Prošli su se tjedan mediji i društvene mreže posebno bili okomili na zagrebačkog kapelana don Damira Stojića i umirovljenog biskupa Jurja Jezerinca.
Mladi je kapelan održao mladima predavanje o pornografiji i, među ostalim, rekao: „Poznajem jednu ženu koja je kao djevojka uhvatila svojeg oca kako gleda pornografiju. Na licu mjesta je od šoka izgubila menstruaciju i nikad ju nije dobila nazad. Tvoj grijeh utječe na druge.“
Stari je biskup, pak, na propovijedi ustvrdio: „Danas svakodnevno ubijaju djecu po bolnicama pozivajući se na ženino pravo kao da dijete nema ta ista prava. I znate što se radi od mesa te djece? Ako niste znali, najskuplji parfemi.”
Obje su izjave ono što se nekad zvalo „egzempl“, to jest primjer, a propovjednici su ih oduvijek koristili kako bi pobudili i očuvali pažnju slušatelja. Duhovite anegdote, poučne legende, jeziva svjedočanstva – nekad uljepšani, nekad izmišljeni – sve se to stoljećima ubacuje u propovijedi kako bi se vjerski sadržaj lakše ulio u srca i umove vjernika.
Evidentno je da je don Damir Stojić iznio je šokantan slučaj i nezgrapno ga ispričao, ali to ne znači da se nije dogodio – a još manje znači da ovisnost o pornografiji nije težak problem koji muči mnoge, a posljedično i njihove ukućane.
Biskup je, međutim, ispričao nešto još šokantnije. Pogriješio je u izboru riječi, ali nije promašio bit. Washington Times objavio je 3. studenog 2009. vijest da kalifornijska kozmetička kompanija Neocutis – na latinskom nešto kao „nova koža“ – koristi u preparatima stanice nerođene djece.
Te su novine desne i konzervativne, ali to nije bila posve lažna vijest. Neocutis na svojim stranicama priznaje da je kultura ljudskih stanica, koju uzgajaju za proteine, potekla iz tijela fetusa, abortirana u Sveučilišnoj bolnici u Lausanni, i donirana znanosti i industriji. Nije meso, nego stanica; nije opetovano, nego jednom; nije dijete, nego fetus; nije šija, nego vrat.
Fact check stranica Snopes, mnogo pouzdanija od Washington Timesa, potvrđuje barem još jedan sličan slučaj. U SAD-u su 1972. uzete stanice bubrega pobačenog djeteta i na temelju njih načinjen je preparat HEK293 (HEK znači Human Embryonic Kidney, tj. bubreg ljudskog embrija) od kojeg se razvijaju patentirani preparati za potrebe medicine i kozmetike.
Dok su hrvatski portali bili šokirani čime to hrvatski svećenici šokiraju svoju pastvu, pa su to prenosili šokiranoj publici, domaćim su internetom kružile sljedeće dubokoumne vijesti. Jedna je od najčitanijih, nažalost s fotografijom, o ženi koja se maže po glavi menstrualnom krvlju jer joj to daje osjećaj da je moćna i predivna. Jesu li je portali ismijavali? Ne. Bila je i vijest o ženi, nažalost s fotografijom, koja nije čistila stan 30 godina. Ismijavana? Ne. Bila je i vijest o ženi, nažalost s fotografijom, koja je htjela veće grudi pa je greškom ostala bez jedne dojke. Portali zgroženi? Ne. Srećom bez fotografije, prenesena je vijest o Kineskinji koja je u šest godina napravila 17 pobačaja. Izrugana? Ne. Sve je super, samo se po dozvolu za propovijedanje mora ići u medijski agitprop.
Usput se možemo zapitati i kakvu sliku o ženama daju hrvatski internetski portali, ali naše se teme tiče drugi problem. Dosad se klerike i laike u medijima tipično napadalo zbog političkih stavova ili kad bi se molili javno, recimo pred bolnicama gdje se obavljaju abortusi. Kritike su išle u smjeru da se vjera ne treba petljati u politiku i da je vjernicima mjesto u crkvi. Ali sad se radilo o zatvorenim sastancima i misama, s tipičnim katoličkim temama – pornografiji i pobačaju – pa su opet svećenik i biskup napadani: umjesto da se bave vjerskim pitanjima, eto, šire strah neistinitim tvrdnjama u ime ekstremno desne ideologije. Iako uopće nisu neistinite.
Još čudnije da mnogi hrvatski mediji koji tako žustro vrijeđaju svećenike i medije daju tiskati katoličke kalendare sa svojim logotipom, poklanjaju čitateljima razne molitvenike i uz novine daruju medaljice svetaca. Odakle ta shizofrenija? Odgovor mi je pružio jedan Facebook komentar u kojem piše da su svećenici „duhovni autoriteti“ (s navodnicima, dakle lažni, a ne pravi) i da ih se treba ismijavati; ismijavanje je isto što i satira i pridonosi izgradnji društvene zrelosti; ismijavanje je u najmanju ruku jednako učinkovito kao i dobro razrađena racionalna kritika jer smijeh ruši idole s trona; ismijavanje autoriteta je izraz intelektualne i karakterne slobode.
Ovo je bio poučan tjedan. Svećenici i biskupi odsad će pouzdano znati da je među vjernicima opet onaj čovjek s notesom koji pazi što se govori i tko sluša. On je nekad svoje bilješke nosio u tajnu policiju, a sada je nosi pred javnu, okupljenu iza zaslona mobitela i kompjutora, no zato ništa manje strogu. Jer sada svatko može bilo koga proglasiti lažnim autoritetom i najvulgarnije mu se rugati, umjesto da pribjegne napornoj i manje efikasnoj racionalnoj kritici, pa čak i da, u najmanju ruku, provjeri što je istina. Time će, nada se, zadobiti intelektualnu i karakternu slobodu te pridonijeti društvenoj zrelosti.
Društvenu zrelost i intelektualnu i karakternu slobodu svojski će širiti i novine i portali. Oni će preko tjedna vrijeđati najgluplje vjernike, a vikendom će im darivati katolički kalendar s velikim horoskopom, knjižicu o njezi kože s litanijama Gospi Lauretanskoj i križni put s pozama za božanstveni seks.
Istina boli i to je dobro . To znači da savjest još nije umrtvljena i postoji šansa za obraćenjem .