Bob Geldof trebao je na taj petak 13. ožujka 2020. stići u Zagreb i primiti Porina za posebna dostignuća u glazbi, a iduće večeri nastupiti u Tvornici kulture s Boomtown Rats. No, zbog situacije s koronavirusom i (tada samo) preporukama za okupljanje iznad 1000 ljudi, organizatori iz Tvornice kulture dogovorili su za The Boomtown Rats i Geldofa novi termin 17. listopada iste godine.
Sad bismo mogli reći "sve ostalo je legenda", jer niti te niti iduće godine nismo se uspjeli kako treba sastati s koncertima, a gostovanja i putovanja prestala su po čitavom svijetu. Četiri godine nakon tog prvog abortiranog pokušaja, u Tvornicu kulture 26. travnja napokon stiže Bob Geldof s The Boomtown Rats, a trebao bi primiti i tog Porina. Geldof, jedan od pokretača britanskog Band Aida i Live Aida, zapravo se vraća u Zagreb, jer ovdje je svirao još davne 1978. godine u maloj dvorani Doma sportova, u vrijeme prvog proboja Boomtown Ratsa. Iako su mnogi kod nas zaboravili da su Geldof i Boomtown Rats već bili ovdje na vrhu tadašnje novovalne i punk groznice, zasigurno nisu zaboravili hit-singl "I Don't Like Mondays", jer najveći hit Boomtown Ratsa od osamdesetih godina kod nas je zaživio i kao poznati jingle Omladinskog radija "zakaj ja ne volim ponedjeljak".
Početkom osamdesetih Geldof je glumio glavnu ulogu u igranom filmu "The Wall" Alana Parkera, snimljenom prema albumu "The Wall" Pink Floyda i scenariju Rogera Watersa. Poziciju vođe izvrsnog benda nadogradio je i tim filmom, da bi ga priča oko Live Aida prometnula u zaslužne, učinili su mnogo u razvoju globalne moći pop glazbe osamdesetih. Zvijezde osamdesetih i devedesetih vraćaju se u modu, a poznata je i naklonost široke domaće publike upravo tim desetljećima u pop i rock-glazbi. Stoga, u vrijeme retropogleda na desetljeće novog vala i osamdesete koje su ponovno u modi, svi koji su do nje mogli doći samo putem serija poput "Crno-bijeli svijet", u Tvornici se 26. travnja mogu podsjetiti autentičnih protagonista poput Geldofa koji je obilježio to vrijeme.
Iako su Geldof i Boomtown Rats bili dio gornjeg doma i scene tadašnjih novovalnih i post-punk bendova, igrom sudbine najmasovnija svjetska publika zapamtila ga je po nekim drugim parametrima. Naime, neposredno prije prestanka rada Boomtown Ratsa Geldof je 1984. bio jedan od glavnih utemeljitelja britanskog projekta Band Aid, nakon kojega je nastala i američka verzija s pjesmom "We Are The World", te organizator humanitarnog koncerta Live Aid koji je 1985. usisao svu pozornost svjetske javnosti.
VEZANI ČLANCI
Dapače, pogledate li recentni dokumentarac "The Greatest Night In Pop" na Netflixu, o snimanju pjesme "We Are The World" u Los Angelesu u samo jednoj noći početkom 1985., primijetit ćete da se skupu najvećih tadašnjih američkih pop-zvijezda u tonskom studiju na snimanju obratio i Geldof koji je došao dati naputke iz iskustva s radom na pjesmi britanskog Band Aida, snimljenoj u Londonu krajem 1984.
Zajedno sa Midge Ureom iz grupe Ultravox, Geldof je napisao pjesmu "Do They Know It's Christmas?", a reprezentacija britanskih pop i rock-glazbenika koja je stala iza tog projekta potvrdila je Geldofove sposobnosti mobilizacije kolega i svjetske javnosti za goruće društvene probleme, poput gladi u Etiopiji. Iako se do tada s Boomtown Ratsima borio protiv establishmenta, sredinom osamdesetih Geldof je iskoristio upravo taj establishment u pokušaju pomoći Etiopiji. Boomtown Ratsi prestaju postojati 1986., u razdjelnici koja dijeli dvije Geldofove karijere, onu glazbenu prije Live Aida i onu s titulom "sir", viteza i aktivista te nositelja Ordena reda Britanskog Carstva nakon akcije na stadionu Wembley.
Od sredine osamdesetih Geldof je postao redoviti dio protagonista humanitarnih koncerata "Prince's Trust Gala", fundacije princa Charlesa i princeze Diane, na kojima se japijevska vrhuška britanskih glazbenika poput Marka Knopflera, Phila Collinsa, Erica Claptona, Georgea Michaela, Eltona Johna, Duran Duran i drugih, osim glazbom, bavila i humanitarnim agitiranjem. Geldof je u osamdesetima postao ikona aktivizma i, paradoksalno, imao u tome više medijskog uspjeha u najširoj svjetskoj javnosti nego kao dio Boomtown Ratsa, kad su kao irski bend sa svim posebnostima koje je zemljopisno podrijetlo donosilo, na turnejama s Ramonesima i Talking Headsima i skupa sa Sex Pistolsima, The Clash, The Jam i The Stranglers, potkraj sedamdesetih temeljito mijenjali krvnu sliku svjetske rock- scene. No, upravo na temelju tog dijela rada kasnije su osvojili priznanja Brit Awards, Ivor Novello i Grammy. Već su 1977. s prvim singlom "Lookin' After No. 1" ušli na britansku top-40 ljestvicu, dok je "Rat Trap" bio prvi singl nekog irskog benda koji se popeo na prvo mjesto britanske ljestvice, što je ponovio i najpopularniji "I Don't Like Mondays".
Iako su ga humanitarni aktivizam s Live Aidom i himnom "Do They Know It's Christmas?" odveli u drugom smjeru, povratak Boomtown Ratsa 2013. bio je najava Geldofova povratka prvom poslu. U Zagreb dolaze promovirati sedmi album "Citizens of Boomtown", prvi nakon 36 godina, objavljen u proljeće 2020. Prvih šest albuma grupe nastalo je do 1984. U originalnoj postavi, s Gedofom na vokalima, gitarist Garry Roberts, basist Pete Briquette, ritam gitarist Gerry Cott i bubnjar Simon Crowe, putem su ostali samo bez klavijaturista Johnnieja Fingersa, te 2013. nastavili s turnejama po Velikoj Britaniji i Europi i nastupima na rock-festivalima.
Tražeći alibi, sam Geldof o okupljanju grupe tada je rekao nešto slično kao još jedan Irac s poslom u rock-sastavu, Bono, prije turneje U2 povodom 30. godišnjice albuma "The Joshua Tree" koji su svirali na koncertima: "Slušajući i ponovno pjevajući naše pjesme, shvatio sam da zvuče kao da su mogle biti napisane jučer, okolnosti u kojima su nastale nisu se promijenile. Tragično je i nevjerojatno da i dalje mogu pjevati te pjesme potpuno uvjeren u njihovo značenje. Ovo nije nostalgija, nego vrijeme da se opet naljutimo na sistem. Vrijeme je da se vratimo u Boomtown."
Prije povratka u Boomtown Geldof se osamdesetih intenzivno bavio sakupljanjem novaca, čekova i hrane za gladne u Africi i bio vrlo uspješan u tome. Nakon britanskog singlea "Do They Know It's Christmas" i američkog USA For Africa odgovora s himnom "We Are The World", Geldof i pomoćnik Midge Ure (pjevač Ultravoxa) pripremom koncerta koji se istovremeno prenosio s londonskog stadiona Wembley i stadiona JFK u Philadelphiji, ušli su u povijest kao organizatori najgledanijeg medijskog hepeninga u povijesti i najkompliciranijeg izravnog prijenosa ikada održanog, s velikim brojem izvođača koji su se izmjenjivali na pozornicama u Velikoj Britaniji i SAD.
Glavna misao vodilja bila je pokušati pomoći gladnima u Africi, kamo su kasnije upućivani kontejneri i brodovi s humanitarnom pomoći u vrijednosti te godine sakupljenih 80 milijuna dolara. Kao i u svim sličnim prilikama neki su misiju shvatili ozbiljno, a neki iskoristili za promociju vlastitog ega. Bob Geldof nesumnjivo je bio duša čitavog pothvata, što se vidjelo i u jednosatnom dokumentarcu "Food And Trucks And Rock'n'Roll" uključenim na četverostruko "Live Aid" DVD izdanje 2004., uz desetak sati materijala s povijesnog britansko/američkog koncerta.
Čini se da je inspiriran Geldofovim pokušajem Bono iz U2 kasnije krenuo u kampanju za Amnesty i Greenpeace, doguravši na koncu i do gorljivog lobiranja za opraštanje vanjskoga duga zemljama Trećeg svijeta. Iako se u takvim prilikama poput Live Aida tražila "moralna vertikala", postojala su i odstupanja uslijed opće pomame za pojavljivanjem na pozornici. Upravo je američki i britanski dio Live Aida pokazao temeljne razlike u shvaćanju istog posla. Kritike zbog spuštenog praga osjetljivosti u izboru izvođača za američki dio koncerta uslijedile su već za vrijeme prijenosa, a britanski organizatori Bob Geldof i Midge Ure vjerojatno nisu ni slutili što im je isplanirala američka podružnica.
Ako su na londonskom koncertu uspjeli zadržati decentnost u izboru - pa su na Wembley stadionu nastupili uglavnom srodnici "Feed The World" projekta i izvorni izvođači sa singla "Do They Know It's Christmas", na pozornicu stadiona u Philadelphiji popeli su se svi mogući, makar se nisu odazvali zovu skupnog snimanja pjesme "We Are The World", ali nisu željeli propustiti priliku za promociju. Iako se Geldof pomalo opekao kad su mu uzde priredbe drugi uzeli iz ruke, korist je bila puno veća od estetskog dojma i to nedvojbeno ostaje ogroman Geldofov doprinos.
VIDEO: Baka Zorana Milanovića 15 godina skrivala veliku tajnu o njemu! Majka mu nije imala lak život
Porin za tog precijenjenog glazbenika? Nevjerojatno!