Slušajući medije prosječan Hrvat bi se trebao osjećati kao zadnja nezahvalna hulja ako nije ispalio mini vatromet ili barem otvorio šampanjac na vijest da je njegova ministrica vanjskih poslova odlučila napustiti svoje radno mjesto i otići na dobro plaćenu funkciju glavne tajnice najstarije, time i najdekadentnije paraeuropske organizacije, Vijeća Europe.
„To je fantastično postignuće RH, najveći međunarodni, politički i diplomatski uspjeh kada je riječ o izboru bilo kojeg predstavnika RH u posljednjih 30-ak godina. Možemo biti ponosni na njeno ostvarenje i na međunarodni ugled Hrvatske.“, rekao je premijer Plenković na sjednici Vlade i zamolio ministre da odsutnu kolegicu nagrade pljeskom. Nije bilo aplauzometra Kapulice da izmjeri koliko je trajao pa taj podatak nemam.
Vijeće Europe je organizacija koja okuplja sve europske zemlje osim Bjelorusije, a čiji su glavni zadaci „jačanje demokracije, zaštite ljudskih prava i pravne države na europskom kontinentu“. Ne treba ga miješati s Europskim vijećem koje je tijelo EU.
Čemu služi? Na stranici našeg ministarstva vanjskih poslova piše: „Trenutno je Vijeće Europe posebno angažirano u borbi protiv svih oblika netolerancije i diskriminacije pod geslom „živjeti zajedno u Europi 21. stoljeća“, pri čemu osobitu pažnju pridodaje zaštiti ljudskih prava osjetljivih društvenih skupina poput Roma, izbjeglica, migranta i LGBT osoba.“
Do sada je VE usvojilo više od 200 konvencija i protokola iz raznih područja, među kojima se u zadnje vrijeme ističe Konvencija o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, poznatija kao Istanbulska konvencija.
Tajništvo VE zapošljava oko 2000 službenika (zamislite koja je to količina ćata!), a na čelu mu je glavni tajnik. Zadnjih deset godina to je bio Thorbjorn Jagland, nekadašnji norveški premijer kojeg u domovini smatraju najgorim od Drugog svjetskog rata.
Na službenoj stranici MVEP-a hvale se našom kooperativnošću: „U Vijeću Europe RH je prepoznatljiva i na području zaštite prava nacionalnih manjina, borbe protiv svih oblika diskriminacije, posebno temeljem spolne orijentacije i rodnog identiteta, borbe protiv trgovine ljudima te borbe protiv terorizma“, te ističu kako se nakon donošenja zakona o potvrđivanju Istanbulske konvencije poduzimaju daljnje aktivnosti u provedbi procesa ratifikacije.
Pejčinović-Burić je u prvoj izjavi nakon izbora neoprezno rekla: „Prvo, zasluge idu svima koji su sa mnom ovih šest mjeseci intenzivno radili„ No tko nam je bio ministar vanjskih poslova sve to vrijeme dok je ona „intenzivno“ pripremala svoju kandidaturu?
Ako je najmanje pola godine, po vlastitom priznanju, intenzivno radila za svoje radno mjesto u međunarodnoj organizaciji treba li vratiti ministarske plaće koje je primila za to vrijeme?
U tipičnom gladuškom stilu, pola zavidno, pola impresionirano, mediji ističu kako će ona na novom poslu imati godišnju plaću od 300 tisuća eura. Možda bi dio plaće trebala uplaćivati u novi fond „Lovro Kuščević“ iz kojeg će se isplaćivati dodaci HDZ-ovcima koji će u bliskoj budućnosti letjeti sa sinekura zbog potpore Istanbulskoj konvenciji, u fatalnom trenutku kada špicen-ćate dignu sidro i ostave ih na vjetrometini.
Pejčinović-Burić bila je nevidljiva ministrica vanjskih poslova. Kako se manifestiralo to što je radila za Hrvatsku? Zašto se nije manifestiralo ovako kao sada njena sinekura?
Javnosti se sugerira da će ona na novoj funkciji napraviti nešto za Hrvatsku. Ta teza krije paradoks, jer ako je riječ o važnoj i uglednoj europskoj instituciji, kako je moguće od njenog čelnika očekivati zadovoljenje nepotističkih balkanskih standarda?
Ostaje nedoumica je li sve što (ni)je radila kao ministrica bilo u funkciji njene kasnije inozemne karijere? Sjeća li se itko, sada kada se podvuče crta, ijednog njenog poteza, izjave, stava, koji nije slijedio mlaki europski mainstream? Ako tu ništa nije uradila za hrvatski interes, zašto bi kao glavni tajnik međunarodnog mastodonta nejasnih ingerencija?
Ministrica na odlasku ističe važnost „multilateralizima“. To je novi eufemizam za globalnu oligarhiju bez demokratskog legitimiteta koja sve češće djeluje mimo volje građana.
Kako „multilateralizam“ preko svojih lokalnih kompradorskih krakova mešetari u malim zemljama najbolje pokazuje primjer nametanja ratifikacije Istanbulske konvencije u Hrvatskoj. Samoodreknuće i političko samoubojstvo najveće stranke u zemlji bila je cijena plaćena unutra, ali na van - evo ministrice pobornice Konvencije na čelu paraorganizacije koja je promovira!
Novo društveno modeliranje ostvaruje se kombinacijom ucjena i promicanja lokalne oligarhije koja se ponaša guvernerski, kao puki kolonijalni upravitelji koji ne odgovaraju građanima već stranim centrima moći. Čak i najviše funkcije u zemlju samo su im odskočna daska za ćatinske karijere u „multilateralnoj“ globalnoj organizacijskoj mreži.
Kolinda Grabar Kitarović je ovaj tjedan, izvrdavajući pitanje o kandidaturi, izjavila kako će sigurno u Hrvatskoj provesti mirovinu. Eto perspektive, eto kako na zemlju gledaju oni koji su na njenom vrhu! Dolazit će u nju kao Carl Bildt, na umirovljenički odmor.
Prije nego dignu sidro trebaju još izgurati uvođenje eura (bolje rečeno – ukidanje kune) i ubacivanje zemlje u šengensku zonu, što će preko režimskih medija prikazivati kao samorazumljivo pozitivno, a nipošto kao dokidanje zadnjih ostataka suverenosti. Do tada će narod zabavljati ustašama i partizanima.
Nehotično znaju biti i duhoviti kao u vicu da je izbor Pejčinović-Burić za glavnu tajnicu VE „pokazatelj diplomatske snage Hrvatske“. Gdje se još vidi ta snaga? Jesu li je pokazali, primjerice, u odnosima sa Slovenijom? Srbijom? Sudbinama nestalih? Poziciji Hrvata u BiH? Pokazali su samo snagu za ostvarivanje svojih inozemnih karijera pri čemu im je hrvatska država poslužila samo kao instrument. I još očekuju pljesak. Bar se toga suzdržimo. Sebi je otišla, ne nama.
Sad je jasnije zašto gospođa nije sazivala Povjerenstvo koje prati pristupanje Srbije EU. Nije imala vremena zbog "intezivnog rada na vlastitoj karijeri" a i zbog prikupljanja glasova u komšiluku.