- Jeste li znali da je Jarun nekad bio selo veselo? Imali smo konjeke, kravice, kokice... Imali smo vrtove i obrađivali njive, a kako je u blizini bila šuma, kravice smo i na pašu vodili - započela je svoju objavu u Facebook grupi 'Zakaj volim Zagreb' ova rođena Jarunčanka. Vesnina objava oduševila je mnoge nostalgične zaljubljenike ovog dijela glavnog nam grada.
- Rođena sam na Jarunu u djedovoj kućici gdje je u vrijeme mojeg rođenja uz djeda i baku živio moj stric s obitelji, drugi stric koji je tada bio neoženjen i moji roditelji. Svi smo spavali u jednoj sobi, a djed i baka u kuhinji. Morali smo se pobrinuti za bolje uvjete, te smo 1956. godine počeli graditi zasebnu kuću u kojoj i danas živimo - rekla nam je Vesna i nadodala kako se sjeća da su sav ušteđeni novac ulagali u izgradnju.
- Kada bi koji susjed radio kuću, bilo je potpuno normalno uzeti lopatu na rame i primiti se posla, a na svadbe se nije pozivala samo uža rodbina, svi smo si u tim prilikama bili obitelj. Bili smo svi za jednog, a jedan za sve. U dobru i zlu - kazala je i potvrdila nam kako je, nažalost, zla i bilo.
- Na Jarunu se 1964. godine dogodila velika poplava. Nama je voda bila samo u podrumu i do prve stepenice. Kuća nam je bila puna susjeda koji su se k nama sklonili, a noći velike vode provodili smo u prizemlju skupa sa svinjama koje smo isto smjestili u povišene prostorije - tvrdi ova šezdesetosmogodišnja Zagrepčanka čiji je otac također rođen na Jarunu, jednako kao i njen djed i pradjedovi.
- Moji su vam na Jarunu već generacijama, sigurno od 17. stoljeća - govori Vesna. Prije nego su došli na Jarun, Vesnini preci s očeve strane živjeli su u Zagorju, odakle je i njena majka.
Osamdesetih godina, priča ona, došlo je do velikih promjena. Uređenje Jaruna za Univerzijadu koja je održana na ljeto 1987. godine bilo je izrazito važno za ovaj, tada, podcijenjeni kvart.
- Univerzijada nas je unaprijedila, ali nam je i oduzela naše vrtove i njive, a životinjskog smo se carstva morali odreći. Naknada za oduzeto bila je simbolična, ali smo je morali prihvatiti. Dali su nam toliko da smo od tih novaca kupili bicikl, dali napraviti spomenik od kulira i nadogradlili si na kući dvije prostorije – dodaje Vesna. Vjeruje kako je njihova zemlja vrijedila puno više, ali smatra kako nema smisla tugovati jer dok je zdravlja, novac nije važan.
Odrastanje na Jarunu šezdestih godina uvelike se razlikuje od onog današnjeg. Najbliža škola bila je ona u Rudešu kamo su svakoga jutra pješačili. Do centra se nije odlazilo često, a i onda je trebalo do Remize doći 'cipelcugom' pa tek onda nastaviti dalje. Kazala nam je i kako su se na prste jedne ruke mogle nabrojati kuće koje su imale automobil pa bi tako bila jako zahvalna kada bi je na putu vidio neki susjed koji bi je i odvezao kući.
- Kada sam stasala da idem na ples, bilo je dana kada sam se sama usred noći pješke vraćala doma i ništa me nije bilo strah - rekla je i nadodala kako su svi bili presretni kada su prvi autobus dobili 1975. godine jer je hod do centra za dječje nožice bio toliko dug da bi se kući vraćali premoreni.
Usporediti nekadašnji i sadašnji Jarun nije jednostavno. Brojni njeni susjedi su svoje kuće dali za izgradnju zgrada u kojima su dobili stanove tako da se njoj čini kako stari Jarun sve više i više nestaje jer je ostalo jako malo kuća. Život u njima, veli, postaje 'skup sport'.
Kada su u pitanju uvjeti života, ova žiteljica Jaruna kaže da je zadovoljna.
- Naravno, fali mi onaj nekadašnji ugođaj i prisnost među ljudima. Ne viđamo se i ne posjećujemo, što je nekad bilo nezamislivo - završila je te dodala kako žali što tada nije imala fotoaparat kojim bi ovjekovječila te trenutke.
Pogledajte znaju li zagrebački muškarci prepoznati ženske beauty proizvode.
Onda su došli čudni ljudi, čudnog govora...