Jako se Boris Novković iznenadio kad je čuo da se u isto vrijeme dok je promovirao posljednji CD “Via ljubav” na NET televiziji emitirao film “Špijun na štiklama”, gdje je davne 1988. igrao samog sebe.
– Stidljivo sam se uvukao na premijeru, u polumraku, da me nitko ne vidi. Odgledao sam film i poželio ići od kina do kina i otkupiti sve karte – sjeća se Boris.
U ono vrijeme zaintrigirala ga je ponuda da zaigra s najvećom plejadom glumaca onog vremena. Kad je oči u oči stao s Borisom Dvornikom, Milenom Dravić, Mirom Furlan, Batom Živojinovićem... bio je zbunjen, a svoju bi glumu danas, u rasponu od 1 do 10, ocijenio četvorkom. Bio je to njegov jedini glumački izlet.
– Poslije se jednom snimala koprodukcija s Amerikancima, ratna tema s ovih prostora. Rekli su mi da bih bio dobra faca, ali nisam to ozbiljno shvatio pa im se nisam ni javio.
Nikad, dodaje, nije bio pretjerano oduševljen glumačkim umijećem svjetskih glazbenika. Od Jaggera, Stinga, Bowieja, koji je, smatra, više pozirao s očima različitih boja. Osim Barbre Streisand, nitko mu nije bio sjajan. Nakon te premijere na koju je došao nekoliko minuta nakon što je film krenuo, više ga nije gledao. No, zato je došao pod ruku njegovu društvu, koji su se, sjeća se, dobro nasmijali.
– Bio sam klinac. Netko od tih velikih glumaca još se našalio sa mnom i rekao: “Nećeš nam valjda sada otimati kruh”. Super su me prihvatili i doživio sam to kao odmor, izlet u neke druge umjetničke vode.
Kad se “Špijun na štiklama” snimao, Boris je već bio velika zvijezda. Iza sebe je imao i “Tamaru”, “Dok svira radio”, “Jači od sudbine”. Danas radijske postaje osvaja “Via ljubav”.
– Iznenađen sam dobrim odzivom kolega i ljudi iz javnog života, to više jer njima rijetko idem na promocije. Nije to fer. Kolege me zovu, obećam da ću doći i ništa. Ili nešto iskrsne, ili se ne osjećam taj dan dobro. Trebali smo svirati tek dvije ili tri pjesme, a na pozornici smo bili sat i pol.
Naslovna pjesma, dodaje Boris, dobro je zaživjela i ima dobre kritike.
