Kad mi se učini da je svijet oduvijek prepun budala i luđaka i da se nemoguće iz toga izvući zdrave glave, sjetim se Thomasa Jeffersona. Znam, zvuči pretenciozno, ali njegov život zanimljiv je kao život grofa Monte Crista. Dobro, mnogi bi me napali da sam nehumana i nazadna jer je treći američki predsjednik za života posjedovao 600 robova. No, kako život nikome nikad nije bio jednostavan, pogotovo ne ljudima u 18. stoljeću, Jefferson je sȃm ropstvo opisivao kao stravičan grijeh protiv Boga. U "svojoj" Deklaraciji o nezavisnosti (Jefferson je napisao prvu verziju tog briljantnog američkog političkog dokumenta, kasnije su neke ispravke i dodatke unijeli još neki oci utemeljitelji) na početku je konstatirao da se svi ljudi rađaju jednaki i da nam je Stvoritelj svima podario neotuđiva prava na Život, Slobodu i potragu za Srećom… Znam, on je 30 godina mlađu ropkinju Sally Hemings, polusestru svoje žene Marthe koja je umrla veoma rano, pretvorio u svoju ljubavnicu s kojom je imao, čini se, ukupno šestero djece. Sally je bila tri četvrtine bijele rase. Otac, kojeg je dijelila s Marthom, bio je bijeli bogati robovlasnik, no Sallyna majka, također veoma svijetlo dijete robovlasnika, bila je ropkinja i ta je sudbina zadesila i Sally. No, Jefferson je Sally i njihovu djecu veoma volio na taj svoj čudan način robovlasnika iz 18. stoljeća, koji je smatrao da je opasno naprasito ukinuti ropstvo, jer bi to dovelo do krvavog građanskog rata. Osim toga, bio je neprestano u stravičnim dugovima pa bi nakon oslobađanja svojih robova, koje mu je u miraz donijela žena Martha, spao na prosjački štap. Kao što znamo, politika je umijeće mogućeg. Ne da ga opravdavam.
Samo još jedan detalj prije nego što prijeđem na pravu temu ovog članka. Jefferson i John Adams, dugogodišnji prijatelji, bili su suparnici u borbi za mjesto drugog američkog predsjednika. Kad je Adams pobijedio, Jefferson, koji je u toj utrci bio drugi, automatski je postao njegov potpredsjednik. Nije li to zanimljivo? Bi li to danas osiguralo da glasači i jedne i druge stranke budu donekle politički zadovoljeni s novim politikama vlade? Nemam pojma, na žalost nije u sferi mogućeg. Jedna od fascinantnih priča o Jeffersonu za mene je i to kako je uporno, guščjim perom i krasopisom, pisao pisma cijeli život, svojim prijateljima i suradnicima, ženama, djeci, unucima… Ukupno je napisao za života gotovo 20.000 pisama. To je nezamislivo puno.
VEZNI ČLANCI
Od svanuća do jedan ili dva po podne patim se za radnim stolom, zapisao je Jefferson u kasnoj dobi i dodao da se ponekad osjeća kao progonjen pismima koja mu šalju, često s molbama da odgovori na upite koji zahtijevaju detaljne analize i istraživanja… No, obožavao je pisati svojoj djeci i unucima, slao im zagonetke, pričice i pjesmice, preporučivao literaturu i zahtijevao od njih da mu odmah odgovore. Ta su pisma prava literatura. Tako je pratio dječju pismenost i rječitost od najranije dobi. Potkraj života, 1823. zapisao je da su pisma koja pišemo jedini sveobuhvatni i autentični dnevnik naših života. Sad se vraćam u naše vrijeme, ovo je kao ona iritantna, sveprisutna narativna tehnika u filmovima i serijama kad nakon uvodne sekvence slijedi razrada s međunaslovom - prije pet, deset ili godinu dana…
Na anglosaksonskom Netflixu, koji se ponudom - avaj - ne podudara posve s našom, veoma je popularan filmić, dramedija ili crna komedija "Wicked Little Letters" (Opaka pisamca). Režirala ga je Thea Sharrock, veoma uspješna britanska kazališna, potom i filmska redateljica: sjetite se melodrame, pravog rasnog ljubića uz koji se slijevaju potoci suza "Tu sam pred tobom" (2016.) o ultrabogatašu tetraplegičaru (superseksi Sam Claflin), kojemu volju za život vraća luckasta, uvijek šareno odjevena njegovateljica Emilia Clarke.
E sad ova "Opaka pisamca"! Kao prvo, zbog Jeffersona, čim sam vidjela naslov, odlučila sam odmah pogledati film o pismima koja su uzrujala i podigla na noge britansku javnost dvadesetih godina prošlog stoljeća. Osim toga, ne treba mu bolja preporuka od toga da dvije glavne uloge glume briljantne glumice Olivia Colman i Jessie Buckley, koje su nedavno glumile skupa u drami "Izgubljena kći" po romanu Elene Ferrante. Obje su izvanredne komičarke koje nisu baš pokazale sve što mogu u filmu koji započinje kaligrafski napisanim podnaslovom "Ovo je istinitije nego što biste mogli pomisliti". Dobar početak! Doista, radi se o stvarnom skandalu u pitoresknom gradiću na moru u povijesnoj grofoviji Sussex. Uspavano englesko malo misto uznemirila su pisma. U početku, samo su se lokalne alapače i policajci time bavili, kasnije je afera dospjela u nacionalne novine i pratila ju je čitava Engleska.
Adresirana usidjelica Edith Swan, vjerojatno u kasnim tridesetima, živi s roditeljima niže srednje klase, moli se Bogu i čita Bibliju koju citira u svim mogućim prilikama, dokazujući svoju pobožnost i besprijekornu ćudorednost. Pisma, pisanim kićenim krasopisom i perom, koja dobiva od nepoznatog pošiljatelja, u početku nisu bila opaka, samo uvredljiva. Pošiljatelj je časti s "kravo jedna" ili "prokleta glupačo". No, sa svakim sljedećim pismom, uvrede postaju sve vulgarnije. Na koncu se razmašu do veoma inovativnih prostota kakve su prije stotinu godina bile i doslovno nezamislive. Majka te Edith nakon jednog kasnijeg pisma, koje je sama otvorila, toliko se šokirala da se sručila na pod i ubrzo umrla, vjerojatno od srčanog udara.
Eskalaciju prostota prepunih aluzija na seks i penetracije na sve strane, ipak ću pokušati prenijeti u koliko toliko prihvatljivom obliku. Swan polako postaje "kurvetina", potom "je..na kurvetina" pa da budem pristojna - analna kurvetina, a na koncu joj stiže pismo u kojem je pošiljatelj obavještava "stara bubetino, tebe bi trebalo je…ti i u nosne šupljine". Što je više tih pisama stizalo, to su postajala opakija. No, na koncu pisma nije dobivala samo Edith, već i ugledni građani tog malog mista. U njima su na naročito skaredan način, uz gađenje nad starošću i ocvalom ružnoćom, opisivane i druge žene i muškarci. Mirno mjesto pretvoreno je u rableovsku grotesku i to je dakako zainteresiralo uzorite građane diljem Engleske.
Iako film počinje kao neka vrsta krimića koji nam mora otkriti tko je pisac otrovnih pisama pa s vremenom veliki prostor dobiva i Indijka, ponosna "žena policijska službenica" (Anjana Vasan), gledatelji, koji nisu ograničeni, to shvate već u prvoj polovini filma. Dakako, prva osumnjičena je Rose Gooding (Jessie Buckley), prva susjeda Swanovih, vesela, nesputana, izravna Irkinja, koja se brani da ona sve što ima reći ionako kaže svakome u lice i to svi u mjestu znaju. No, ona je Drugo, došljakinja, samoprozvana udovica vojnika koji je poginuo u Prvom svjetskom ratu s kćerkom koju obožava i želi je dignuti s dna obrazovanjem, ali živi s ljubavnikom crne rase, obožava raditi rusvaj u pubu, piti, smijati se, pjevati i psovati.
Edith i Rose na početku su prijateljice, Edith je želi preodgojiti, usmjeriti prema Bogu i crkvi, objasniti kako se živi u njihovom "ispravnom" mjestu, no Rose se ne da, ona je slobodan duh i radije bi se provodila. Rose se počinje svađati i oponirati Edith… i sve završi tako da je šef policijske stanice hapsi, šalje u zatvor bez pravih dokaza, samo na temelju izjava Swanovih. Uz to, jadna Rose nije pismena kao Edith koja je svojem ocu trgovcu vodila knjige, ne piše krasopisom i jasno je da već po izgledu tih pisama ona ne može biti njihov autor. No, provela je u stvarnom životu gotovo godinu dana u zatvoru, u filmu puno kraće jer su se malomišćanske protofeministice udružile da joj pomognu jer ni same ne mogu podnijeti licemjernu "sveticu" Edith.
Pisma je sama sebi, a potom i svojim sugrađanima, to vam je već jasno, pisala sama Edith, s velikim, skarednim užitkom. Ne samo zato što nije bilo društvenih mreža da se iskali anonimno do mile volje kao naši sugrađani. I nekad, kad se skandal živo pratio po novinama, kao i danas dok gledamo film, najzanimljivije je zapravo pitanje - zašto?
GALERIJA Nova serija Nove TV inspirirana je istinitim događajem, a priča nikoga neće ostaviti ravnodušnim
Kad je hapse i odvode u zatvor, Edithin otac i dalje viče za njom da ne vjeruje da je njegova poštena kći pisala te nezamislive grozote. Edith, koja je na početku filma vedro objasnila istražiteljima da sve te uvrede podnosi dobro, uzdignute glave, jer "Mi se klanjamo Mesiji koji je patio i zar se onda ja, tom svojom patnjom, ne približujem raju", dogovara ocu pomahnitalo, uz histerični smijeh, da je i zatvor bolji nego živjeti s njim tako nakaznim.
No, na žalost, oko tog pitanja "zašto" autori si nisu dali puno truda. Željeli su napraviti komediju s puno psovki i laganja, kojoj ćemo se smijati zbog prostota, uvjereni da će je od zemlje dignuti izvanredni glumci. No, ni oni nisu mogli periodsku priču o jadnoj samohranoj majci koju odvode u zatvor zato što je malo divlja i psuje pretvoriti u pravu komediju, možda bi to mogli Pythonovci koji bi znali kako ismijati oca koji je otjerao kćerkinog prosca da bi u starosti imao besplatnu, pobožnu, posvećenu služavku.
Kako po anglosaksonskom tisku neprestano čitam o usamljenosti kao pandemiji koja uništava život alijeniranim mladim i ne više mladim ljudima, kako se čini da su oni izgubili osnovna znanja o onome što je Jefferson opisao kao "potragu za Srećom", možda se scenarist, britanski komičar Jonny Sweet, ipak trebao ozbiljnije posvetiti ovoj priči koja jednostavno nije mogla ostati samo komedija.
Recimo, prošle godine Pew Research Center objavio je da 25 posto Amerikanaca u četrdesetim godinama nije nikad bilo u braku. To je porast od otprilike dvadeset posto u odnosu na osamdesete godine prošlog stoljeća. Da, jasno je da je među njima puno onih koji žive u nevjenčanom braku (22 posto od gorespomenutih 25 posto svih Amerikanaca u dobi do 40 godina). Dakle, zastrašujuće je puno onih koji do sada nisu bili u stalnoj, značajnoj vezi, pogotovo među slabije obrazovanim muškarcima.
GALERIJA Omiljena serija u Hrvata uskoro se vraća s novim intrigama, ali i emotivnim trenucima i dramatičnim pričama
To se često pripisuje pomahnitaloj želji Amerikanaca da se osiguraju, da imaju sve pod kontrolom, da žive bez rizika. Ljubavna veza, u koju se ulazi bez zadrške, u koju se baca naglavačke, s povjerenjem, jer to prave ljubavne veze i traže, jedan je od najvećih emocionalnih rizika. Generaciju Z, pa i milenijalce, od malena uče da nose zaštitne kacige i na dječjem romobilu, štitnike za laktove i koljena, u svakom trenutku vezani su u stolicama, kolicima i autima, uvijek su pod nadzorom, što je sigurno pomoglo da se spriječe mnoge nesreće i ozljede. No, istovremeno to znači da im se neprestano poručuje kako su krhki i lomni, a život preopasan pa socijalni psiholozi Jonathan Haidt i Jean Twenge smatraju da je to dovelo do prave epidemije mentalnih bolesti kod mladih koji jedva da se više i znaju nositi sa životom, pogotovo ako su djeca boljestojećih roditelja nerijetko opsjednutih svojim potomstvom.
I Edith iz filma u strahu je od života, od gubitka kontrole kao i američki milenijalci. Kao da se danas vraćamo stotinu godina unatrag kad je Edith ostala živjeti s roditeljima jer nepoznati vrag uvijek više straši od poznatog. Njezina potreba da nekako sudjeluje u životu izvan obiteljske kuhinje i crkve, njezin interes, koji se budi jako polako, za intenzivan seksualni život susjede koja ju je odbacila kao prijateljicu jer joj je bila dosadna i napasna, natjerao ju je da se izrazi, da dokaže samoj sebi i svojim sugrađanima da i ona postoji, da istraži transgresiju dok drži pognutu glavu u obiteljskom domu i crkvi…
Film je mogao toliko dati. Moj muž znao me zezati da mu prepričavam film duže nego što traje jer mu dodajem nijanse koje nitko nije vidio, a ja smatram da su morale biti naznačene. Tako je i s ovim filmom. Svašta sam u njega željela učitati samo zato što redateljica i scenarist nisu znali napraviti tako pametnu priču kao Smoje o "Malom mistu" u kojem "Svaki svaku, svaka svakog skroz i naskroz gleda, he he he, svak' je, lipi Bože, krvav ispo' kože'. Da je Smoje pisao scenarij po ovoj istinitoj priči o usamljenosti, seksualnoj represiji i buntu, uz Colman i Buckley bilo bi to pravo remek-djelo.
VIDEO Sjećate li se RTL-ova voditelja Marka Lušića? Više nije dio medijskog svijeta i iznenadit ćete se čime se sad bavi
