svjetski novinari od 1911. do 1918., a neki i poslije, zvali Ivana Meštrovića srpskim kiparom. Posebno je gorljiv u dokazivanju njegova srpstva bio pjesnik i diplomat Jovan Dučić.
Dok je sâm Ivan Meštrović tih godina javno govorio: "Svaki je Srbin zajedno i Hrvat, ovo je moje mišljenje. Mi umjetnici moramo raditi, a neka svatko govori što hoće".
>> Otpakirana "Meditacija" koja je toliko oduševila Meštrovića da je molio Rodina da mu je pokloni
