Ništa nije zapisano, ključna je i zaključna poruka “Deset lekcija za svijet poslije pandemije”, nove knjige američkog novinara, političkog komentatora i autora Fareeda Zakarije. Tim motom, koji je posudio iz povijesne drame “Lawrence od Arabije” u kojoj mladi britanski diplomat Lawrence tako odbija izgubiti čovjeka u vrelini pustinje, Zakaria poručuje da današnji svijet, svijet koji opasno visi na rubu provalije, svijet koji se “uvukao sam u sebe zbog pandemije” i u kojem ljude sve intenzivnije opsjeda osjećaj nadolazeće apokalipse, da čak i taj i takav svijet – ima izbora. Slika koju Zakaria donosi u knjizi koju je u Hrvatskoj promptno objavila Fraktura kao i njegovo ranije djelo “Svijet nakon Amerike”, mračna je i ponekad zastrašujuća, ali poruka je optimistična. “Ljudi mogu odabrati u kojem smjeru žele ići oni sami, njihova društva i njihov svijet”, piše autor uvjeren kako planet koji je koronavirus okrenuo naglavačke ima više manevarskog prostora za promjenu nego prije.
“Mudre i pronicave komentare Fareeda Zakarije trebali bi čitati državnici širom svijeta. Deset lekcija svojevrsno je remek-djelo. Čitajte tu knjigu ako želite znati što se zbilo, što će se zbiti i što bi se trebalo zbiti”, napisao je u recenziji te knjige novinar Guardiana Jason Burke. I, doista, tko je slušao jednog od najvažnijih državnika svijeta, novoizabranog američkog predsjednika Joea Bidena nedavno na inauguraciji, njegov oprezan, razuman, ali i optimističan govor u kojem je Amerikance pozvao na jedinstvo i izgradnju pravednijeg društva, mogao je osjetiti istu tu misao – ništa nije zapisano: ako Amerikanci tako odluče, ovaj svijet, ili bar Amerika, može postati bolje mjesto.
I dok je Biden, govoreći o potrebi preobrazbe društva, logično usmjeren na SAD, Amerikanac indijskih korijena u svojoj se knjizi bavi cijelim planetom ističući da je svijet toliko globaliziran, toliko povezan i gospodarski ujedinjen, toliko međuovisan, da njime već vladaju neka posve druga pravila nego u godinama hladnog rata čijih se pravila u svojim politikama pridržavaju još mnogi; u toj novoj realnosti svaka država i svaki pojedinac postaju važni, a neko su vrijeme već najvažniji “gospodarski konkurenti koji su se toliko uzdigli da su postali geopolitički izazivači”.
Pandemija koronavirusa otkrila nam je da živimo u svijetu koji ne poznajemo, čijih ni opasnosti ni potencijala nismo bili svjesni. I zato Zakaria ne piše knjigu o pandemiji, nego o svijetu kakav nastaje kao posljedica pandemije – i ljudskoj reakciji na nju. Pokazujući iznimno znanje o političkim, društvenim i ekonomskim događanjima, ali i zavidnu informiranost o medicinskim temama, autor nas vodi kroz niz lekcija: od procjene opasnosti koju bi nam donio neki novi šok poput virusa ili biološkog oružja, preko lekcija o suvremenim vladama, slobodnom tržištu, digitalnom životu, ekonomskoj nejednakosti i globalizaciji, do vizije novog bipolarnog svijeta koji se već formira, a u kojem polove ovaj put ne bi činili SAD i SSSR, nego SAD i Kina.
“... svijet u kojem živimo je otvoren, brz – i stoga, gotovo po definiciji, nestabilan”, piše Zakaria objašnjavajući da u bilo kojem sustavu od ta tri obilježja – otvoren, brz, stabilan – možete imati samo dva. Globalni kapitalizam vrlo je dinamičan sustav, koji rezultira pretjeranim rastom, ali i gospodarskim i financijskim slomovima. Svijet je u prevelikoj brzini, previše troši, previše zagađuje, čovjek uništava prirodu nesmiljenom brzinom, ekosustavi se urušavaju, bioraznolikost nestaje. “Čak jednom milijunu biljnih i životinjskih vrsta (od ukupno osam milijuna) prijeti izumiranje, nekima od njih u idućih nekoliko desetljeća”, navodi autor tu i još mnoge frapantne brojke stilom novinarskog komentatora koji svoje analize i prognoze potkrepljuje činjenicama i citatima na način koji ne ostavlja prostora za isprazne dileme. Svijet su u 21. stoljeću već potresle tri velike krize – 11. rujna, financijski slom i COVID-19. Što bi se još trebalo dogoditi da usvojimo pouku da užurbani, neplanirani razvoj može izazvati reakciju? – pita Zakaria. Primjer? Šišmiši žive sve bliže ljudima jer smo prisvojili njihova staništa, njihove bolesti sve brže postaju naše. Još primjera? Čak 99 posto mesa u Americi dolazi s industrijaliziranih farmi, a ti golemi pogoni nisu ništa drugo doli uzgajališta za moćne viruse. Epidemija svinjske gripe 2009. počela je na sjevernoameričkim farmama svinja, ptičje gripe poniknule su na farmama za uzgoj peradi u Aziji. Zakaria nije katastrofičar. On uočava prijeteće događaje i trendove, ali i smiruje čitatelja, pokušava uhvatiti ravnotežu, ne svrstava se u tabore, nije ni ljevičar, ni desničar, ni anarhist, ni ekološki aktivist, ni liberalni ekonomist, ni nacionalist. Crta putove kojima bismo mogli krenuti dalje ne tek da bismo opstali nego i da bismo napredovali odbacujući kao rješenje već isprobane populističke recepture kao što su zatvaranje u nacionalne okvire i izolaciju ili zaustavljanje gospodarskog rasta. Čak i da možemo zaustaviti razvoj tehnologije i globalno kretanje roba i usluga, ne bismo to trebali napraviti, smatra. “Ne bismo trebali uvjeravati milijarde ljudi da prestanu s pokušajima da poboljšaju svoj životni standard. Ne bismo trebali sprečavati ljudska bića da se međusobno povezuju. Ne bismo trebali zaustavljati tehnološke inovacije.” Zakaria vidi rješenje upravo u povezivanju i naprednoj tehnologiji, i jačanju svijesti o rizicima te pripremama na opasnosti tako da društva postanu otporna. Primjer? Društva bi bila otpornija na izbijanje novih bolesti kad bi se mnogobrojne mokre tržnice smještene u milijunskim gradovima, poput one iz Wuhana, bolje kontrolirale. Društva bi bila otpornija i kad bi bila demokratskija i otvorenija, pa ne bi reagirala sporo i neadekvatno skrivajući nepoznatu bolest kad se pojave prvi znakovi epidemije.
O kakvoj god da je opasnosti riječ, znamo što poduzeti, tvrdi autor, navodeći kao primjer oluju prašine koja je 30-ih godina prošlog stoljeća pogodila Sjevernu Ameriku i koja je nadahnula legendarne “Plodove gnjeva” Johna Steinbecka opisujući ljude koji su bili prvi američki klimatski migranti. Da podsjetimo, do oluje prašine došlo je jer su američki pioniri počeli obrađivati prerije pretvarajući travnate visoravni u žitna polja. Farmeri su rušili drveće i preoravali tlo tako da je nestalo trave, a površina tla svedena je na tanki sloj koji je samo prekrivao tvrdu zemlju ispod njega. Zatim su stigle suše i vjetrovi koji su otpuhali gornji sloj tla. Oko 100 milijuna jutara zemlje otpuhano je u četiri godine. Tisuće ljudi su umrle, milijunu pobjegli. Međutim, tadašnja američka administracija našla je rješenje. Zapravo, našli su ga znanstvenici, a političari su ih poslušali. Agencije vlade Franklina D. Roosevelta poučavale su farmere kako spriječiti eroziju tla. Administracija je osigurala golemu pomoć farmerima i stavila pod zaštitu 140 milijuna jutara federalnih travnatih površina. Oluje prašine više se nikad nisu pojavile.
Upravo na tragu ovog primjera Zakaria i nudi rješenja za budućnost – ono što je važno nije kvantiteta vlade, nego njezina kvaliteta, piše on. To su vlade poput Rooseveltove, kvalitetne vlade koje znaju i mogu upravljati državom. Jasnije je na što točno autor misli kad spominje kvantitetu vlade sjetimo li se da je odrastao u Indiji, čija je velika i ambiciozna država primjer neučinkovitosti i nesposobnosti. “Bit dobrog vladanja ograničena je moć, ali i jasne linije upravljanja”, navodi on. Vlada poput Rooseveltove mogla bi i znala upravljati COVID-19 krizom. Takva bi vlada osigurala zemlji jak javni zdravstveni sustav u kojemu se bolnice ne bi vodile kao hoteli, tako da kapaciteti moraju biti popunjeni, pa bolnički kreveti nedostaju u odlučnom trenutku kad zemlju pogodi smrtonosna pandemija. Zakaria nije socijaldemokrat, on se ne opredjeljuje ideološki kad zagovara učinkovitu vladu nalik na Rooseveltovu. Njega zanima učinkovitost vlade, njezina moć da dobro upravlja zemljom. Istodobno postaje očito da pitanje učinkovitosti svake vlade, pa tako i američke, nije i ne može biti isključivo ideološko. Pandemija je ubrzala trendove i kad je riječ o stavovima prema ulozi vlasti u društvu. Kako drukčije objasniti činjenicu da su usred COVID-19 krize i konzervativni američki senatori u danskom stilu predlagali izdašnu državnu pomoć radnicima koji su izgubili posao.
Amerika je ipak bitno antietatistička država. Danas, kao i uvijek, desnica bi kresala sredstva vladi, ljevica joj natovaruje pravila i zahtjeve, no autor zamjećuje pravilnost prema kojoj su vlade te moćne države bile najuspješnije 30-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća kad je jedna stranka držala sve poluge vlasti, dakle i Bijelu kuću i oba doma Kongresa. Treba imati na umu da je Zakaria knjigu napisao prije predsjedničkih izbora, još dok je Trump bio na vlasti, no ovo zvuči kao poruka Bidenu koji, otkad su demokrati preuzeli i Senat, ima čvrsto vlast u svojim rukama pa preostaje vidjeti hoće li ostvariti svoja obećanja.
“... američka vlada izdala je ovu generaciju”, piše Zakaria. Činjenica je da su se mnoge druge liberalne demokracije dobro nosile s modernim izazovima, dok je američka istodobno podbacila. Americi tako tek predstoji rješavanje izazova koji se tiču infrastrukture, stručnog obrazovanja, klimatskih promjena i javnog zdravstva. Predstoji joj i bitka za socijalnu pravdu, premoštavanje socijalnih nejednakosti, jer osim što nejednakost sada ponovno raste između najbogatijih i najsiromašnijih ljudi na planetu i to bržim tempom, ona raste i u najbogatijim i najuspješnijim zemljama svijeta. Ginnijev koeficijent nejednakosti na najvišoj je razini u SAD-u od 1928. godine, čime on postaje sličniji Brazilu nego Danskoj. Postoje dvije Amerike, uostalom kao i dvije Hrvatske, što je mnogima razotkrilo tek razaranje na Baniji.
Najavljujući mogućnost ponovnog stvaranja bipolarnog svijeta, Zakaria piše da Americi predstoji repozicioniranje na globalnoj političkoj sceni, pogotovo u svjetlu razgovora o američkom propadanju koje je ubrzao COVID-19, kao i u svjetlu aktivnije kineske uloge u vanjskoj politici. Analizirajući odnose s Kinom, piše da se dogodila treća kineska revolucija, da su promjene koje donosi kineski predsjednik Xi Jinping toliko velike da su usporedive s Maovom komunističkom revolucijom i Deng Xiaopingovim približavanjem tržištima. U usporedbi s Maovom, sadašnja Kina vrlo je suzdržana, ali Xijeva politika ima i mračne strane: gospodarske reforme su usporene, kontrola KP Kine je ojačana, susjedne zemlje su bijesne. Koja je prihvatljiva razina utjecaja za Kinu – pitanje je koji si mora postaviti SAD ako želi iznijeti argumentaciju gdje kineska moć prelazi granicu, piše autor. Hoće li svijet biti bipolaran, multipolaran ili multilateralan, kakva će biti njegova struktura? Hoće li to biti svijet suradnje koji omogućava veću glasnost većem broju zemalja ili svijet neograničenog nacionalnog nadmetanja? Hoće li SAD i Kina skliznuti u beskrajan sukob – od militarizacije svemira do naoružavanja u kibernetičkom prostoru čiji bi rezultat mogao biti katastrofalan? Ili će se ispreplesti gospodarske veze i države izbjeći ratove kako bi narodi živjeli bolje, dulje i sigurnije? Zakaria glasa za multilateralni svijet suradnje, međunarodni liberalni poredak, koji je nepotpun i ima puno mana, ali je u cjelini poboljšao živote većeg broja ljudi nego bilo koji raniji sustav u kojem su ljudi živjeli. “Idealizam koji je u podlozi liberalizma jednostavan je i praktičan. Ako ljudi surađuju, postići će bolje rezultate i trajnija rješenja nego ako djeluju sami.”
Ništa nije zapisano. Ratovi se ne moraju voditi. To nije idealistička tlapnja, nego zdrav razum, poručuje Fareed Zakaria.
VIDEO Od 12. veljače do 15. svibnja posjetite izložbu "Hrvatska svijetu"
