Iako su slasne, tamne i provokativne priče iz povijesti pop kulture omiljeno, čitano, ali i istinito, štivo u svijetu, kod nas čini se još uvijek bolje prolazi "lakiranje" povijesti, pa publika i javnost više vole čitati romansirane hvalospjeve o svojim glazbenim ikonama, nego o njihovim provokativnim, nekima čudnim, ali stvarnim potezima u karijerama i životima.
Mišo Kovač nedvojbeno je jedna od takvih ikona, ali većina njegove današnje publike, pa i javnost, ne zna kroz što je sve unatrag 56 godina, od 1964., prolazila autentična zvijezda domaće zabavne glazbe. Nije sve kod Miše bilo u nagradama po festivalima i rekordima prodaje ploča, bilo je još toga zanimljivoga, pa i kad ga je uzela "tamna strana" u domaćim "ratovima zvijezda".
No, budući živimo u zemlji gdje zaštitnici čudoređa i higijeničari duha nameću svoje moralne principe, mnoge epizode koje govore o Mišinom životu istinitije od svih površinskih naklapanja o "kralju estrade", ostaju zaboravljene teme.
Mišo Kovač prošao je mnogo toga, i sa svijetle i sa tamne stane. Pa se kao i njegov heroj Willie Nelson može pohvaliti brojnim kontroverzama. Evo prilike da ih se podsjetimo u sklopu specijala Večernjeg lista i opišemo nekoliko proturječnih pojavnih oblika karijere Miše Kovača. Koliko god da je bio popularan, ili još uvijek jest, Mišo Kovač bio je i bez dlake na jeziku, pa je usput u karijeri oduvijek provocirao javnost radikalnim razmišljanjima, razmetljivim izjavama, razbijao automobile u cestovnim nesrećama dok to još nije bilo popularno 1972., puštao brkove prije Tomislava Ivčića, Mile Hrnića i Leta3 da mu se ne vidi ožiljak na usnici, ili demonstrativno skidao slike Ante Pavelića po dvoranama u Americi, "ratujući" s hrvatskom dijasporom, u kojima je nastupao pred raspad Jugoslavije.
Da bi potom u devedesetima ponovno postao Mate, a ne više Mišo, suprotnom konverzijom od one kad je postao - Mišo. Pa je devedesetih postao blizak HOS-u i HDZ-u, i ostao lojalan Ivi Sanaderu, sve do svjedočenja u sudnici kad je Sanaderu na izlasku dobacio "je li bilo dobro Predsjedniče?", iako je Sanader tada bio, a i još uvijek je, samo optuženik, a ne više predsjednik Vlade ili HDZ-a.
Ne treba Mišu braniti od njega samoga, njegova legenda veća je od mnogih pa joj neće smetati niti kad omiljenom zabavljaču u Hrvata poborojimo i one priče s druge strane, kakvih je puna svjetska povijest popularne glazbe. I dok se tamo priče o prošlim skandalima dobro čitaju i prodaju, kod nas vlada zaborav i revizija prošlosti, svi se trude biti politički korektni i zaboravljti neke od najefektnijih kontradikcija iz povijesti domaće estrade.
Imao ih je, naravno, i Mišo, i baš su to priče koje ne idu niz dlaku njegovim današnjim obožavateljima. Primjerice, o promjenama kroz koje je Mišo Kovač prolazio govori i podatak da sam 1989. godine letio u Pariz i u avionu čitao beogradski časopis Duga, za koji je u intervjuu Mišo, otprilike, rekao "J***t ću mater svima koji mi ruše Jugoslaviju". Par godina poslije postao je gorljivi i veliki Hrvat, a tragedija sa samoubojstvom šesnaestgodišnjeg sina Edija 1992. i naknadno Mišino tumačenje da su ga ubili jer je bio pripadnik HOS-a, iako se sam upucao pištoljem dok se igrao ruskog ruleta s prijateljima, dovele su pod povećalo javnosti pitanja o tome tko je bio član čega, tko je, zapravo, koga podržavao i kako se Mišin politički svejetonazor u samo nekoliko godina toliko izmijenio?
Ili, kako danas protumačiti rečenice koje je Petar Luković 1989. napisao u sjajnoj knjizi "Bolja prošlost" posvećenoj jugoslavenskoj estradi, čiji je prednji igrač bio upravo Mišo Kovač? Naravno, Luković je bio u pravu, ali i oni poslije njega koji su Kovača doživljavali kao drugačijeg. No, koji je onda Kovač "pravi", Mate ili Mišo? "Za svoju publiku Kovač nikad nije bio samo pjevač", piše Petar Luković u svojoj knjizi. "Kao tribun masa, glasnogovornik raspoloženja, uvijek je imao smjelosti kazati što misli i učiniti što treba. Tvrdoglavo uporan i hrabar uspijevao je tamo gdje su svi ostali odustajali; sitnice kao što su čast i poštenje ljubomorno je čuvao i njegovao, ne dozvoljavajući sebi da uleti u estradni košmar čije je jedino ishodište - zaborav, i kao kao izuzetak od svih pravila, ostao gotovo sam iz one pjevačke plejade koja s na jugoslavenskoj sceni pojavila sredinom šezdesetih, da osobno posvjedoči da mu godine ne mogu ništa, što će potvrditi vjerni Kovačevi navijači, koji se iznova obnavljaju, gradeći most generacijama roditelja i njihove djece, iskreno uvjereni da je svaki susret s Kovačem nešto više od muzike".
U istom tekstu Luković nastavlja; "Skidanje Pavelićevih slika na koncertu u Americi tek je jedan od prkosnih detalja u karijeri Miše Kovača. Zbog toga nije dobio nikakvu zahvalnicu, nitko ga od zvaničnika nije pozvao i čestitao mu, ali danas (1988., op. a.) Mišo kaže da bi učinio isto". Bi li? Jer, samo par godina kasnije, citirajmo Johnnyja Štulića, svijet se okrenuo naopačke, a s njim i Mišo, početkom devedesetih Mate Kovač. Pitanje je bi li i tada "skidao" Pavelićeve slike, budući je i HOS, u kojem je navodno bio i njegov maloljetni sin Edi, na svom grbu imao "Za dom spremni", što je i danas problem hrvatske stvarnosti i pravosuđa.
U Poletu iz siječnja 1985. u intervjuu sa Zoranom Simićem isplivao je i osvrt na gostovanje u Calgaryju i skidanje Pavelićevih slika u dvorani. "… otišao sam i ispostavilo se da su u dvorani velike slike Pavelića i Stepinca. I što sad? Pozvao sam momke koji su se tu nalazili i pitao ih što je moj honorar večeras: 500 dolara, 1000 dolara, milijun, pet milijuna dolara ili moj život, što je? Oni šute. Tada sam im rekao da skinu te slike. Tu je centar emigracije, to moraš znati… I onda mi je jedan od njih prišao i pitao me; 'Što se vi bojite Pavelića mrtvog?'.Rekoh, slušaj, mi se ne bojimo Pavelića, ako ti se Pavelić sviđa stavi si ga na čelo, ali mene ne možeš kupiti. Tko si ti da mene kupuješ? Tu se već narod podijelio, jer to nisu napravili organizatori. Tu su upali frajeri koji su znali da ja dolazim, postavili to i stali sa strane. Ja tu igram poker i znam, može izvući pištolj, nema tu policije, nema nikog, to je tako. Kad su to skinuli, rekao sam: u redu, ovdje je i bista, prekrijte to… I to su učinili. Još sam dodao da, ukoliko budem čuo jednu riječ protiv Jugoslavije, koncerta nema. kad je sve trebalo početi, na pozornicu je izašao pop, koji nije imao veze s koncertom, i počeo pozdravljati Hrvatice i Hrvate, te 'jednog od najistaknutijih hrvatskih pjevača'. U tom trenutku sam vidio da se on sprema, doletio sam na pozornicu, odnio mu mikrofon iz ruke i nastalo je potezanje. Ne prepuštajući mikrofon dao sam znak muzičarima da krenu, da bi potom odradili četiri sata bez pauze. Ne možeš imati pauzu, jer ne znaš što će se dogoditi. U dvorani je 600 ljudi, oni su se podijelili, sa strane stoji još ovih 15-20 iz ustaške emigracije. ovi ekstremi viču 'što on ima skidati, tko mu jebe mater'. Poslije mi je na aerodromu prišao jedan čovjek i rekao: 'što to bi, to nam ne bi ni Tito napravio'. Odgovorio sam: 'Napravio bi to Tito sigurno, evo, ja sam ti napravio, imaš li nešto protiv?'".
Tako je tada govorio Mišo, a uzevši u obzir i iduće epizode s koncertima u domovima "Alojzija Stepinca" otvaranim po Torontu i Clevelandu, gdje je odbijao nastupati, bilo bi zanimljivo doznati što bi danas, u ovo vrijeme beatifikacije Stepinca, na te njegove riječi rekli Mišini poklonici od devedesetih naovamo?
No, iako je kao pravi partijski poltron u vremenu socijalizma govorio daleko oštrije od bilo kojeg Bregovića i Štulića, koji su do neke mjere provocirali socijalistički sustav, Mišo je, za razliku od njih koji su ostali simboli jugoslavenskog "unitarizma", mirno prebrodio tranziciju na poziciju pravog, velikog Hrvata tijekom devedesetih. Prava nepravda, rekao bi Kalimero, barem što se tiče Bregovića i Štulića.
"Sve ovo nisam napravio da bih zaradio orden ili neke beneficije", pričao je ranije u Poletu, "nego da bih dokazao da ja mislim onako kako trebam misliti. Kad bi ti znao da ta emigracija… Bio je veliki pritisak. A pazi, nekima bi ovdje odgovaralo da sam ja i drugačije postupio. Ja sam se Tita sjetio kad sam to vidio, ja sam poludio. Ali, ja sam se ponašao kao da sam ovdje na Trgu republike, a ne u Calgaryju, centru emigracije… Ja sam se sjetio, Jugoslavija je dala dva milijuna života u ratu…".
I dobro se Mišo sjetio, ali kako to da je poslije zaboravio, ostaje pitanje svih pitanja u pričama oko jednog od najvećih faceliftinga neke hrvatske estradne zvijezde. I dok su mnogi drugi u toj tranziciji ostali vječno upitne pojave kojima se ne vjeruje, Mate Mišo Kovač i nakon devedesetih nadalje bio je pogodna domaća ikona za busanje u dlakava prsa, mjera svega hrvatskoga, pa čak i nakon navedenih prijašnjih eskapada o Titu i Paveliću.
U priči o Miši Kovaču jedna stvar sasvim je izvjesna: radi se o živopisnoj osobi koja je poteze u karijeri vukla na više nego pragmatičan način, zbog čega je njegovo estradno "ja" uvijek dobivalo na težini i akceleraciji. S druge strane, radi se i o kontradiktornoj osobi koja je predodžbu o sebi posljednjih dekada gradila na temelju izvanglazbenih elemenata. Dakako, nečiju osobnu tragediju nitko ne može dovesti u pitanje i najbolje ju je prepustiti privatnom životu dotičnog. No, s obzirom da je Mišo Kovač javna osoba, i da je vrlo dobro znao medijski aktivirati i iskoristiti sve okolnosti koje su mu dolazile pod ruku, ne može se amnestirati nečiji javni profil ili neke bitne elemente iz biografije ne uvrstiti u priču o, kako sam Kovač voli reći, najpopularnijem hrvatskom izvođaču i jednom od najnakladnijih u povijesti.
Stoga još jedan čin obiteljske drame nikoga nije iznenadio 1999., iako se zbog tragike cijele priče teško može govoriti o uobičajenom potezu popularnog pjevača i želji za sticanjem reklame. Pucavši iz pištolja sam na sebe Kovač je na najgori i najekstravagantniji način pokušao razrješiti životnu situaciju u kojoj se našao.
Nakon razvoda se suprugom Anitom i odlaska iz Radićeve ulice u Zagrebu, pjevačka mu se karijera sastojala od manjeg broja izdanja, dok su prorijeđeni koncertni nastupi imali promjenjiv odjek. Glorificirana selidba u Španjolsku sa Silvijom Marković i kasniji prekid veze mogao se stoga navesti kao posljednji javni gaf, dokaz da su popustili konci i nastupilo razdoblje posvemašnjeg gubljenja orijentacije.
Podatak da je Kovač na koncertima mogao samo "raširiti ruke, pa da svi pjevaju" stara je istina, kao što je točno da je njegova emotivna "antidistanca" bila kao stvorena za profil publike koja ga je pratila: riječ populizam u njegovom estradnom slučaju može se uzeti bez ostatka. Jer, Kovačev "umjetnički dojam" oduvijek je bio simplificiran, a tužbalice i veselice iz dugogodišnjeg repertoara mogle bi se uzeti kao konstanta i poveznica početka karijere - robusni i srčani zabavnjak - i kasnije faze autentičnog mučenika. Dijelom i na tim temeljima izgrađena je javna osoba Mate Miše Kovača, uvijek sklona velikim riječima i patetičnom egzistencijalizmu.
Da bi promotrili estradni uspjeh Miše Kovača neophodno je prisjetiti se i nekih likova koji su u njoj odigrali presudnu ulogu i utjecali na modele ponašanja, iako sam Kovač voli kazati da su ga suradnici samo pratili u dosezanju trijumfa. Kao dio estradnog vrha u bivšoj državi Kovač je, između ostalih, surađivao i sa živopisnim makedonskim menagerom Veliborom Đarovskim, jednim od pionira probojne medijske strategije "sjekirom k'o pilom", što velikim dijelom objašnjava i Kovačevu medijsku strategiju uspjeha u kasnijoj fazi karijere. Uvijek sklon velikim potezima i emocionalnim katarzama, karijera Miše Kovača prvi je preokret doživjela nakon automobilske nesreće početkom sedamdesetih, a zastupljenost u medijima već je tada nagovještala da zla kob najviše zanima široku publiku.
Snjegulica u šest republika
U devedesetima zora, naravno, nije proplakala, ali je tragična pogibija sina 1992. iz temelja preokrenula život popularne zvijezde. Kasnije je Mišo Kovač smrt sina prometnuo u stožerni dio svoje javne promidžbe, stavio težište na staro ime Mate i pretvorio se u estradnog glasnogovornika hrvatske desnice i radikalne političke opcije, slično poput Zlatka Pejakovića.
Iako je samo nekoliko godina ranije u inozemstvu demonstrativno odbio nastupati u dvorani gdje je bila izvješena slika Ante Pavelića, promjena kursa bila je očigledna i radi nekih drugih stvari. Zbog ranije popularizirane pozicije estradne "Snjegulice u šest republika", ili pak energične Kovačeve obrane bratstva, jedinstva i bivše države u intervjuima poput onoga u beogradskoj Dugi, ideološko prestrojavanje koje je uslijedilo bilo je zbunjujuće za one koji su takve "sitnice" pamtili.
U svakom slučaju, konvertitski potezi nisu utjecali na publiku koja je u Miši Kovaču, nakon sinovljeve smrti stalno odjevenom u crno, pronašla metaforu hrvatske ratne tragedije i u nesmanjenom broju hrlila na njegove koncerte. Treba napomenuti da se sindrom političke izmjene dresova u Kovačevu slučaju ipak ne može smatrati bezrazložnim: uvjerenost da su mu sina ubili bila je presudna u psihološkom portretu koji ga je kasnije pratio.
Jednostavnije rečeno, Kovačeva pozicija od 1992. na dalje možda je za njega bila neupitna: pomješavši nacionalno i očinsko, stavljen je znak jednakosti između osobne tragedije i nacionalnog ratnog stradanja, što je na koncu rezultiralo posljednjim pokušajem "samoukinuća" pištoljem karizmatskog pjevača koji je, vjerojatno, smatrao da je i sam odgovoran za probleme koji su ga okruživali.
Davao je Mate Mišo Kovač kasnije i izjave o nadgrobnom životu, te da je spavao po parkovima u Zagrebu, a onda prodao pola milijuna ploča. No, od devedesetih naovamo, razlika između nekadašnjeg Miše i tadašnjeg Mate bila je ogromna, nepremostiva, kao i razlika između izvrsne kompilacije davnih „100 originalnih hitova“ ili "Ranih godina" Miše Kovača i onoga što je snimao kasnije.
Mišini zlatni dani ozbiljno se razlikuju od ovih danas, kao i dani čitave nekadašnje jugoslavenske estrade koja je grabila naprijed ne samo po tržišnim dometima, nego i političkim dodvoravanjima. No, Mate je za mnoge ostao neprikosnoveni Mišo, kako to s populističkim strategijama obično biva. Mišo Kovač danas nije presudan faktor domaće scene, u nekim slučajevima jednako zabavljene političkim uvlačenjima pod skute vladajućih, jer je sam omogućio srozavanje kriterijia, pa danas neki drugi dižu ruke i prodaju jednako loše ploče. Stoga su mi, za razliku od takvih ipak bili draži oni koji su počeli u šezdesetima jednako kao i Mišo, recimo Oliver ili Arsen, ali su do pred nekoliko godina radili značajnije stvari i projekte nego na početku. Ili kraće, razvijali su se, dok se Mišo promijenio u neku drugačiju, pomalo amorfnu masu koja se "valjala" inercijom, skoro sama od sebe.
Mišo je car, a i car može biti gol
Ako nešto može odrediti točan psihološki profil našeg društva, onda je to zasigurno estrada. Možemo ući u EU, ali starinska, "drvena" estradna pedagogija i psihologija, kao i posvemašnji kičeraj od djela do izjava, ostaju najkomičniji dio našeg društva. Ne samo da ih mediji potenciraju, nego im još i plješću bez obzira na ridikuloznost. No, na kraju ispada da je Mišo ipak bio u pravu. Ali ne pred 40 godina kad je bio u top formi, nego pred nekoliko godina kad je dao izjavu nakon koncerta u Čakovcu.
Jedino je bio problem da je to što je pogodio simbolički označilo poraz ove naše estradne svakodnevice, jer koji puta možete ostati zabezeknuti koliko istina zvuči loše. Sve političke i društvene analize govore manje od tih par rečenica kojima je Mišo opisao situaciju kod nas. Da smo to čuli u sedamdesetima, kad su nam zabavna glazba i estrada sličile nečemu, možda ne bi zvučalo toliko loše kao danas, kad zvuči otprilike kao svjedočenje pred USKOK-om, DORH-om ili nekom drugom skraćenicom.
Budući nam se društvo pretvorilo u permanentni sudski proces, Mišo je samo "osudio", tj. objasnio što nam se događa, kako stojimo i bez obzira na njegovo dvojbeno psihofizičko stanje, pogodio u sridu. Jer, preko estrade, i to one starog kova, najlakše se pipa bilo naroda. I sve pada u vodu pred jednostavnom Mišinom rekapitulacijom; „… da su uspjeli mene srušiti onda bi bili glavni, po predsjedniku države Ivi Josipoviću, Rundek i, kako se zove onaj iz Rijeke šta u nosu ima…? Urban, ta kompanija bi vladala Hrvatskom…“ .
No, nije problem samo u tome što nismo uspjeli da Rundek, Urban i ostali osvoje „vlast“, to je stvar ukusa, problem je kad ikone iz prošlosti rade dvojbene stvari. Kao kad je Mišo na svjedočenju Sanaderu – zbog navodnih 100 tisuća eura koje je primio na crno – rekao, a televizije prenijele; „Jesam li dobro govorio Predsjedniče?“. I to je bilo simpatično svima, a najviše onima koji sto tisuća eura neće vidjeti niti na fotografiji.
S druge strane, prijatelj mi je svojevremeno preformulirao naslov Mišinog klasika u "noćas ću USKOK-u ko materi reći“. Kolokvijalno rečeno, zemlja smo u kojoj su estradnjaci poput Miše navodno bivali potplaćivani da pjevaju, ili ih potplate da ne pjevaju, poput navodne nekadašnje akcije Sanadera s Thompsonom. Jer, Mišo ne odustaje, pa je i tom prilikom za TV rekao opaku i bolnu istinu.
Mada se u međuvremenu promijenilo baš sve, pa i Mišo, od političkih stavova do glazbe, u mnogočemu "ostao je uvijek isti", jednako tvrdoglav bez obzira da li zagovarao sebe, Tita ili Sanadera. Zato je ta Mišina izjava, kao i mnoge ranije, bila dobar primjer estradne politike, ili politike na estradi. Usprkos svih događaja iz prošle države i "prošlog" života, Mišo je za mnoge još uvijek ostao car, bez obzira što je i car očito mogao bio gol.
Smjestite se u naslonjač i udubite u štivo koje će vas zasigurno zaokupiti. Na dar samo uz Večernji list, u nedjelju 19. 4. na kioscima u Zagrebu potražite veliki specijal o legendi Miši Kovaču. Biografija je to velikog karizmatika koji je ušao u srca milijuna ljudi, čije pjesme nakon mnogo godina imaju jednaku snagu i emociju. Na 132 stranice pronađite nikad viđene fotografije te pročitajte nikad ispričane priče i anegdote o Mati Miši Kovaču.
3 puta ste izbrisali covika ca van je napisa da je Zrinko Tutic pobijedija na Zagreb Festu u uniformi JNA sa pjesmom Doris,a onda je napisa Moja Domovina....eto brisi misko