Sve što vidite na meni dugujem tjestenini (Everything you see, I owe to sphagetti), kazala je svojedobno čuvena Sophia Loren. Ovoj glumačkoj divi, zanosnoj i u poznim godinama svakako treba vjerovati, a upravo je njezina rodna Italija zemlja na koju prvu pomislimo kao na pradomovinu “paste”. Njome se naši susjedi odavna ponose, slave ju, izradu tjestenine doveli su do savršenstva, a bila im je i vjerna pratiteljica na njihovu emigrantskom putu preko “velike bare”.
Legenda kaže kako je Korčulanin Marco Polo tjesteninu donio iz Kine, no postoje dokazi da su je drevni Rimljani konzumirali tisućama godina ranije. Trag vodi do Grčke, otkuda je tjestenina zapravo stigla u Italiju. Stari Grci nazivali su je ‘laganon’.
Postoje povijesni dokazi da su oko 400 godina pr. Krista i Etruščani koristili pribor za pravljenje tjestenine, vreće s brašnom, noževe za rezanje i daske za vučenje tijesta.
Rimski kuhar Apicius u svojoj kuharici iz 1. stoljeća spominje pralazanje ili “vrpce od tijesta” servirane u juhi.
Tjesteninu su u dalekoj povijesti u Kini spravljali od prosena brašna i kuhali u komadu od približno pola metra, a tek potom rezali na manje dijelove. Vjerovalo se da usitnjavanje prije kuhanja donosi nesreću, s čime se, razumljivo, ljubitelji tjestenine nikako se ne bi složili jer fusilli, spaghetti, farfalle, linguini, tagliatelle, penne, rigatoni, makaroni, tortelini, tripolini, ravioli, mafalde, lumachine, lazanje, pappardelle, gigli, gemelli, merletti, mostaccioli divnih oblika kao da su iz raja izišli.
Normativi iz Genove
I dok su je Kinezi spravljali svježu, pretpostavlja se da je priprema suhe pašte započela u 12. stoljeću na Siciliji, a potom je krenula njezina šira uporaba. Onamo je stigla zahvaljujući Arapima, koji su početkom 9. stoljeća kolonizirali Siciliju i sa sobom donijeli sušenu tjesteninu, itriyah, osnovnu hranu arapskih nomadskih naroda koju su kuhali u vodi.
Ovako sušena pokazala se idealnom za duga putovanja, kasnije i za transkontinentalnu trgovinu. U Italiji je suha tjestenina dobila zakonski okvir koji je i danas na snazi. Naime, u Genovi je 1547. godine donesen normativ prema kojemu tjestenina nije smjela sadržavati ništa osim pšenična brašna i vode.
Tijekom povijesti suha tjestenina je oplemenjena, u 16. stoljeću krenula je njezina proizvodnja od durum pšenice, a stoljeće poslije postaje temeljnom namirnicom talijanske kuhinje. Dok je siromašni puk konzumirao “golu” tjesteninu, bogati su uživali u paštama s mesnim raguima... Potreba za tada skupom durum pšenicom znatno je narasla pa su Talijani kao njezini najveći proizvođači do 20. stoljeća durum pšenicu pribavljali iz Ukrajine.
Tjestenina je tijekom povijesti povezala kontinente, a zahvaljujući Španjolcima, koji su ih pak otkrivali, u 16. stoljeću dobiva svoga najboljeg saveznika. Naime, Španjolci su s istraživačkih putovanja na stari kontinent donijeli rajčicu, nakon čega priča o tjestenini poprima nove dimenzije. ‘Pasta con salsa di pomodoro’ jelo je koju su Talijani učinili nacionalnim kulinarskim adutom.
>>Kuhajte uz Slano&Slatko: Vegetarijanski cannelloni koji se tope u ustima
Kad ste vec te sve sorte naveli mogli ste barem i tocno napisati LASAGNE ,a ne lazanje.