Monumentalno su male šanse da su pseudo-ideološki apologeti kolektivne stranačke pripadnosti ikad čuli za velikog Karla Poppera. Taj filozof, austrijsko-židovsko-engleska “mišancija” (što u nas otvara cijelu paletu identitetskih ataka), koji je život posvetio argumentiranom rušenju poretka koji na našu pogubnu žalost i dalje opstaje, zastupao je zapravo dojmljivu tezu kako historicistički pogled na društvena zbivanja i tijekove porađa apsolutizme i kaose koje od milja nazivamo ratovima, tiranijama, diktaturama. Ideologija kao jedna od odlika oko kojih se ljudi stranački masovno okupljaju u stvarnome životu zapravo nema nikakvih opravdanja.
Kao ogledni primjerak kritičkog racionalizma, Popper nasuprot i dalje uvriježenom historicizmu koji počiva na mitskim temeljima izabranog i dakako paćeničkog naroda (svaki narod sebe, čini se, doživljava takvim) postavlja zahtjev za tolerancijom i pojedinačnom odgovornošću, slobodom mišljenja i pluralizmom. Kako ga sad neki ne bi proglasili komunjarom i udbašem, napominjem kako je, primijenivši koncepciju u kojoj je pojedinac ništa, a pleme sve fašizam objasnio kao demagošku zamjenu pojma narod pojmom rase. Nije pritom mimoišao ni marksizam za kojeg veli kako je narod kao unifikacijsku silu zamijenio klasom, odabranom klasom. Sve u svemu, zaključio je kako je kolektivizam izrastao iz tribalizma uzrok (gotovo) svih zala.
No, filozofi su glupi, dosadni i nitko normalan ih ne čita. Nema ih na društvenim mrežama, nisu ni u jednoj Viber grupi, ne pripadaju nijednom plemenu. A nisu se baš proslavili ni nekim zgrtanjem. Zato je dobro to dočarati zornim primjerom. Recimo prugom. Tračnicama. Kojima su neki stanovnici Osijeka više od dvanaest sati prije nekoliko dana putovali u metropolu. Koja je od Osijeka udaljena manje od tristo kilometara. Ti su putnici u središte našeg nacionalnog svemira u hipu (koji je trajao dvanaest sati) shvatili i na vlastitoj koži osjetili sve blagodati onog projekta koji navodno ulijeva milijune, čak stotine milijuna eura u Slavoniju, Baranju i dakako zapadni Srijem (onaj istočni nije “naš”). Toliko obilno, da se dio milijuna uspio preliti preko ruba čaše i završiti u jednom rapskom hotelu kojemu je vlasnik slavonski tajkun u nastajanju.
Dok su u navodno brzom vlaku, čekajući presjedanja i alternativne prijevoze, uživali u podravskim prizorima rane, rujne jeseni, možda im je na pamet pala pastorala davnih putovanja konjskim i volovskim zapregama. Možda im je na pamet pao Osijek kojeg su nekoć nazivali Malim Bečom, koji je i prije metropole (koja tad nije bila metropola) dobio recimo tramvaj, vrijeme kad smo još bili bečki konjušari. Sigurno su, međutim, barem u sebi, kočijaški jebali mater i šefovima stanica na kojima su čekali i prometnicima, kondukterima. U gorčini, gladi i žeđi sigurno im na pamet nisu pali menadžeri HŽ-a koji su do statusa stranačkih uhljeba u državnoj firmi došli plemenskim zalaganjem i stapanjem u bezličnu masu i bezrezervnim kimanjem glavom svakom novom stranačkom gazdi s kojim se valja uvijek identificirati do uniformnosti.
Jer, uvijek su krivi oni na koje izravno nalijećemo na ulici, oni koji se zapravo batrgaju jednako kao i mi, oni koji vegetarijanski jedu kiseli kupus sarme famozne prosječne plaće o kojoj naklapaju vlastodršci. Nikad oni koji se prežderavaju mesom iste te statističke sarme, oni koji peteroznamenkastim plaćama podižu statistički imovinski prosjek. Uvijek je kriva lokomotiva koja se pokvarila, nikad pruga koja se zapušta već desetljećima, po kojoj bi i najsuvremenija lokomotiva morala usporiti do brzine koju i bakice s polomljenim kukovima i hodalicama smatraju razboritom. Zbog zapuštanja i truleži kroz koju hodimo već gotovo tri desetljeća. Zbog plemenskog sustava u kojemu si oni stožerni umišljaju da su vukovi. A zapravo su hijene. Premda, ima tu i merkata. Oni lijepe plakate, dijele letke i pozorno, predano, pobožno bdiju nad krupnima, anonimno, trolovski se kolju po portalima, forumima, na društvenim mrežama. I čekaju mrvice.
A ima i dresiranih pasa, vrana koje jedna drugoj oči ne kljucaju, čimpanza koje si međusobno plijeve buhe, svakojakih podzemnih životinjica. Plemenski. Plemenski se svi oni međusobno pravdaju, pronalaze izlike za sve omaškom uhvaćene corpus-delicti za koje javnost nije smjela saznati. Bez kritičkog mišljenja bez kojega se korovu dopušta da buja zato što je “naš”. Važno je stranci ostati vjeran kao materi. Jer stranka je kolektivni identitet u kojem nema osobnosti, vlastita mišljenja. Svaki napad na stranku je napad na svakog iz čopora. Za stranku se uvijek glasa na svim izborima, jer stranka kao kolektivan um veli kako će, pobijedi li, biti bolje svima. Pa i merkatima. Čak i ako je na izbornoj listi, uz nekoliko naivnih poštenjačina, i cijela horda prokušanih, dokazanih, osvjedočenih lažova, lopova, nitkova i protuha. Nije važno ime, osoba iza tog imena, nego kolektiv, statutom određeni interes. A interes je vladati. Pa makar se sramotno dodvoravalo biračkome tijelu u svrhu postizanja širine. Pa makar se žongliralo sramotom. Onako kako je to u onoj emisiji o petku kao petom danu u tjednu jedan “znanstvenik” izjavio kako je “temeljni grijeh ustaša taj što su Hrvatsku voljeli više od Boga”.
Stožerna stranka ne može ostati bez svojih ekstremnih članova čopora. Ali ni bez one “sumnjive” manjine. Zato se ne izjašnjava jasno o Jasenovcu, o evidentiranim zločincima, o “povijesnim” pozdravima. Zato se ranjivoj i ranjenoj braniteljskoj populaciji ne servira ništa konkretno, nego samo protokolarne novoblagdanske besmislice, zastave, stjegovi, barjaci, ruke na srcu pred kojima će nesretnici pasti kao pred oltarom Domovine. I zaborav da ih domoljublju uče oni koji su dok je bilo krvavo pobjegli.
Selo gori, baba se češlja. I pjeva. Urušavaju se temelji: prosvjeta, visoko obrazovanje, zdravstvo, pravosuđe, temeljna građanska sigurnost. Ljudi pucaju duboko u podsvijesti svoje čovječnosti ne znajući uprijeti prstom u okidač, ono što ih je duhovno unakazilo. Jer unakazila ih je kamara očiglednih nerazmjera u nepravdi kojima pravda miluje ili šamara hijenu i miša. Jednom oprašta, drugog globi.
I gdje je tu čovjek? Nema ga. Izbrisao se dragovoljno u plemenskom svjetonazoru čopora. I opet se vraćamo onom “sumanutom” Popperu koji promovira osobnost, Čovjeka. Koji je valjda sigurno bio mason i sigurno je zapravo svojim promišljanjima imao plan uništiti Hrvatsku, pokrenuti famozni specijalni rat protiv nje. Pila se uvijek može okrenuti. Onako kako će neki (mnogi), umjesto da brane i dive se temeljnoj ljudskosti Diane Budisavljević, u svrhu obrane svoga čopora potiho, izvrnuto braniti ubojice pravoslavne djece po logorima marionetske, rasističke i nikad nezavisne hrvatske državne tvorevine.
Nikako da se dosjetimo kako bi na izborima trebalo zaokružiti ljude, neokaljane, a ne kolektivnost stranke koja nam uporno podmeće probisvijete na svojim listama. Nikako da shvatimo da su ideologije samo davno oglodane kosti oko kojih se koljemo ispod stola za kojim obilno blaguju oni koji se tim kostima služe kao prokušanom maglom.
Najpoznatija hrvatska spisateljica - pamfleta! Svaki tjedan, pamflet jedan. Još malo pa će, poput Gerovca, izdati knjigu i biti proglašena "eruditkinjom". A možda i sa Gretom podijeli Nobela. Naravno, ako "pluralna katolička udruga" iz Austrije ima dobre veze, u što ne sumnjam.