O dmah u glavu, da ne bude nikakve dvosmislenosti i dvojbe: uz dužno poštovanje kolegici koja neustrašivo otvara i zatvara mnoge atraktivne novinarske priče, televizijska ekipa bez dozvole ni najave nije imala što raditi na kućnoj terasi u posjedu obitelji Marka Perkovića Thompsona.
Ne postoji baš nikakav, pa ni najmanji opravdani interes javnosti da se netko penje ljestvama, preskače zid te upada u intimu doma jedne obitelji s djecom, koje god bilo njihovo prezime. Osim ako pod “opravdani interes” podrazumijevamo staru dobru – znatiželju.
Nije tu uopće bitan Thompson, posve isto bi vrijedilo da je televizijska ekipa upala u privatni prostor Mile Kekina. Osim što bi u slučaju Kekina u publici vjerojatno zamijenili uloge oni koji sladostrasno uživaju kad se nagazi Thompsona i oni koji ga ogorčeno brane. No, ima u publici sasvim sigurno i nemali broj Hrvata koji ne diskriminiraju po ideološkom ili naši-njihovi, volim-ne volim principu, oštro svjesni da se sutra takva ili slična neugoda može dogoditi bilo kome od nas.
Miješanje u građanske imovinske sporove i susjedske svađe uvijek je sklizak teren za novinare i to je doista nešto što bi oni trebali izbjegavati u širokom luku, ako nije priča o nekom kome je ugrožena egzistencija. Ovdje to nipošto nije slučaj, dapače, radi se o sukobu imućnih kupaca stanova u luksuznoj zgradi kakva na toj lokaciji u nekoj uređenijoj državi sigurno nikad ne bi ni bila sagrađena. U tom smislu, nema ovdje nevinih, svi su itekako vini. No, koliko god bilo medijski primamljivo, ime Marka Perkovića samo po sebi ne opravdava grubu intruziju u privatni prostor njega i njegove obitelji.
Jedan od najneugodnijih novinarskih zadataka je izvještavanje ispred obiteljskog doma osumnjičenika za nešto. Najčešće korupciju. Kad god je to moguće, trudim se da to ne bude predeskriptivno i izvještavanje kao da smo u nečijem dnevnom boravku, nego iz ulice, ne fiksirajući se na kućni broj, znajući da se iza zastora na prozorima obiteljskog doma često krije i uplašeni dječji pogled, kojemu će ostati doživotna trauma. Da, čak i obitelji korumpiranih političara zaslužuju takav obzir!
Marko Perković nije državni dužnosnik, u ovom slučaju može biti u pravu, može isto tako biti u krivu, no najveća moguća novinarska greška u ovakvom slučaju je zauzeti stav da je netko a priori u krivu, uzeti pravo i pravdu u svoje ruke, popeti se ljestvama na terasu koja je nedvojbeno u posjedu(!) jedne obitelji, šetati se oko privatnog bazena u kojem se inače daleko od provociranja očiju javnosti kupaju njegova djeca.
Da, znam, nema televizijske priče bez žive slike, ali znatiželja javnosti jednostavno – nije dovoljno dobar razlog! Nije istina niti da je preskakanje ograde na trećem katu jedini način da se gledateljima pojasni slučaj. Mogao je biti upotrebljen i dron s dovoljno pristojne i nenametljive udaljenosti. Mogla je to biti animacija. Novinari ne moraju uvijek biti u pravu. Ne, nismo uvijek u pravu, a zato što smo zbog prirode posla mnogo češće u dvojbenim situacijama griješimo i iznad hrvatskog tužnog prosjeka. Naravno, to isto vrijedi i za one koji misle da im cijeli ovaj rašomon daje pravo na pokretanje divlje hajke na novinare, bilo da izmetom gađaju općenito cijelu struku ili neke s konkretnim imenom i prezimenom.
Ne, nije istina da je Marko Perković taj koji je svoju terasu proširio na nečiji krov, jer nekretninu u kaskadnoj zgradi je kupio u takvom stanju i takvo stanje je pravno moguće. Time ne tvrdim da je Thompson u pravu u ovom imovinsko-pravnom sporu. No to nije ni bitno, poanta je da je u zemlji u kojoj na svaki mejaš dolaze dvije parnice, a svaka druga obitelj ima dugogodišnju zakrvljenu zavadu, ulaziti u takav spor novinaru je doslovno kao ugaziti u septičku jamu. U jednom od stotinu slučajeva je možda moguće začepiti nos i razabrati tko je više, a tko manje u pravu. Iz toga izlaziš pokakan ili popišan, pa se u takve privatne sporove s nelagodom miješamo.
Ovaj slučaj pak zaslužuje pažnju medija očito isključivo samo zato što se u njemu vrti Thompsonovo ime, iako nije vidljiv nikakav javni interes koji bi opravdavao intruziju novinara na izoliranu terasu u nedvojbenom posjedu (pojam koji ne prejudicira nesporno vlasništvo!) te obitelji. Da, iako neki uporno ponavljaju tu riječ, to nije provala, zakon to ne tretira kao nedjelo koje se goni po službenoj dužnosti, ali to i dalje jest posve nepotrebni i ne nužni upad te (jednokratno!) ometanje privatnog posjeda(!). Sviđalo se to drugim stanarima ili ne, oni imaju jasan pravni put za zaštitu svojih interesa, a nijedan među njima očito nije žrtva ni sirotinja, naprotiv, svi priznaju da godinama uživaju u nelegalnim kvadratima. Big Brother bi nam rekao: drugovi novinari, to vam nije dovoljno dobar razlog!
VIDEO U zgradi na Jarunu susjedi platili izgradnju dizala, oni koji nisu neće ga moći upotrebljavati!
Kada je netko indirektno čitav život vezan uz novinarstvo onda se s opravdanjem mora pitati gdje je nestala istinska novinarska etika koja krasi časne ljude s novinarskim pozivom. Gospođa Derifaj i RTL uzeli su sebi za pravo biti nekakva vrsta i tužiteljstva i arbitra i odvjetnika u nečeim što su od početka znali kako stvari stoje. Kada netko tko je time pogođen reagira onda se odmah to naziva hajkom. Kako to da baš nitko, ali baš nitko iz struke nije našao niti jednu jedinu riječ u kojoj bi se opisalo da je bar djeci Marka Perkovića učinjena nepravda. Tko može predvidjeti posljedice ovakvog "novinarstva"? Tko može danas sa sigurnošžu kazati da se neće netko pozvati na "pravo novinarske na zadatku" pa s potpuno duguim namjerama provesti "pravdu" nad obitelji Perković. Medijska hajka nad Perkovićem koja traje već nekoliko desetljća je tako "stara i dugačka" da je izgleda iživljavanje nad tim čovjekom postalo normalno, a zakoni koji za sve vrijede dovode se medijski u pitanje kada je u pitanju Marko Perković.