Osim što je jako dobra glumica, Nina Violić (50) većini je i oličenje buntovnice. Reći će ona na to: "Temperamentna jesam, ali buntovnica, teško". Trenutačno se vidi kao pristojnu rudlavu gospođu koja ove godine planira pokušati si ne dopustiti da je pregazi posao. Kaže, ovo joj je godina u kojoj će se potruditi da pobijedi život, a ne umjetnost. A dok to pokušava, ipak pristaje na ovaj intervju, koji opet ide u domenu posla jer razgovor je na kraju uglavnom o umjetnosti koju ne može predugo odmaknuti od svoje svakodnevice.
Nakon kratkometražnog prvijenca "Odvajanje" i sljednika "Janje" lanjsku godinu obilježio vam je režijski debi dugometražnog prvijenca "Baci se na pod". Nisu izostale ni nagrade. Kako ste apsorbirali toliku količinu priznanja i kakav je okus redateljskog uspjeha?
Pa to je moj prvi dugi film i drago mi je bilo i dobiti priznanje i dobru kritiku i sve mi je bilo važno oko tog filma. Uspjeh ili neuspjeh, to je, rekla bi susjeda moje bake Cvjetana, ista pašta, drugo pakovanje. A to bi isto rekla i da je pitam gluma ili režija, iako ona vjerojatno ne bi znala što je to točno režija.
Inspiraciju za tu dramsku studiju raspada jednog braka, iako u filmu ne govorite konkretno o sebi, zacijelo ste crpili i iz vlastitog iskustva. Od vašeg razvoda prošlo je ohoho godina, je li to iskustvo ipak još uvijek gorko?
Gorki okusi ostaju kad se stvari ne riješe. Ne možeš imati gorak okus zbog nekog iskustva u životu ako si s tim gotov, to je znak da nisi riješio sa sobom taj odnos, a mi smo riješili svoju situaciju davno, a i da sam imala bilo koju vrstu neke nelagode ili gorkog okusa ili nekog zamjeranja, sigurno ne bih radila taj film. Zanimalo me napraviti priču o tome kako nismo sposobni doživjeti ništa objektivno i da je svaka situacija, pa i ona najmučnija, samo naš subjektivan doživljaj. Imala sam potrebu sagledati širu sliku i taj film je neki pokušaj da probamo pogledati situaciju i iz tuđeg ugla, zato sam izabrala trenutak rastave. Uostalom, ta tema mi je bliska jer sam sama prošla kroz tu situaciju i plodan trenutak za sva tri lika, jer sam se kroz taj trenutak i mužem i djetetom i ženom mogla baviti ravnopravno.
Osim što ga režirate, u filmu ste odigrali i glavnu ulogu. Što je u filmu drukčije kada ga režira glumac?
Glumci, kada režiraju, obično rade filmove o nekom čovjeku, o nekom liku, prate kamerom zbivanje i bivanje lika, a manje ih zanima priča. Ona je uvijek tu podređena onome što glumac osjeća i što radi. I to što on radi i gdje ide i u što gleda gradi priču. Ja sam se zbog takvih filmova zaljubila u film.
Koji su vam redatelji vječna inspiracija i uzor?
John Cassavetes, Andrea Arnold, Chantal Akerman i Lucrecia Martel.
Klasično pitanje, je li lakše biti glumica ili redateljica? Iako, vi imate situaciju i u kojoj ste redateljica samoj sebi kao glumici...
Da, to je zasad najteže što sam probala, ali nikad ne volim o svom poslu govoriti kao o nečem što je teško, mene nitko nikad nije tjerao da se bavim glumom, a još manje da sad kad mogu lijepo uživati u svojim ulogama, pokušam i režirati. Tako da, ako meni to nije gušt i veselje, onda ne znam kome će biti.
Jeste li zadovoljni poslovanjem HAVC-a? Pitam s obzirom na demotivirajuću činjenicu da ste za svoj dugometražni film poticaje čekali čak četiri godine.
Ma to čekanje nije pitanje HAVC-a, nego uopće sistema financiranja europskog filma koji je spor i uglavnom ne dopušta da se aktualno baviš filmom ako nisi već dobitnik tri Palme pa ne moraš čekati u redu za lovu. Svi mi ostali, ako se nismo udali za milijardera, moramo razvijati svoje projekte godinama, što je na prvi pogled korisno, jer dobiješ mogućnost napisati milijun ruka scenarija i neke stvari su ti definitivno jasne i čiste jer su promišljene sto puta. Ipak, s druge strane takav sustav onemogućuje autorima da naprave iskren film koji govori o sadašnjem trenutku. Ja volim prljavu, jednostavnu, direktnu, iskrenu umjetnost, volim i takve pisce i slikare i konceptualce, pa i film. I godinama gledam taj europski filmski proizvod koji je jako uškopljen, ne znam, možda smo samo zapravo takvi. No sad kad sam sve ovo ispričala, pao mi je na pamet Jure Lerotić i njegovo "Sigurno mjesto", on je nekako pametno i intuitivno izbjegao sve ovo o čemu pričam i napravio bolno autentičan film i za mene je to najveće filmsko djelo godine.
Dokazali ste se u ulogama junakinja koje su spremne sve staviti na kocku da bi živjele život dostojan jedne žene. Jeste li i privatno takvi?
Prvo sam pomislila na Lauru Lenbach, ta je čak i sebi oduzela život zbog ženskog dostojanstva, hahaha, ali ne, nikako se ne želim poistovjećivati s ulogama koje sam odigrala. Više volim na to gledati kao da su one dobile neki komad mene nego obrnuto, ali istina je da danas ne bih možda bila baš ovakva osoba da nisam igrala neke od tih uloga. Možda smo mi glumci na kraju života samo neki bizaran, nelogičan zbroj onoga što smo odigrali. Možda u budućnosti bude neka aplikacija kojom se može utvrditi koliko si se u određenom trenutku odmaknuo od svog bazičnog karaktera, za nekih 200, 300 godina.
Svjetske, ponajviše američke glumice pokrenule su svojedobno pobunu da bi se njihovi honorari iznosima izjednačili s honorarima muških kolega jer im je prisjelo da su uvijek manje plaćene. Ima li te potplaćenosti glumica i kod nas?
Pa mislim da znate da su ženski honorari manji, ali to se polako ali sigurno mijenja i nadam se da mojoj kćeri to više neće biti tema.
Kakvo je općenito u glumi stanje po tom muško-ženskom pitanju, osjećate li se za zakinuti zato što ste žena?
Ne osjećam se zakinuto, ali najveći dio moje karijere vezan je za žene. Meni su šefovi, ravnatelji, intendanti uvijek bile žene, od Mani Gotovac, Nataše Rajković, Dubravke Vrgoč, od nedavno Nenni Delmestre i ja zapravo ne mogu reći da sam puno ovisila o muškarcima. Jer da jesam, ne bi bilo dobro, ja nisam umiljata i nikad nisam bila u vezi s nekim nadređenim likovima, a žene su me poštovale zbog toga kako radim svoj posao i dale mi povjerenje. S iznimkom, naravno, muških redatelja koji su ponajprije umjetnici, koji imaju jasnu viziju onoga što rade, a takvih je malo. Na filmu je drukčije, ali zadnjih godina žene "rasturaju" tako da se ni tu više ne bojim te opće muške ignorancije.
VIDEO TBF: 'Tajna našeg uspjeha je da nismo nikad poklekli trendovima, niti kopirali druge'
U "Ciganinu, ali najljepšem" igrate Milenu... Jedna od Mileninih rečenica u Novakovoj knjizi je i: "Svaki put kad glasno kažem što mislim, steknem barem jednog prijatelja i barem jednog neprijatelja. Oba iz potpuno krivih razloga." Tko se vama češće javlja, prijatelji ili neprijatelji?
Neprijatelji su me davno prestali zanimati pa sam tako, nadam se, s vremenom i ja prestala zanimati njih. Kaže se da je neprijatelj jako gladna životinjica i da ga treba stalno hraniti, a meni se to više na svu sreću ne da. A prijatelji su sve! Prijatelji su beskonačnost i najčišća ljubav. Opa, ovo zvuči kao neka propovijed, ali zapravo da, kad bi se umjesto crkvi molili i zahvaljivali prijateljima, bilo bi nenormalno puno ljubavi oko nas.
Što vas je posljednje u životu doslovno oborilo s nogu?
Ono predivno dijete koje su izvukli nakon četiri dana iz ruševina koje je popilo vodu iz čepa i nasmijalo se, ne ide mi ta slika iz glave i osjećaji su mi totalno pomiješani, ali lice tog djeteta i tog smiješka i tih očiju i tog nekog unutarnjeg mira nešto je najjače što sam možda ikad vidjela.
Jednom ste rekli da ste svojedobno bili apsolutno sigurni da nikad nećete raditi u HNK jer vas nije zanimao njihov repertoar ni način na koji se doživljavalo kazalište u toj kući. Što se promijenilo da ste prihvatili njihovu ponudu?
Prije devet godina potpisala sam ugovor u HNK zato što me Ivica Buljan kao novi direktor Drame pozvao da igram Evu u "Vučjaku", nisam uopće imala dilemu, znala sam da Ivica misli napraviti superiornu Dramu, da ćemo raditi predstave koje me zanimaju, s redateljima koje cijenim i da će to za Zagreb biti jedan veliki pomak u poimanju nacionalne kuće i kazališta uopće. I tako je i bilo. Pritom sam beskrajno zavoljela taj ansambl i ponosna sam danas što sam dio te ekipe.
Kakvo je stanje u HNK Zagreb sada kada se promijenio intendantski kadar?
Nisam ove godine ništa novo radila, tu i tamo igram "Agoniju" s Livijem, Krešom, Ksenijom i Ivom i uživam kao prase pred punim gledalištem, svaki put kad igramo, to je malo čudo, nešto između rock-koncerta i klasičnog kazališnog čina, nadam se da ćemo ostati na repertoaru i dogodine.
Društveno i političko stanje u svijetu u najmanju ruku nije dobro. Čime se treba suprotstaviti galopirajućem radikalizmu i klerikalizmu koji se nadvija i nad Europom?
Zanemarivanje običnog čovjeka, radnika, ljudi na društvenoj margini koji nemaju ni za kruh dovelo nas je do toga. Ti ljudi nekad su bili komunisti, danas glasaju za ultradesnicu. Mislim da nije u desnici problem, nego u nama koji smo iz svoje komocije, snobizma, konformizma zaboravili na elementarnu ljudskost. I sad se psuje na Batarelove statiste i pišu se angažirani statusi po Facebooku. Mi bismo trebali možda prvo te ljude probati shvatiti.
O fašizmu pak u nama samima snimili ste film "Janje". Što vas je nagnalo na taj scenarij?
Ne znam je li jasno da kada kažem fašizam u meni, to nije kritika nekog drugog čovjeka koji je fašist, nego pokušaj da se suočimo sa svojim vlastitim fašizmima kojih uglavnom nismo svjesni, jer volimo o sebi misliti da smo kozmopoliti. Zamislila sam što ako moje dijete bude u situaciji koja je ponižavajuća i netolerantna za nekog stranog čovjeka druge boje kože, bi li stalo na stranu čovjeka ili na stranu onih koji tog čovjeka maltretiraju? Prevlada li u tim trenucima odgoj ili društvena situacija u kojoj se nalaziš ili strah? Taj je film bio jako upitan za politički korektne zapadne festivale jer su mi zamjerili što se više nisam bavila tim čovjekom, a ja se namjerno nisam bavila njime, nego djecom, jer taj je film bio pokušaj da sebi priznam što mene u toj situaciji muči, a mene je mučilo moje dijete. Pitala sam se osjeća li ono empatiju ili ne, to je bilo moje pitanje i ja bih sebi bila potpuni licemjer da sam se bavila tim čovjekom, mi se u svakodnevnom životu tim ljudima uopće ne bavimo, nego se nažalost bavimo isključivo sobom.
Jeste li se ikada poželjeli odseliti iz Hrvatske, iz ovih ili onih razloga, naravno?
Nisam još. Pogotovo ne dok je trajao linč na društvenim mrežama, onda sam najčvršće znala da ne mrdam ni milimetra, da je ovo moja zemlja, moje mjesto i da se ljudi koji stvaraju kulturu i umjetnost ove zemlje nemaju čega bojati, a oni koji je ruše neka razmišljaju o tome da se nekamo presele.
Imate 20-godišnju kćer Rozu. Čime se ona bavi i strahujete li ili možda priželjkujete trenutak u kojem će ona reći da će se odseliti iz zemlje?
Nadam se da će njoj Europa biti dnevni boravak, tako današnji klinci "briju" i to mi je divno, oni su potpuno operirani od osjećaja da su na zapadu građani drugog reda iz istočne Europe. Njima to uopće ne pada na pamet, a kad ih netko pokušava tako degradirati, oni ga pošalju u kur.., kažu mu da je seljober i ne obaziru se na to uopće. Baš sam ponosna na to, to je možda neki mali komad evolucije koji sada živimo.
Živcira li vas to što smo kao društvo tihi, apatični čak i sada kada nas gađa ova velika recesija?
Mi smo hit, nama je Eurosong važniji od pomorskog dobra. Zamišljala sam se za deset godina kako barkom vozim unuke po moru i pričam im da sam se ja nekad mogla zavezati gdje god sam htjela i da sam se bacala u more gdje god mi se bacalo, a oni me gledaju u čudu kao da im pričam Potjeha. Čak sam zamišljala da vozimo kroz Kornate i da se ne možemo približiti Gangaru jer ga je kupio neki Amerikanac i potplatio nekoga u Vladi pa tamo primjenjuje američki zakon, tako da mi moramo ugasiti motor i u tišini veslati da nas ne upuca.
Što je cijena ljudske slobode i gdje su njezine granice?
Ja nisam slobodan čovjek da bih o tome mogla govoriti u prvom licu. Jako se trudim cijeli život da budem što neovisnija, ali nisam daleko dogurala.
Je li vas ikada ponijela ona lako zavodljiva pomisao – "e, sad sam zvijezda"?
Sad sam zvijezda mi je glupo, ali nekad mi se dogodi da pomislim: "E, kako sam ovo odigrala, pa ja sam genijalna", a to je opasno. Takve misli treba daleko tjerati od sebe, jer ako se dogodi da slučajno u trenutku neke slabosti povjeruješ u to, onda je gotovo. Bude mi žao kad vidim da su se neki ljudi koje sam cijenila pretvorili u tu izmaštanu sliku o sebi, to je jako tužno.
Ima li uloge s kojom se niste u stanju uhvatiti ukoštac?
Nikad nisam odbila projekt zbog teške uloge, kad to napravim, pošaljite me u penziju.
Ide li i dalje vaš glazbeni projekt "Nevidljivi uživo", u kojem putem YouTube-kanala ugošćujete mlade bendove?
"Nevidljivi uživo" idu dalje, velika nam je sreća ta emisija, upoznali smo toliko genijalnih muzičara i predobrih ljudi i što je najvažnije, malo se maknuli iz svoje komforne zone "film – kazalište – film – kazalište".
To je plod suradnje s partnerom, glumcem Filipom Šovagovićem, s kojim dijelite ne samo profesiju već i ljubav prema svim aspektima umjetnosti. Kod vas očito posao i ljubav idu zajedno?
Idu.
Ušli ste u 50-e. Jesu li one po osjećaju nove 30-e ili je to bezočna laž?
Mrzila sam 30-e, one su me satrale, kad je došla 40., ja sam se spasila, tako da meni 50-e mogu biti samo bolje od 30-ih.
S kojim se demonima svojeg karaktera i danas znate boriti?
Nestrpljiva sam, stalno u nekim drugim paralelnim svjetovima, imam tu bolest da sve oko sebe vidim kroz ružičaste naočale pa se jako razočaram kad shvatim istinu. Kao neki maloumni optimist, tako ja sebi nekad djelujem kad se naljutim na sebe.
U široj javnosti sinonim ste za ekstravagantno odijevanje. Koja je najluđa kreacija kojom ste iznenadili i samu sebe?
Bež kompletić!
VIDEO: Vlado Kalember: 'Kad smo se rastajali, Ana je u sudnici sjedila pored mene i držala me za ruku'
eh, kad bi kazališne birtije mogle govorit!