– Ovo jest priča o ženi, ali ovu bi predstavu trebali gledati muškarci. I učiti! – kaže Matija Prskalo o monodrami “Samo jedna žena” France Rame i Darija Foa, koja će, u prijevodu i režiji Đure Roića, premijeru imati večeras u zagrebačkom Histrionskom domu. Upravo to je naslov s kojim ova popularna glumica slavi – vjerovali ili ne – 25 godina rada.
Zašto ste za proslavu obljetnice, ali i prvi nezavisni projekt odabrali baš taj tekst?
Dario Fo to je napisao za svoju suprugu Francu Ramu, i to s njom, a ona je tu monodramu igrala dugi niz godina u Italiji. U Hrvatskoj do sada nije izvođena. Tekst je sjajno preveo moj kolega Đuro Roić, a čitajući taj prijevod, poželjela sam da on predstavu i režira. Suradnja je bila vrlo uspješna, radili smo zdušno čak nekoliko mjeseci, što nije uobičajeno za naša kazališta i uz sav taj napor bilo je tu i puno zadovoljstva.
Hoće li se publika smijati ili će plakati nad sudbinom žene koju glumite?
Fo tekst definira kao tragikomediju. Kada smo ga tražili dozvolu za izvođenje, želio je vidjeti prijevod i bio je jako zadovoljan njime. Čak smo ga i pozvali na prvu izvedbu, koja je bila u listopadu 2016. na Festivalu monodrame u Krapinskim Toplicama. Tada nam je odgovorio da ne može doći zbog zdravstvenih razloga, a dogodilo se da je, na žalost, dva dana prije te hrvatske praizvedbe i preminuo, u 91. godini. Iskreno se nadam da će publika razumjeti Mariju, glavni lik ove priče. Ona je jedna sasvim neobično obična žena, jedna od nas. Uvijek kažem: ona je žena, majka, domaćica koja živi svoju svakodnevicu, ali kako priča teče, otkriva se njena pozadina: muž zlostavljač, mladi ljubavnik, susjed voajer i mnoštvo drugih likova. Iako je ovo monodrama, kroz predstavu zapravo prodefilira mnoštvo različitih likova, a mi otkrivamo kako se Marija nosi sa svojim problemima. Ona to čini na svoj pomalo naivan i prostodušan način, što izaziva smijeh publike. Ali do kraja predstave padaju maske i otkriva se nesretan život jedne nezadovoljne žene koja vrlo radikalno riješi sve svoje probleme.
To nećemo otkriti?
Nećemo, ali dovoljno je reći da ja ovo nazivam komadom s pjevanjem i pucnjavom. Tu je i jedna lovačka puška njen rekvizit, baš kao i glačalo.
Baš kao kod Čehova, puška koja u prvom činu visi na zidu u zadnjem mora opaliti?
Predstava završava tim pucnjem.
Kako to da ste za slavlje godišnjice odabrali baš monodramu? Po meni je to najhrabriji glumački čin, staviti se u situaciju u kojoj na sceni pomoći nema niotkuda?
Monodrama je po meni najteža kazališna forma jer glumcu je tu jedini partner publika i, ako ne uspije osvojiti publiku, kao da ništa nije napravio. No poželjela sam raditi nešto po vlastitom izboru, po vlastitom guštu. Naišla sam na taj tekst u knjizi France Rame i Darija Foa “Sve je kuća, crkva, postelja”, koja je zapravo zbirka 25 monologa. U originalu naslov ove monodrame glasi “Sama žena”, jer ona je zaista sama u svojoj kući, ali se tu svašta događa i ona ima komunikaciju s vanjskim svijetom. Tekst mi je odmah bio izuzetno zanimljiv i privlačan, a kako ne znam dovoljno talijanski, suprug mi je pomagao u prvom čitanju.
Kada bacite pogled unatrag na 25 prošlih godina, koje su točke u karijeri bile najvažnije?
Nije to bio lagan put. I nije sve uvijek teklo glatko. Nakon ADU u angažman sam otišla u HNK Varaždin, jer on je jedini nama ratnoj djeci, mladim glumcima koji smo Akademiju završili u ratu, nudio angažman. Bila sam na tome jako zahvalna i tamo sam s nekolicinom kolega koji su također prihvatili angažman ostala nekoliko godina. Nakon toga došla je faza u kojoj je mi je on postao prepreka. Svaki se glumac želi razvijati, raditi u drugim kućama, snimati filmove, raditi na televiziji. I kada se nagomilalo drugih poslova, shvatila sam da me angažman ograničava i tada sam se odlučila za status slobodnog umjetnika. Bio je to period u kojem se dosta snimalo, bilo je filmova, drama. I bilo je to vrlo sadržajno i zanimljivo glumačko razdoblje. Tada se, nakon etape od sedam-osam slobodnjačkih godina, dogodio život. Zaželjela sam se sigurnosti, udala se, rodila kćer i ušla u angažman Zagrebačkog kazališta lutaka. Kada sam dobila dijete, bio je to moje prirodno okruženje i tamo sam pronašla svoju oazu za taj period života. Djeca su iskrena, reagiraju spontano i, ako nešto nije dobro, oni to jasno pokažu. A sada je opet došlo vrijeme za nove izazove i ovu predstavu radim u vlastitoj produkciji.
Kada spominje vaša filmska karijera, samo se nameće pitanje: je li ona za sva vremena obilježena “skuhanom paštašutom”?
Apsolutno. Zezam se da će mi na nadgrobnom spomeniku pisati: “Ovdje leži ona koja je skuhala paštašutu”. Bila je to filmska rečenica koja je doslovno eksplodirala u život iz filma “Kako je počeo rat na mom otoku” i beskrajno sam zahvalna Vinku Brešanu što me angažirao u svom prvom filmu. Tada mi je bila osobita čast sudjelovati u tom projektu uz sva velika imena koja je on okupio, posebno raditi uz Ivicu Vidovića. U filmu zapravo nikada ne znate kako će on na kraju ispasti i radite s najvećom voljom i entuzijazmom, a tu su se stvari zaista poklopile i odigrale na najbolji mogući način. Dogodio se jedan sjajan film, moja Zlatna arena u Puli koju sam dobila za tu ulogu, ali i to da je Ivo Škrabalo u Enciklopediji hrvatskog filma tu scenu uvrstio u antologijske scene hrvatskog filma.
A sama ta rečenica i danas me prati, još mi je ljudi na cesti znaju ponoviti kada me prepoznaju iako je od filma prošlo dvadeset godina, ali to je zapravo ono što ostaje od glumca. Svakom je glumcu najveća nagrada i satisfakcija priznanje publike, ako netko zavoli moju ulogu, jednu ili više njih, ako se netko zaljubi u mene kao glumicu... nema veće nagrade. Čak ni Zlatna arena nije veća od toga.
Trenutačno vas na HTV-u gledamo u seriji “Nemoj nikome reći”. Došlo je vrijeme za uloge mama?
Tako to ide s vremenom, a i takav je moj poziv. Nama glumcima je instrument rada naše tijelo i sa zrelošću nastupaju uloge koje su najprikladnije našim godinama. Osobno nemam problema s godinama. Veselim se svakom novom danu i budućnosti. Ništa ne bih htjela vraćati unatrag niti zaustavljati vrijeme na čudan i umjetan način. Mislim da je najbolje ako čovjek živi u skladu sa sobom, ali i s vremenom. Tako je i s ulogama. Veliki sam optimist i mislim da je čaša uvijek polupuna. Volim se prikloniti ideji da je sljedeći dan uvijek bolji od prethodnog.
No u toj seriji mi je zanimljivo to da glumite majku tinejdžerice, a kod kuće ste majka tinejdžerice. “Kradete” li situacije iz privatnog života za ulogu?
Svaki glumac to radi. Mi radimo na temelju svojih iskustava i iskustava ljudi koje poznajemo, koji su nam bliski. Moja trinaestogodišnja kći nešto je mlađa od glavne junakinje serije “Nemoj nikome reći”, ali situacije su vrlo slične. Sjajna mlada glumica Mia Anočić Valentić tumači glavnu ulogu u ovoj seriji, a Hrvoje Kečkeš i ja smo njeni roditelji. Mi smo se trudili biti jako dobri “roditelji”, oni koji imaju neurotične ispade i strepnje pred kojekakvim izlascima, tulumima, razvoženjima kćeri... Mislim da su to situacije bliske svakom roditelju, a i mene uskoro čekaju. No Ivan Livaković, redatelj serije, napravio je zanimljivu i drugačiju seriju za mlade jer je snimao, režirao i montirao u tempu reklama, spotova, društvenih mreža... svega što je toj generaciji danas blisko i zanimljivo.
Zbog godina koje ste proveli kao slobodnjak imate li osjećaj da su neke željene uloge zauvijek izgubljene, da su vam promakle?
Uvijek neke uloge promaknu, to je pravilo u ovom poslu. Dok smo bile mlade, mnoge su moje prijateljice sanjale o Ofeliji, ali ja nisam bila među njima. Ja sam od Shakespearea željela Katarinu iz “Ukroćene goropadnice”. To je bila uloga u koju sam bila zaljubljena. Dva sam puta počinjala raditi tu predstavu: prvi put u Varaždinu, gdje se od nje moralo odustati i tako sam se Katarine domogla iz drugog pokušaja, u koprodukciji kazališta iz Virovitice i Istarskog narodnog kazališta iz Pule. To je dokaz da se život zapravo slaže prema našim očekivanjima.
>>Matija Prskalo: S 12 godina shvatila sam da želim biti glumica
>>Zaljubite se uz urnebesnu komediju 'Ljubav na prvi pogled!'
Komad i pol