Novi, 15. studijski album Borisa Novkovića izlazi u travnju. Vječni je romantičar, kako ga zbog njegovih ljubavnih pjesama vole zvati, ovog puta pjevao i o socijalnim temama. Kao pripadnik stare škole, one koja je karijeru gradila korak po korak, teško se snalazi u hiperprodukciji, stvaranju zvijezda bez pokrića. Najveća podrška u toj borbi s vjetrenjačama i odbijanju nastupanja s “no name” pjevačima njegova je supruga Lucija. Boris govori i o svojim počecima, odrastanju uz pokojnog Đorđa Novkovića. Roditelji su mu, priznao je, bili veoma strogi, a upravo to ga je držalo na zemlji kad je u četvrtom srednje objavio prvi album. Preko noći mu se dogodila slava i uspjeh, a zbog takvog odgoja znao se nositi s njom. Telefon im je doma, što zbog njega što zbog tate Đorđa Novkovića, zvonio svakih dvadesetak sekundi. Iako je bilo situacija kad se s ocem nije slagao, danas sa suzom u oku govori o toplim, zajedničkim trenucima. Raznježi se na spomen tate i svog dvogodišnjeg sina Noe. Osmijeh koji mu mališan uputi uvijek ga dirne i Boris bi, kaže, volio da ga zadrži zauvijek.
U Sarajevu ste rođeni, u Zagrebu odrastali, u Beogradu vas uvijek jedva dočekaju. Kad govorimo o duhu grada, je li vam bliže Sarajevo, Beograd ili Zagreb?
- Kao beba od šest mjeseci došao sam u Zagreb. Fizička veza sa Sarajevom se prekinula, ali emocije su ostale. Puno sam surađivao sa sarajevskim kolegama. Osjećam se kao purger, zagrebački dečko koji je odrastao uz sleng, zagrebačke fakine. Svaki od ta tri grada ima svoj poseban šarm. Sarajevo svoj poznati humor, kreativnu pop rock scenu, a Beograd je poznat po gostoljubivosti, neposrednosti. Ali Zagreb je ipak moj “hometown”.
Promocija novog albuma “Via ljubav” bit će u Zagrebu ili u sva tri grada?
- U sva četiri grada dodao bih, jer Ljubljana je grad koji također sa mnom ima čvrstu i postojanu vezu. Prva će biti u Zagrebu, 15. travnja, a nakon službenog predstavljanja održat ću koncert za fanove samo s pjesmama s novog albuma. Tako će biti i u drugim gradovima, a s koncertnom promocijom krećemo na jesen.
Prevladava li i na albumu ljubavna tematika ili postoji odmak? Možda socijalni?
- Trudim se da svaki novi album doživi odmak, želim rasti zajedno s albumima. Počeo sam s prozračnim ljubavnim pjesmama, a tada je to i bilo primjereno srednjoškolcu sa 18 godina. Iako sam se i onda blago i potiho doticao socijalnih tematika tipa “bit će rata kažu svi”, uglavnom su to bile ljubavne pjesme. Tek sad sam si, kad sam ozbiljno zašao u četrdesete, dopustio progovoriti o drugim društvenim temama.
Bunt protiv ovog vremena u kojemu se teško snalazite?
- Često me obuzme osjećaj da ne pripadam ovdje, da sam duhovno sam sa sobom. Kao da se nalazim u drugom vremenu. Sve je drukčije, opće stanje, duhovnost, ljudskost, moji prijatelji. Ljudi su se izmijenili, doživjeli devijacije kojih nisu ni svjesni. Od moralnih vrijednosti do trenutaka potpune neslobode, čak i uma. Ljudi danas nisu svjesni ni koliko u svojoj glavi nisu slobodni. Pa i u trenucima kad su sami sa sobom.
Zvučite pomalo ogorčeno na stanje u društvu, ali i jako zrelo i ozbiljno.
- Mi Jarčevi ljudi smo koji dulje sazrijevaju, pa možda zato i dulje trajemo. Volim s godinama podignuti letvicu.
Ali horoskopski Jarci su i tvrdoglavi, na glasu kao materijalisti. Nalazite li sebe u tim karakteristikama?
- Da, o tome najbolje svjedoči i moj obiteljski status. Zaokružio sam ga tek kad sam posložio materijalno. Moj jarčevski karakter nije mi dopustio da zaokružim taj obiteljski trenutak dok sve prije ne riješim. Dosta smo praktični, volimo stajati čvrsto na zemlji. Bavim se apstraktnom profesijom i potvrda te apstrakcije mi je važna. A materijalni rezultati jesu potvrda. Ne konačna, ali blaga svakako jest. Daje mi do znanja da to što radim ima smisla, da su me ljudi nagradili jer živim od toga.
Kako se kao predstavnik “stare škole” nosite s “no name” zvijezdama? Biste li nastupali zajedno s njima?
- Kad me zovu u emisiju, raspitam se tko još pjeva. Često me pokušaju spojiti s tri izvođača koji su netom izašla iz nekog realityja. Imaju dobru želju, ali ne shvaćaju da neke stvari ne idu skupa. Ne mogu se miješati babe i žabe. Tu sam osjetljiv i puno sam nastupa odbio baš zbog toga. No često se to pogrešno shvati. Ljudi danas ne razumiju da ima izvođača koji čuvaju dignitet, brane se od jeftinih pojavljivanja na jeftinim mjestima. Misle ako se ne pojaviš da te nisu pozvali ili nisi dovoljno popularan. Ne znaju da si ti to odbio.
Nastupit ćete i u finalu naše Dore. Nekad je to bila stvar prestiža. Što je danas?
- Sjajan razlog za promociju nove pjesme. Mislim da je zadnjih nekoliko godina kad je riječ o jakim renomiranim izvođačima Dora devalvirala. U glazbi nismo ono što smo u sportu. Ali sport i nema jezičnu barijeru koju glazba ima. Dok pjevam na hrvatskom, ne mogu se natjecati s nekim s britanske top liste. Baš zato što nismo u glazbi napravili tolike uspjehe smatram da nam Eurosong može biti prilika da te netko primijeti.
Nije li cijeli Eurosong pao na niske grane? Parada kiča?
- Ako si budući Sting, primijetit će te, i isplivat ćeš iz tog kiča. Zato mislim da bismo trebali poslati najboljeg. No, razvali li naš predstavnik na Eurosongu, svima će nam začepiti usta i pokazati da ovaj model ipak jest dobar. Osobno sam više za provjerenija imena, no ne mogu tvrditi da je moje mišljenje ispravno. Možda se visoko plasiramo pa sve primjedbe padnu u vodu.
Hoćete li napokon otkriti tko je Tamara iz vaše mladosti?
- Stvarna osoba u koju je bio nesretno zaljubljen moj prijatelj. Zgodna i koketna djevojka. Melodija je nosila romantični naboj, a meni je bilo teško pisati tekst. Zvao sam Brunu Kovačevića i rekao da imam ideju, kostur pjesme, ali se mučim s tekstom. Taj kostur asocirao nas je na nesretnu ljubav našeg prijatelja i kroz njegovu smo priču napisali Tamaru.
Nije dakle Bruno Kovačević, kako se govorilo, autor te pjesme?
- To me mnogi pitaju. Nije, napisao je dva stiha, ali izuzetno dobra. Zato ga i jesam supotpisao na cijeli tekst. Bez ta dva stiha pjesma možda ne bi bila tako uspješna. To je bila fatalna ljubav, zbog koje je moj prijatelj izgubio godinu, totalno je prošvikao.
Je li Tamara ikad doznala za to?
- Je. Nisam s njom bio blizak, ali poznavali smo se. Na sekretarici mi je ostavila poruku: “Tamara je, hvala ti što si napisao pjesmu o meni”. Prijatelju se ipak nije javila, njega nije potražila. Prebolio ju je i sada je sretno oženjen čovjek, ima dva prekrasna sina. Danas nam je to smiješno i jako lijepa uspomena.
Jeste li tada mislili da će pjesma toliko dugo trajati?
- Nisam ni slutio. Umalo je izletjela, jer sam brijao da album mora biti žešći. Bila mi je preljubavna, preromantična. Drugi su me uvjerili, rekavši “ne budi lud, to ti je najbolja pjesma”.
Po čemu pamtite odrastanje uz uglednog skladatelja, oca Đorđa?
- Po strahovito brzom tempu koji me očeličio. Kad sam ušao u žrvanj i doživio prve uspjehe, zahvaljujući tomu nisam puknuo. Malo nakon srednje škole još sam živio sa starcima i hodao s jednom balerinom iz Sarajeva. Dolazila je često kod mene i govorila: “Kako ste vi svi nabrijani. sve mi je prebrzo, ne mogu vas pratiti”. Od 0 do 24 kod nas se uvijek nešto događalo. I kad Đorđa nije bilo doma, dolazili su ljudi u kuću, poznata lica, s televizije, javne osobe raznih sfera. Kao klinac mnogo sam ih upoznao, u nekima se i razočarao jer sam ih drukčije zamišljao. Drukčije su zračili nego s ekrana, a neki su me ugodno iznenadili.
Koga ste voljeli? S kime ste radili nestašluke, kome voljeli sjesti u krilo?
- Sjedio sam u krilu Freddieju Mercuryju. Grupa Queen je davnih godina gostovala u zagrebačkom Domu sportova i ondašnji je Jugoton organizirao večeru. Tiraže koje su queenovci tada prodali u Jugotonu nisu bile zanemarive. Bio je toliko ozbiljan posao da je Queen imao razloga otići na večeru s čelnicima Jugotona. A na toj večeri bio je Đorđe sa mnom. Nisam tada poznavao njihovu glazbu, nisu mi značili. Đorđe mi je pokazao pjevača i rekao da odem tražiti autogram. Freddie me posjeo u krilo i počeo potpisivati “Dear Boris...”, Kad sam odlazio iz obiteljske kuće, mama je radila inventuru i među mnogima stvarima bacila i tu sliku. Nekoliko sam mjeseci bio ljut na nju zbog toga. Kad sam malo odrastao, Azra mi je bila strašna fora. Svirao sam njihove pjesme na prvim tulumima, a kad je Johnny napravio novi album, došao je k meni doma da ga Đorđe presluša. Gledao sam u njega kao u čudo. Johnny Štulić kod mene doma, vauuu! To mi je ostalo u lijepom sjećanju.
Kaže se da djeca odrastu, sazriju tek kad, među ostalim, oproste roditeljima njihove pogreške. Što ste zamjerali mami i tati?
- Mami sam dugo zamjerao što me ispisala s nogometa, ona mi je zabranila da nastavim nogometnu karijeru. S vremenom sam shvatio da joj nemam što zamjerati. Da sam bio toliko siguran da to želim, vjerojatno ga nikad ne bih pustio. Našao bih put do toga. Moji su bili strogi, znao se red. Nisu me puštali da rano postanem veteran života, da kao tinejdžer probam neke stvari. Nisam mogao dugo ostajati vani, zapravo sam uvijek prvi s tuluma morao doma. Jednom se oko 11 navečer taman počelo kuhati s nekom curom, a Đorđe zove: “Da si za deset minuta doma”. “Ali sad mi je baš napeto”, pokušavao sam mu objasniti situaciju s muškog aspekta. Uzalud. Nije bilo šanse da prijeđem granicu koju su odredili. Danas mi je zbog toga drago jer sam se naučio disciplini i racionalnosti. Nisam otišao u dekadenciju.
Iza vas je 14 studijskih albuma i četiri kompilacije; u koji je Đorđe gurnuo nos, ne kao kolega nego kao otac?
- Samo na albumu “Tko je kriv”, na kojemu je bio neslužbeni supervizor. Nikša Bratoš je nakon dva tjedna snimanja i tatina superviziranja rekao: “Donijet ću vam dvije kubure pa vi izađite iz studija i vani to riješite”. Eto, takva je atmosfera bila. Proradio je Jarac u meni. Htio sam ga za supervizora, ali odmah su se javili i otpori.
A kad je rekao - “To je moj sin!”?
- Nakon moje druge uzastopne pobjede na Dori - sa Severinom. Njegovu je pjesmu pjevala Danijela. Bio je jako sretan što sam ja pobijedio. To je bio jedan od najemotivnijih trenutaka u našem životu, jedan od rijetkih kad smo srušili zid. Spontano me zagrlio, osjetila se toplina među nama. Želio sam još više takvih trenutaka, znao sam da će s godinama, mojim sazrijevanjem, odrastanjem doći takve situacije, no eto...
Danas ste i sam roditelj. Da vaš sin Noa poželi ući u te vrlo nesigurne glazbene vode, biste li ga podržali?
- Ako bude birao glazbu, javni nastup, nadam se da će to već biti na globalnom tržištu i na engleskom jeziku. Podržao bih ga uvijek, ali da pokuša samo na našem malom tržištu graditi karijeru, razgovarao bih, uputio ga. Ne bih mu branio, ali osvijestio bih mu da ne može uzgajati banane u polarnim krajevima. Baviti se pop glazbom u ovim prostorima jednako je što i uzgajati banane na Sjevernom polu.
Čime vas sin, kao tvrdog Jarca, raznježi? Zna li već dati pusu?
- Mami je dao pokoju pusu. Meni nasloni lice da ja njemu dam pusu. Kupuje me osmijehom, ima taj iskreni, nevini osmijeh koji se ne može naučiti. Onaj koji ide iznutra. Zanimljivo mi je gledati ga. Ima ono pravo ja, koje se s godinama kod većine ljudi sakrije ili čak nestane. Žao mi je gledati kako to pravo ja koje sada kod Noe postoji poprima konture uma koji je samo oruđe ljudskog roda, ali ne i ono što nas kao ljude definira. Volio bih da uvijek zadrži taj osmijeh.
Tko je stroži roditelj - Lucija ili vi? Vidi li se već sada s kime će Noa lakše na kraj?
- Veći sam autoritet, moje ne zvuči drukčije. Ali veza s mamom još je uvijek - područje jednog bića.
Kako izgleda biti žena glazbenika? Često vas nema doma, Nove godine, vikendi... uvijek ste na nastupima. Što Lucija kaže?
- Mislim da joj nije lako, ali dobro se nosi s time. Dobar smo tim, postoji ta nadopuna među nama. Kad su veze posrijedi, mislim da nema krivih i pravih. Ljudi ili mogu ili ne mogu mogu jedni s drugima. Zato i jesam s Lucijom, a ne s nekom drugom.
On i Nina Badrić - najbolji u svakom pogledu!