Može li se europsko ujedinjenje, poslije mnogo peripetija koje ga sa svih strana ugrožavaju u posljednje vrijeme, spotaknuti o običnu nogometnu loptu koju su dobro napumpali političari za potrebe igre oko neovisnosti Katalonije? Dogodi li se zaista da ta španjolska pokrajina postane uskoro nova država, Messi i društvo mogli bi se naći u iskušenju da svoje zlatne noge unovčuju negdje drugdje, jer u maloj ligi ne bi imali konkurenciju u kraljevskom klubu iz Madrida, ni dobit koja s njome ide, ili da igraju s druge strane Pireneja, što im je galantno, ali politički neoprezno, ponudio francuski premijer Manuel Valls. Za političare se zna da im "najvažnija sporedna stvar na svijetu" pruža dobar azil kad se nađu u kvaru ideja pa pobjegnu na teren gdje velike ideje uglavnom nemaju prebivalište, i gdje se i s malima može ostvariti velika zarada. Računajući na to da sport nije prestao biti opijum za narod i da novoj religiji kruha i igara trebaju neke nove crkve, državni kardinali udaraju u zvona sa svojih katedrala kad žele da se čuje za njihove navijačke strasti; dvosjekli mač zna se zabiti u srce budućih glasača. Šefu francuske vlade nije prvi put da ga emocije za Barcelonom navuku na skliski politički i etički teren. Jednom je već, prije nekoliko mjeseci, morao objašnjavati poreznim obveznicima u svojoj zemlji zašto je putovao u Berlin k Angeli Merkel baš na dan kad je tamo najpoznatiji španjolsko-katalonski klub igrao europski finale protiv prvaka Italije. U načelu, za susret s najmoćnijom ženom Njemačke, Europe i svijeta svaki je dan dobar: nije mu bilo osobito teško uvjeriti i političke protivnike da je navijački napor bio vrijedan zadanoga cilja. Ali, i saveznici su mu zamjerili što je na put vodio sina, pa je morao naknadno podmirivati njegove putne troškove.
Barcelona- Monako-Pariz
Nogomet će se nastaviti igrati ako se dogodi da u spletu političkih promjena Barceloni s glave padne kruna povlaštenosti, i da taj slavni klub zaista (s)krene putevima Monaca, što je vjerojatno koliko i mogućnost da se naš Ivan Rakitić s katalonskim klubom preseli na Mars. Mala Kneževina između Nice i Ventimiglie, financijski div i politički patuljak, toliko se uklopila u francuski nogometni (i svekoliki drugi) režim da ni svojedobna prolazna De Gaulleova pomorska blokada nije uspjela poremetiti prirodne putove koji iz Monaca vode prema Parizu. Katalonija je i zemljopisno, i povijesno, i politički u drugome položaju, ona živi dugo u braku sa Španjolskom, i nije se pripremala za razdruživanje, ako do njega ikada dođe, da bi se "dala" Francuskoj, pa makar samo u sportskome krevetu. Najalarmantniji problem koji zaokuplja Francusku i Europu – tumači ovih dana filozof Pierre Manent – opća je dezorijentacija, rastuća nemoć da se misli i da se hoće zajednički projekt. Erupcija islama otkriva taj problem, otežava ga, bez dvojbe, ali dezorijentacija postoji, neovisno o islamu. – Islam nas ne bi mogao destabilizirati – nadovezuje se drugi filozof, Abdenaour Bidar – da nismo postali tako krhki. U tom grmu leži zec: da nije stvarno krhka i da na širokom prostoru od Atlantika do Urala ne pucaju mnogi šavovi, politička se Europa ne bi trebala ničega plašiti, ni islama, kojeg se još ne plaše rijetki političari koji u nesretnim izbjeglicama vide prije svega ljude a tek potom muslimane, ni zakonite mogućnosti da se demokratskim putem promijene odnosi u jednom perifernom dijelu našega kontinenta. Mijenjanje političke karte nikad i nigdje nije išlo glatko, bez mnogih pitanja o tome što je zakonito a što nije, koliko tko dobiva a koliko gubi. Jučer je to moglo biti sa Škotskom, sutra može biti s Katalonijom. Vlasti u Madridu, ne samo u Barceloni, godinama kalkuliraju s mogućnošću da se najveća i najbogatija pokrajina izdvoji iz Kraljevine Španjolske. Od raspada Jugoslavije, zapravo, španjolska vlada pazi da nijednim potezom ne ohrabri svoje "secesioniste"; ni dandanas nije priznala Kosovo, a španjolski kralj nikad nije posjetio Hrvatsku (iako je Juan Carlos ugošćavao hrvatske predsjednike), zato što mu njegov premijer nije otvorio put svojim posjetom, da bi kralj, prema protokolu, mogao ići poslije njega.
Politika bez bedastih ljudi
Za Europu je Katalonija, kao i Škotska, ipak periferija koja neće odlučiti o njezinoj sudbini. Pametna politika uvijek je umijeće kompromisa, ako je ne vode bedasti ljudi. Europa će preživjeti šok katalonske neovisnosti, ako do nje dođe, za to što ima još uvijek svježa vlastita iskustva i standarde ponašanja koje su neke složene države potvrdile na savršeno pozitivan način, a druge tragično pogazile. Češka i Slovačka su se, primjerice, razdružile mirno da mogu biti uzor svakog novog razdruživanja, za razliku od nekadašnje Jugoslavije koja je dala primjer koji nitko ne bi smio slijediti. Ali, u Pragu je vladao mudri i smireni Vaclav Havel koji je Čehe i Slovake doveo za isti stol, a u Beogradu ratoborni i primitivni Slobodan Milošević koji je svoj narod poveo u osvajački rat za tzv. Veliku Srbiju. Nakon razdruživanja, Česi i Slovaci uspostavili su odnose za koje sam Havel u knjizi sjećanja "Govoreći istinu" kaže da nikad nisu bili bolji; nakon raspada Jugoslavije, odnosi među novim državama (i starim narodima) još nisu postigli pravu suradničku temperaturu, opterećeni tragovima i posljedicama agresije i rata. Dođe li do razdruživanja na Pirenejskom poluotoku, i Španjolcima i Kataloncima stoji na raspolaganju (samo) Havelov model.
Kad je bila jaka, a ne krhka kao sada, dominantna u svijetu po svojim gospodarskim rezultatima i kulturnim i političkim utjecajima, a ne kolebljiva kao danas, Europa se nije bojala razlika i različitosti. To je bila njezina prednost, na tome je značajnim dijelom izgradila svoje vodeće mjesto u svijetu. Takva Europa ne bi se ni danas plašila naseljavanja na svoje tlo nekoliko stotina tisuća muslimana, iako nije zabranjeno misliti kakve posljedice mogu nastati na demografskom i kulturnom planu. Zastave multikulturalnosti još su prije spuštene na pola koplja i ne treba čuditi što politički ekstremisti na raznim stranama zaobilaze pozitivna europska iskustva da bi nametnuli sumnju u samu mogućnost i potrebu europskoga ujedinjenja.
Sa svakom novom krizom, Europa gubi samopouzdanje; u tome je njezin sadašnji problem, ne još i nesreća, uspije li na vrijeme pronaći izgubljenu orijentaciju, na koju (je) pozivaju misleći ljudi. Izbjeglička "invazija" otkriva dvije dramatične podjele s kojima je suočena Europska unija i koje, i jedna i druga, ugrožavaju njezine temelje i dovode u pitanje njezinu budućnost, puno više negoli politički folklor o tome gdje će igrati Messi i društvo. Europa još jednom pokazuje koliko je Albert Camus bio u pravu kad je govorio da (Europa) ne voli samu sebe, a Milan Kundera bio je dobar prorok kad je pozivao europske državnike da ujedinjuju Europu na projektu kulture (a ne mimo ili protiv nje). Lakoća s kojom su nakon pada komunizma dvije Europe slijepljene u jednu izbija na površinu u obliku nove podjele na dvije Europe, i to po istoj crti, samo s drugim akterima i s drukčijim ideološkim pakovanjima. U ujedinjenu Europu, dvije su polovice, istočna i zapadna, komunistička i demokratska, unijele različite sadržaje i vrijednosti, sasvim oprečna iskustva; nekadašnji sovjetski sateliti iza željezne zavjese nisu mogli razvijati ni gospodarske, ni političke standarde koji bi od dva dijela lako sastavili novu cjelinu. Najmudrijem tranzicijskom državniku Vaclavu Havelu nije bilo teško da u govoru na američkom sveučilištu "George Washington" 1993. godine predvidi kamo će ići i gdje može završiti istočna polovica Europe. "Mnogi, ne samo na Zapadu nego i na Istoku, koji su se padu komunizma radovali kao trenutku kad će se povijest konačno urazumiti, počinju se ozbiljno bojati posljedica toga pada". U prazninu koja je nastala time što je "jedno srušeno a drugo nije sagrađeno", ubacuju se mnogi neželjeni fenomeni kao što su "potraga za kolektivnim krivcima", "radikalizam svih vrsta", "mržnja prema svijetu", "potreba za samopotvrđivanjem pod svaku cijenu", "najprimitivniji kult konzumerizma i moral prvobitnog kapitalizma". Sve je to detektirao tadašnji češki predsjednik i, u svijetu zatečenim eksplozijom neslućenog mnoštva različitosti koje su se pod komunizmom skrivale, izvodio objašnjenje za "erupciju raznih vrsta staromodnog domoljublja, preporodnog mesijanizma a često puta i mržnje prema svakome tko se čini nevjernim vlastitim korijenima ili se opredjeljuje uz neke druge korijene".
Treba li danas svijećom tražiti idealnog političara koji će, kako ga opisuje njemački filozof Jürgen Habermas, imati "hrabrosti i imaginacije" da novim projektom odgovori na krizu Europe? Može li se na kraju potrage doći do političara koji bi bio danas bio u stanju ponoviti ono što je Havel govorio 1999., kad je u Budimpešti primao nagradu Otvorenog društva. "Granica između nacionalne solidarnosti i mentaliteta krda, gdje se tisuće kukavičkih i nesamobitnih 'ja' krije iza nekakvog 'mi', teško je odrediva. Gdje svršava domoljublje a počinju nacionalizam i šovinizam? Gdje svršava građanska solidarnost a počinje plemenska strast?". Nije poznato da (li) je u publici bio izvjesni Viktor Orban; ako je i bio, ili nije dobro čuo, ili je zaboravio da je jedan od najslavnijih disidenata, dakle antikomunista, formulirao buduću nacionalističku histeriju, u koju će taj mladi političar uvesti i Mađarsku i Europu, kad jednom dođe do prilike da gradi nove zidove koje je Havel u svoje vrijeme rušio! Ni njegov Prag, ni (nekada, također) njegova Bratislava, ni Varšava, u susjedstvu, i ona zahvaćena "orbanizacijom", ne ohrabruju europske projekte ujedinjenja.
Federalisti i suverenisti
To je stvarnost europske politike, koja izražava drugu veliku, vjerojatno presudniju, podjelu na pristalice i oponente podizanja razine političkoga ujedinjenja, na federaliste koji bi htjeli jaču europsku, dakle nadnacionalnu vlast, pod kontrolom država-članica, i na suvereniste koji štite kult države-nacije, ni pod kakvom dominacijom nadnacionalne Europe. Jedan od najjačih intelektualnih zagovornika "neizbježnog prijenosa suvereniteta na europsku razinu", Jürgen Habermas žali se da ne vidi u Europi "nikakvog Churchilla koji bi imao dovoljno jaka pleća da potakne takvu promjenu". Pazeći da ne upadne u zamku njemačke dominacije, koju sam predbacuje kancelarki Merkel, vodeći njemački filozof europsku "nadnacionalnu demokraciju" odvaja od modela federalne države kakva postoji u SAD-u, u Švicarskoj ili u njegovoj zemlji. Ujedinjena Europa u njegovoj viziji omogućuje Europi da se razvija i da rješava probleme s kojima se suočava, a ne ukida posebnosti država koje je čine, štoviše, izvire iz njih. Takvo stajalište, političko koliko i filozofsko, odražava šire političko raspoloženje Nijemaca. Njihova se zemlja, naime, ne plaši federalizacije Europe i zato što već dobro poznaje prednosti federalizma u vlastitoj državi, za razliku od Francuske koja je i poslije nekoliko valova decentralizacije ostala naglašeno centralizirana država, s mentalitetom koji teško podnosi svaki prijenos suvereniteta na europske vlasti. Njemačka prošlost navija za ujedinjenje Europe, jer tako lakše otklanja komplekse povijesne krivnje, koje bi bilo neopravdano stavljati na leđa sadašnje generacije Nijemaca; njemački je duh – izuzme li se katolička Bavarska – formiran pod utjecajima protestantizma, sa svim prednostima toga tipa kršćanstva koje je dokazivao sociolog Max Weber na primjeru desetak najrazvijenijih zemalja svijeta. I danas bi se mogla povući crta koja bi dominantno protestantske zemlje u sastavu Europske unije (Njemačku, Švedsku, Nizozemsku...) izdvojila u grupu država koje ne opterećuju Uniju, za razliku od katoličke Španjolske, Portugala, Italije (pa i Francuske, u manjoj mjeri) i pravoslavne Grčke, koje čine problem na jedan način, zbog nezdravih financija i neproduktivnog gospodarstva, a Mađarska, Slovačka, Češka i Poljska, na drugi način, zbog izdvajanja iz europske zajednice vrijednosti, kakve su, prije svih, poštovanje razlika, snošljivost i solidarnost.
>> Krenuo novi veliki val migranata, problemi se ne očekuju
>> Dijsselbloem: Izbjeglička kriza mora biti mjerilo kod ocjene proračuna
>> EU prognozira da će do kraja 2016. doći još 3 milijuna migranata
Suicidna i racionalna strana? Izdajnicka i domoljubna strana?